Često iz neke zabave zavirim u te dnevne horoskope koji me uvijek nasmiju, a kada pročitam nešto ekstra pozitivno, još me više nabrije da taj dan bude još bolji nego što jest. Iako znam da je to puka zabava za mase, želim vjerovati da je istina. A iskrenost- boli.
U ovih skoro pa 30 godina života shvatio sam ponešto sitno o sebi, pa tako znam da uvijek volim širiti taj neki optimizam među ljudima, zafrkavati na sve strane, a još uvijek učim saslušati nekoga kada je to potrebno. Isto tako, kada sam loše volje, povlačim se i ne idem među ljude, možda baš zato što ne želim prenositi svoju negativu na njih.Odem negdje biti sam sa sobom, iskren prema sebi, a iskrenost- boli.
Srećom, to ne traje dugo, pa se brzo vratim u ”život”.
Shvatio sam također da ne moraš biti svjetski putnik da bi bio na svim mjestima na svijetu, jer misli su brže od bilo kojeg aviona. Za prijeko potrebni mir nije nužno ići na Tibet, možeš ga naći u klupi na parku, poljupcu svoje najdraže, blentavom pogledu psa i utrci formule 1. Svi smo mi individue, posebni na svoj način i svi mi jednako vrijedimo. Ako maštaš da je na tim mjestima mir, a duboko u sebi znaš da nije, znači da se bojiš suočiti. Iskrenost boli.
Nepravda, neiskrenost, fejkeri i morska salata zapletena među noge na vrhu su liste stvari koje ne volim. Ponekad si pomislim da što si stariji, trebao bi biti više spreman na kompromise, ali čini mi se da je kod mene suprotno. Ne pristajem na kompromis ako je nešto kontra mojih uvjerenja, ne sviđa mi se, a ne dajbog da još to nekome našteti.
Također, strašno mi je kada vidim beskičmenjake, a još gore one koji žive po tuđim pravilima koja im ne odgovaraju. U tu istu skupinu spadaju one njurgalice i njurgavci kojima ništa u životu ne odgovara, ali nemaju muda nešto promijeniti i suočiti se sa promjenama. Znaju samo kao papagaji ponavljati ” to se mora ovako” ili pametovati sa kultnom ”trebao bi”, samo da zaštite svoje slabosti. Znam, iskrenost boli.
Biti iskren prema sebi i drugima vjerojatno bi trebao biti neki moto kojega bi mogli uvesti u udžbenike za osnovnu školu, pa umjesto silnih gluposti kojima su nas trpali, da nas nauče i ponešto pametno. Još uvijek ne mogu vjerovati koliko znoja sam prolio na onoj matematici, a danas na svom smartphoneu imam kalkulator na kojem koristim plus, minus, dijeljeno, puta i jednako. Još sam si naknadno dodao i tipku za postotak da s tim ne moram razbijati glavu i mogu vam reći da savršeno funkcionira. Vjerujem da je tako kod barem 90% ljudi. Negdje , u skrivenom kutku mozga još uvijek slijepo vjerujemo da će nam sve ono naučeno trebati, i da silni sati učenja gluposti nisu bačeni u vjetar. Tim glupostima i gradivu mjesto je odavno u našem Recycle binu.Naše diplome na policama u dnevnim boravcima naših roditelja velikom većinom su tamo da bi nam ego bio napunjen, a roditelji sretni i da bi zadovoljili pravila ”nekih” koji su nam ih nametnuli. Neprospavane noći radi glupih predmeta i još bedastijih ispita nitko nam neće vratiti. Gradivo zaboravljeno. Budimo iskreni – neće nam trebati. Vani možda sve to cijene, ovdje ne. Iskrenost boli.
Ono što bih također volio da mi je netko kao mlađem utuvio u glavu , bilo bi – ”pojednostavi do boli i ne kompliciraj. ” Volim jednostavnost, nikakve komplikacije i zavrzlame. Ako kažeš nekome da komplicira, uvrijedi se. Iskrenost boli.
U toj silnoj iskrenosti prema sebi i svijetu shvatio sam i da bi svatko u životu trebao raditi ono što budi njegovu strast – što god to bilo, neka se to radi strastveno i srcem jer jedino tako možeš biti iskreno sretan. Mnogi sebe i druge uvjeravaju da vole što rade, iako znaju da to nije istina. Ako im ukažeš na to, poljuljaš njihovu lažnu sigurnost. Iskrenost boli.
Isto tako shvatio sam da ponekad ne treba previše razmišljati o apsolutno ničemu nego raditi neku totalnu fizikaliju, naprimjer, uzeti lopatu i jedino o čemu razmišljaš je koliko u mješalicu ide lopata pijeska, a koliko cementa. Na kraju dana, umoran, preplanulog tena, prije spavanja ne stižeš razmišljati o glupostima nego spavaš kao beba. Odmor za dušu.
Svakako bih na popis dodao da ti ne mogu odgovarati svi ljudi na ovome svijetu, pa je čisti gubitak energije praviti se fin i održavati komunikaciju s ljudima s kojima ti se to ne da. Ignore. Pa što ako im time nekako pristojno dadeš do znanja da ti ne odgovaraju – ako su pametni, shvatit će, ako ne, tko ih šljivi.
Da, iskrenost boli. Ali je istina opet najbezbolnija na kraju balade.
Ako više ne voliš osobu sa kojom si u vezi i nisi sretan, onda to moraš i reći. Koliko god teško bilo. Iskrenost boli. Ali ako je ta osoba iole pametna, nakon nekog vremena, kada se slegnu strasti, itekako će cijeniti tvoju iskrenost, koliko god bolna bila.
Ako si kolumnista i dobro znaš da će bolje proći kolumna koja u naslovu ima cice i guzice umjesto tvojih današnjih misli na papiru, a tebi se tako danas ne da o cicama i guzicama- onda NEMOJ. Ne pati za tim silnim lajkovima. Ionako ćeš drugi četvrtak spontano napisati nešto o cicama, jer bar njih ima kao na pladnju sada u ovim ljetnim mjesecima. I tada ćeš nadoknaditi sve lajkove. Sasvim si siguran da ne čitaju svi koji lajkaju, jer im je naporno. To udara tvoj spisateljski ego – a iskrenost- boli.
Ako si glazbenik koji stvara glazbu i to te veseli najviše na svijetu – onda svojoj publici serviraj ono što ti je upravo u glavi i ne fejkaj. Ako si večeras tužan – pjevaj tužno, publika će znati da je to iskreno. Izbaciti ćeš to iz sebe, pa ćeš biti sretniji i spontano krenuti sa veselim pjesmama.Nemoj biti klaun cijelo vrijeme. I klauni ponekad bivaju tužni. Samo budi iskren. A iskrenost- boli.
Ne trči za ničim. Ni autobusom, ni ženom, ni uspjehom.
Svi se oni pojave upravo onda kada im je vrijeme.
Ne plači što je i ova kolumna gotova, sljedeći četvrtak stiže nova.
Dragi moji, samo budite svoji!
Voli vas Mauro!
Newsletter: maurovizija@teklic.hr
Pratite Maura na Facebooku!
