Budući da ovaj razgovor vodimo telefonom, probaj mi objasniti gdje se nalaziš, što radiš i kako izgledaš?
Ha-ha-ha, sada sam u Zemuniku, to je u zaleđu Zadra. Imamo tu neku starinu i odmaramo se već desetak dana. Smješten sam tu s obitelji i odatle idem okolo na svirke. Tako sam bio na festivalu klapa u Kaštelima, jedan smo dan svirali s Fiumensima i išli čak u Međugorje. S Fiumensima inače sviram cijelo ljeto, imamo puno nastupa, ali sada je ispala nekakva rupa pa sam to iskoristio i malo se odmorio sa svojima.
Pretpostavljam da si u ležernom izdanju?
Što sad imaš na sebi…
Kupaće cijeli dan, tu nemaš što drugo. Ubaciš se u jednu odjevnu formu i ne mijenjaš je.
Ajde, molim te, opiši našim čitateljima kakve su ti kupaće…
Zelene, poslije sam skužio da na njima piše I am on fire, tako da ću ih morati promijeniti :).
Kada smo spominjali Fiumense i koncerte, dosta putujete. Koja je najdalja točka do koje ste potegnuli da biste održali koncert?
Mislim da je to bilo kada smo iz Rijeke krenuli prema Nišu, a drugo najduže putovanje bilo je u Crnu Goru, Podgoricu. Povremeno putujemo avionom, ali većinom autom. A ovo ljeto – uglavnom obala i Dalmacija, to nam nekako najviše paše ljeti. To je idealno.
Spajate ugodno s korisnim…
Da, katkad napravimo dan pauze. Prošle smo godine bili prebukirani, imali smo rekordan broj svirki pa smo svi nekako prešutno zaključili da je bolje kada imamo poneku pauzu između nastupa. Nema smisla pretrpati raspored jer tada život izvan toga ne postoji.
Znamo se dugo i mislila sam da su mi poznate neke tvoje zasluge, ali dok sam se pripremala za ovaj razgovor, otkrila sam da si ti pravi genijalac…
Ja sam uporan lik, radim ono što volim. Uvijek radim ono što volim pa to onda dovede do određenih rezultata. Ti rezultati nisu uvijek u novcu, ali su u statusu i time sam jako zadovoljan. Možda bih tu „genijalnost“ stavio pod navodnike zbog toga što sam sposobnosti razvijao snagom volje i upornošću.
Uporan vrlo, ali i vrlo samozatajan, rekla bih…
Ne bih rekao da sam samozatajan. Možda se tako čini u usporedbi s onima koji se prave važni bez razloga. Mislim da čovjek uopće ne treba biti previše skroman, ali je super kada postoji pokriće za ono što radiš. Volim da se moj rad vidi i da moje ime bude u novinama, da se čuje za mene, ali na osnovi pravog pokrića i onoga što radim. U današnje vrijeme medija i potrage za temama, neki su ljudi i stvari stavljeni u zapećak jer su mediji preuzeli neke teme koje se, kao, žele čitati, o kojima javnost želi znati, a te teme, odnosno ti ljudi, to ne zavrjeđuju. Mogu oni neko vrijeme koristiti neke svoje atribute, ali poslije se ipak sva pažnja usmjeri na njihov rad, na to tko su i što su napravili – jer to je jedino bitno.
Vidiš li kako će se to sve skupa razvijati, to zanimanje medija za prave i neprave vrijednosti?
Mediji se neće puno promijeniti, sada je samo na nama da se prilagodimo. Opet ću spomenuti svoju ekipu Nena Belana i Fiumense. Mi sviramo mjuzu koja ja komercijalna, ali je dobra, pitka i spada u inteligentnu glazbu. Nažalost, ono što se svira u klubovima prije i nakon našeg nastupa, to je zapravo trash. Hrvatski, balkanski ili svjetski trash, potpuno je svejedno. Te note koje se sviraju, primjer su kako je novac zavitlao glazbu. Narod je došao slušati DJ-a, DJ sluša gazdu jer gazda vrti novce – i to je zatvoreni krug. I s radija i s televizije, odasvud primamo poruke: budimo brzi i trošimo, dakle budimo potrošači, a za to nam je podmazivač loša, brza, potrošna mjuza uz koju ne moramo puno razmišljati. Iako mislim da će za prave umjetnike uvijek biti prostora, ali taj je prostor u postotku puno manji nego što je nekad bio.
Nemojmo nabrajati trash, znamo da ga ima previše i tko bi to bio, ali koji su po tebi naši ne-trash glazbenici?
Ne slušam hip-hop pa ne poznajem ljude koji se time bave, ali u načelu volim ljude koji kroz glazbu šalju poruku koja potiče na razmišljanje, a to je svakako TBF. I to ne zato što su popularni, meni su se oni svidjeli od prvoga dana kada sam ih čuo, od njihove prve pjesme. Eto, to je primjer benda koji je uspio svojom energijom i iskrenošću zauzeti taj postotak o kojem sam prije govorio. Tako da raja koja ne želi slušat trash, ipak sluša njih, a njima je to dovoljno da žive od svoje glazbe. Jer ako imaš dovoljan broj ljudi koji te slušaju, možeš preživjeti. Nama su glazbenici oni koji sviraju na televiziji, a koliko ljudi zapravo svira i koliko njih živi od glazbe? Znači, ako je TBF uspio zainteresirati ljude koji će doći na koncert, od čega će nekakav lokalni organizator platiti taj koncert, onda oni, odnosno glazbenici u toj situaciji imaju svoju plaću, dakle žive od svoga rada i svoje glazbe. Ako je to TBF, Parni valjak, Natali Dizdar to bolje, jer sve je to ne-trash. Džez, koliko god bio dobar, nikada neće doživjeti takvu popularnost, ali, kao što volim reći, srednja glazba, ona koja nije preteška, može biti jako popularna. Zanimljivo je da su nekadašnji mainstream bili Prljavci, Parni valjak i njima slični, a danas su uletjeli neki drugačiji „zabavnjaci“.
Počeo si jako davno, u Putokazima. Bio si jako napredan klinac i već s trinaest godina nastupao u prvoj postavi. Jesi li već tada svjesno razmišljao o tome da ćeš biti glazbenik ili si išao za intuicijom, željom da pjevaš…
To je najteže pitanje, ali počeo sam svirati kao klinac, spontano. Upisali su me u neki glazbeni tečaj pa na gitaru, ali nisam tada znao da bi to trebalo završiti profesionalno. U to je vrijeme jedan od tisuću profesionalaca glazbenika uspio i živio od glazbe. Postojali su bendovi, ali rijetki su pojedinci uspijevali. Sada se svaka šuša bavi glazbom i svatko traži svoj dio kolača. U to sam vrijeme upisao elektrotehničku školu, ali na pola školovanja, kada sam već postigao neki uspjeh i, što još važnije, kada sam počeo aranžirati, odjedanput sam sebe vidio u glazbi i shvatio da uz talent koji imam, trebam početi učiti glazbu. I krenuo sam u srednju muzičku školu, tako da sam maturirao u obje škole. Nakon toga sam upisao i Glazbenu akademiju za koju nisam bio zainteresiran, a i Zagreb mi tada nije bio privlačan. Ali cijelo je vrijeme glazba bila unutra, u meni.
Kad si spomenuo aranžiranje koje smatraš prekretnicom u svojoj karijeri, tvoj je prvi veći aranžman bio na kompoziciji za ondašnju Euroviziju 1993.
Da, to je bio prvi vidljivi.
Pa ne samo vidljiv, nego i značajan. Dobio si veliku, rekla bih, životnu priliku, i s osamnaest godina radio aranžman za jedno, u ono vrijeme, još uvijek prestižno natjecanje…
Imao sam sedamnaest godina. Da, tada je ta manifestacija bila vrlo važna, poslije je iz godine u godinu opadala. Ali i vrlo važno za nas jer je Hrvatska tada bila u takvu položaju – sve su oči bile uprte u nas tako da je to bila velika ambasadorska akcija. Odgovornost je bila velika u svakom smislu, bilo je to jako značajno iskustvo. Puno sam tada surađivao i s Andrejom Bašom i od njega puno naučio. Baša je velik glazbenik s velikim sposobnostima. Nosio sam mu svoje note, on ih je gledao, šarao kao profesor po njima… Puno mi je pomogao. Ipak sam rano počeo raditi na aranžmanima i nedostajala mi je ta konzistencija – kada od sedme godine ideš u muzičku i stalno se školuješ, sviraš na klaviru. Neke temeljne stvari su mi falile, koje sam poslije dogradio tijekom školovanja. Puno toga sam nadoknadio i svladao puno teorije jer sam u tom trenutku bio zainteresiraniji nego drugi koji su se postepeno i stalno školovali. Uz to, imao sam divne mentore, u prvom redu profesoricu Mariju Legac koja me pratila kroz cijelu srednju školu, podučavala i vukla za uho od ispita do ispita.
U kakvim si danas odnosima s profesoricom Legac, s Bašom, Mirandom iz Putokaza… s tvojim prvim mentorima i profesorima, ljudima koji su te izveli na glazbeni put?
Ovo ti je super pitanje, ali povezat ću ga s još nečim. Fantastično je da se prije sedam godina rodio mali genijalac Fran Živković – njegov je glazbeni um na razini odrasloga profesionalca. Dakle, Fran je materijal kojega treba voditi i oblikovati. Javio sam se profesorici Legac, ona je genijalna učiteljica solfeggija, izvrsna profesorica, pedagoginja, i rekao: „Gledajte, Vi njega morate voditi…“ Znao sam da će se zainteresirati kada ga čuje. Rekla je da nije namjeravala raditi s njim, ali joj je jednostavno preveliki izazov. Tako sam joj i ja nekad predstavljao izazov. Fran svira violinu, ali gitara mu je prvi instrument, ima apsolutan sluh i fantastičan je, a ja sam ih spojio i sada rade zajedno. Dakle, profesorica Legac i ja smo u vrhunskim odnosima, doduše malo se viđamo, ali to što imamo, možemo sada slobodno nazvati prijateljstvom, jer nisam više klinac. Tako je i s Mirandom. Ona ima svoj put s Putokazima iz kojih sam otišao dosta davno, 1994., a poslije smo surađivali na nekim aranžmanima i autorskim radovima. Onda sam otišao svojim putem. Ali kada god se sretnemo, kada god razgovaramo, uvijek smo odlično. Baša i ja radili smo puno zajedno – oko MIK-a, poslije i s Markom Toljom – neke od tih pjesama bile su vrlo zapažene. I tako, radimo, dobro se slažemo… Već sam rekao koliko mi je puno značio i pomogao na početku karijere, ali i poslije, i posebno mi je drago raditi s njim.
[youtube oKanpKMeLfQ]
Pišeš puno obrada i aranžmana za razne izvođače, pa i za klape…
Kada sam nedavno brojao svoje obrade za klape i vokalne sastave, ispalo je da ih ima više od dvjesta, naraslo je to. Ali to je zatvoren krug. Jednom kada počneš, u tome si. U Hrvatskoj mi je nedostajalo nešto što volim, a to je vokalno aranžiranje za male sastave. A sve je počelo krajem 1990-ih kada sam prvi put imao prigodu raditi za klapu Luka. Nazvali su me, odradio sam pjesmu Jugo i cure su bile jako zadovoljne. Nakon toga su me počeli zvati klapaši, klapa Cambi koja pjeva tradicionalne dalmatinske klapske pjesme, ali i modernije obrade. Doživjeli su me kao osobu koja to može za njih raditi, a ja to rado radim jer obožavam vokale. Zbog tog razloga radim s Vocal Maratonom i sve to ispadne jedan životni krug.
Upravo sam te htjela pitati za školu modernog pjevanja Vocal Studio Maraton koju si osmislio i pokrenuo 2008. godine.
Kako si uopće dobio ideju za to ime? Zvuči nekako sportski. Znaš, ima taj ton u sebi, a upornost je karakteristika koja će maratonca obilježiti, dovesti do cilja. Budući da je ton na kraju, zaključio sam da je sve to zajedno dobro ime, jednako kao što je nekada bio Jugoton koji je imao taj ton na kraju.
Budući da Jugotona više nema, neka onda Maraton bude dostojan nasljednik
Tako je :).
Priprema se jugoslavenska televizija putem interneta pa se pitaju hoće li imati dovoljno gledatelja. Ja mislim da hoće. Što ti misliš?
Slijedi potpuno spajanje. Već je trgovina spojila puno toga, a i glazba prelazi granice. Oni kopiraju i slušaju našu glazbu, ovdje trešte narodnjaci. Gledamo sapunice koje dolaze iz Srbije, Crne Gore, već se duže vrijeme sve povezuje i, ponavljam, to je bitno pogotovo zbog posla i trgovine.
To me podsjeća na izjavu akademika Supeka koji je jednom lijepo rekao: „Tamo gdje počinje trgovina, prestaje politika.“
A dodala bih i onu poznatu da glazba ruši granice.
Ako se tržište od četiri milijuna ljudi, koje je koncentrirano u nekoliko velikih gradova, zatvori, ne može opstati. Pogotovo danas kada su nas opkolile velike multinacionalne kompanije – oni dolaze i njih zanima samo velika brojka pa ako se sami ne spojimo, oni će nas pokušati spojiti.
Imaš etiketu Maraton koja se spaja u Croatia Records / Maraton. Što ste tu sve napravili?
Kao izdavači željeli smo plasirati neke lijepe stvari, a u suradnji s velikim izdavačima koji onda rade distribuciju, a radi se o plasiranju mladih talenata. Objavljeno je nekoliko kompilacijskih CD-a koji sadrže singlove naših izvođača koji su bili kod nas u školi. Doveli smo neke mlade pjevače, npr. Dinu Rizvić, iznimno talentiranu mladu umjetnicu iz Labina, koja je preko Maratona došla do Croatia Recordsa i nakon toga potpisala s njima ozbiljan diskografski ugovor.
Marko Tolja je Aquarius Records / Maraton. Dakle, to je suradnja između velikog izdavača i nas, gdje mi preuzimamo kompletnu produkciju. Evo, klapa Cambi koja je sada radila obradu pjesama Kornelija Kovača i Zdravka Čolića, potpisuje Croatia Records / Maraton.
Koliko je to u redu da jedna klapa potpisuje izvedbu pjesme koju je pjevao Zdravko Čolić?
Misliš na jezičnoj razini? Ili?
Na kulturološkoj razini pa po pitanju glazbene i klapske tradicije, izvedbe i sve zajedno. Nije li to miš-maš? Nemam ništa protiv Zdravka Čolića, ali malo mi je to neobično, a s druge strane priznajem da bih mogla promijeniti mišljenje nakon što bih to čula…
To je tema koju možemo načeti, ali koja sigurno zaslužuje više prostora, čak okrugli stol koji sam htio pokrenuti. Prije te ideje s klapom Cambi, već se je pjevalo Čolića, takvi aranžmani postoje za festival koji se godinama održava u Kaštelima i koji prikuplja moderne klape. Tamo se pjevalo i Dugme i Čolić, ne znam tko se sve nije pjevao, jer se u klapskom svijetu zadnjih petnaest godina sasvim uobičajilo da se u klapi pjevaju razne pjesme. Ako im se neka pjesma svidi, nazovu obrađivača i kaže mu da im napravi njezinu obradu. Ja sam obrađivao Mišu i ne vidim nikakve razlike između Ostala si uvijek ista ili Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš; razlika mi je nebitna, potpuno minorna. I dalje je to zabavna pop-glazba koju je neka klapa prevela na svoj a capella jezik i prilagodila svojoj izvedbi.
Uvjerio si me, a kad bolje razmislim, moram priznati da uživam kada klapa Kampanel pjeva pjesmu Dina Dvornika Zašto praviš slona od mene.
Dođe ti na isto. Iako je Čolić jugopjevač, Sarajlija, to je divna, duga priča i kada se te pjesme prevedu na ovaj jezik, jako dobro zvuče. Čak se pjeva na ijekavici, sam autor je rekao: “Pjevajte tu pjesmu kao što biste je pjevali sebi za gušt, na svom jeziku…”
Čekaj, čekaj, to za gušt bi pjevali u originalu, na ekavici…Mislim da je pjesma na ijekavici ipak mali komercijalni ustupak širem tržištu.
I to je moguće, ali to je bila želja izvođača i autora. U konačnici, koliko stranih obrada imamo u Hrvatskoj? Ja sam Riversicama radio Parole, parole.
Divna je…
Eto, vidiš. Neki put treba spojiti umjetničke, glazbene, geografske, pa i komercijalne niti.
Spomenuo bih hit nad hitovima Srce nije kamen koji je pjevao Toše Proeski na hrvatskom jeziku. Makedonac koji je u Srbiji bio velika zvijezda kada je počeo pjevati u Hrvatskoj. Znao sam ga dok je bio mlad, imao 21 godinu. Išli smo s njim na festival u Herceg Novi, a on je tada tamo već bio velika zvijezda, dok se ovdje za njega nije znalo. Prvi ga je otkrio Đuza Stojiljković s Radio Rijeke. A kada netko uspije, više te nitko ništa ne pita. Dokazao si se i postaješ univerzalna vrijednost.
Da, slažem se, kada je stvar dobra, onda je naprosto dobra. Lani sam koncem ljeta bila na tvom festivalu zborova na Gradini i mogu reći da sam uživala u svakoj sekundi. Bilo je pre-kra-sno! P-r-e-k-r-a-s-n-o!
Thank you :)!
Izvrsno osmišljeno, izvrsna organizacija, izvođači, stage, sve… Događaj je prenosila HTV, riječju, super projekt! Jedva čekam ovogodišnji. Reci mi nešto više o tome jer vjerujem da će se svi koji su bili prošle godine vratiti, a oni koji nisu bili, a željeli bi doći, ne znam kako će stati na Gradinu…:) Ili da za njih staviš neki dodatni veliki ekran na Trsatu.
Za početak se nadamo lijepom vremenu. Izabrali smo Gradinu zbog njezine nevjerojatne scenografije. Koliko god je koristili i koliko god bila izlizana, nevjerojatno je nepotrošena i uvijek fantastična. Pamtim posljednjih dvadeset pet godina – tamo je bilo toliko događanja, toliko je spotova tu snimljeno ili barem svaki spot uvijek na kraju završi na Gradini. Jedino nisam htio scenu postaviti tamo gdje je inače, nego ispod ona četiri stupa. I to je dosta drugačije, na televiziji izgleda kao da nismo na Gradini. Te vokalne susrete čine mali sastavi, do deset ljudi, jer zborovi već prelaze gabarite od petnaest do stotinu ljudi, ovisi o tome kakav je zbor i o kojem je zboru riječ. Htio bih da to budu mali sastavi, nešto kao Flying Pickets, Neri per Caso ili Bobby McFerrin. To je vokalni izraz koji spada u ovaj festival i prosječnim je ljudima puno zanimljivije od samog zbora jer se ritmika i melodija koriste gotovo kao udaraljke, dakle kao instrumenti.
[youtube qgDKtLPp46s]
Znači, poigravanje vokalnim sposobnostima pojedinaca, a često je ono što radi mala grupa ljudi fascinantnije od onoga što radi više ljudi ili njih stotinu. Vani su to jako izvježbani profesionalni pjevači. Kod nas toga nema, rekao bih da to nedostaje. O tome sam počeo razgovarati sa Svenom Popovićem, voditeljem Bašćinskih glasi, a i jedna se ekipa iz Rijeke već godinama bavi slušanjem i reprodukcijom takve vrste pjevanja. I sâm sam kao petnaestogodišnjak pjevao u jednome takvom vokalnom sastavu. To je znači bio početak, već tada sam shvatio da me privlači tako nešto. Ali u prvom redu treba educirati ljude jer kad čuju a capella, odmah misle da je riječ o klapi ili zboru. Pa ako je riječ o zboru, pomisle: „Joj, samo da ne bude dosadno,“ a ne znaju kako zbor može biti zabavan. Nitko se kod nas nije pojavio s tom idejom, a kako znam da postoje sastavi u svijetu koji se time bave mi smo se ulovili organizacije festivala. Znači, istraživanje, kontakti, pozivi tim ljudima i organizacija svega. Već ove godine javilo nam se znatno više vokalnih sastava – imamo šest-sedam vrhunskih inozemnih sastava. I ono najvažnije, temeljem onoga što se ovdje lani zbivalo, osobno mi se javio čovjek kojega iznimno cijenim, a to je Diego Carlevaris iz Neri per Caso…
Jako ih volim, imam njihov božićni CD…
Eto, ti spadaš u mali postotak ljudi koji zna za njih i koji ih sluša. Istraživali smo koliko ljudi zna za njih – pa to je porazno! Kada ljudi čuju da smo Diega doveli kao vodećeg člana aranžerske radionice koja će se održati tih dana, vjerojatno će se uključiti, a prijavili su se već mnogi naši hrvatski pjevači. Žele raditi s čovjekom koji toliko zna i koji će im to znanje prenijeti; gotovo injekcije znanja i finesa koje se mogu prenijeti za samo dva dana. Dolazi nam i Kornelije Kovač, vrhunski kompozitor. Mladi kompozitori koje se jave na radionicu, provest će s njim jedan dan, naučiti kako od testa kreirati glazbu koju ćemo onda Diego i ja aranžirati za vokale. Sljedeći dan ćemo Katarina Jurić i ja sve to posložiti, čak i snimiti na licu mjesta i time dobivamo kompletan rad – od početka do kraja.
Prije smo razgovarali o trendovima, komercijalizaciji. Budući da većina ljudi čeka da nešto postane trend da bi to prepoznali kao dobro, reci mi koliko će ti pomoći TV-natjecanje Do posljednjeg zbora, na kojem je, BTW, pobijedio riječki zbor Josip Kaplan. Ujedno, ti si radio i glazbenu špicu za to natjecanje?
Da, radio sam svu glazbu koja se je vrtjela u programu, uključujući i špice. Pomogli su i Kaplanovci, kao i Octachordi, riječka vokalna skupina koja je lani bila na Vocal Marathonu. Imamo izvrstan potencijal u Rijeci što se tiče pjevačkih snaga. Kada je završio Vocal Marathon prošle godine, kako sam radio s HTV-om, znao sam da će ići ovaj show i jako sam želio biti uključen, što je na kraju i dovelo do toga da me zovu.
Pretpostavljam da funkcioniraš po principu knjige Tajna :).
Ne znam, moguće, bilo bi super da imam tu mentalnu energiju. Kako funkcionira sve na svijetu? Ako se samo jedan čovjek bori na sve načine, to je jako teško, ne znam kakva je snaga potrebna i kapital da se sve to realizira. Ako nas je više, automatski imamo veći prostor i idemo na sigurno. Tako da je show Do posljednjeg zbora dodao kerozina našem festivalu, potpalio ga. A sigurno je da je zahvaljujući HTV-u zanimanje za takvu vrstu glazbe poraslo. I možda netko koga to zanima počne pjevati u zboru, zašto ne? Budući da imamo Gradinu koja prima nekoliko stotina ljudi, bilo bi lijepo da tih nekoliko stotina ljudi i dođe, ne treba nam pet tisuća ljudi. I voljeli bismo da dođu na radionicu, to je ono što nas zanima. Da ne bude zabune, cijene naše radionice, u odnosu na one druge, pa čak i one u Zagrebu, manje su za više od 50 posto. Jer mi to radimo da preživimo, a ne da zaradimo. Zato nam je poruka – Ne budi lijen i dođi, ako te to zanima. Ovo radim dodatno, uza svoje obveze i zanimanje. Pokrenuli smo to jer u tome vidimo veliku perspektivu, nešto uistinu lijepo.
Predpostavljam da će nastupati i zbor
Josip Kaplan…
Kako ne, oni će imati jedan poseban dan, to su svojim statusom i zaslužili. Osim toga, oni su najomiljeniji zbor koji se prijavio ove godine na show Do posljednjeg zbora, iako su imali jaku konkurenciju, pogotovo u finalu. Dana 29. kolovoza imat će svoj vlastiti koncert, produkcijski slično kao u emisiji Do posljednjeg zbora, a to znači da će ih pratiti živi bend, imat će goste soliste – Neno, Houdek i Olja. Izvodit će se razne pjesme, solisti će im gostovati u nekim pjesmama, iako i oni sami imaju nekoliko vrhunskih solista, tako da će to biti pop-zbor koncert. Uz Kaplan koji je megazbor od četrdesetak ljudi, tu je i Octachord, manji vokalni sastav. Po meni, oni su među najboljima u Hrvatskoj. Idu na festival u Graz, ali će, kao i lani, doći na Vocal Marathon. To im je doma, bilo bi smiješno da imamo vokalni sastav u Rijeci, a da se ne pojave na festivalu. Kaplan je već vrlo ozbiljan zbor, mega, mogu se igrati, uzimati i gostujuće vokalne soliste, mogu puno toga…
[youtube 4cZAk085IJ8]
Kaplan može i mjuzikl napraviti…
Pa, sad, nećemo otkrivati, ali zajedno smo krenuli u neki projekt, imamo vizije, planove, a je li to na tragu nečega o čemu ti govoriš, to ćeš vidjeti.
Razgovarala Dunja Pavešić
Foto: Rogoznjan, Boris Sušanj
Komentari