Neki dan nasanjkala me je moja draga prijateljica. I to dobro. Pobojala sam se da stvarno nešto nije u redu sa mnom kad mi se javila s nepoznatog broja kao napaljeni tip koji želi – još. Naime, bilo je mirno poslijepodne, ja u kinu s mamom i kumom (nije za pohvaliti se, ali – i takvnih dana ima), sjedim i jednim okom gledam film jer su mi scene bile preteške za oba. I taman kad sam pomislila da mi nema spasa – da ću morati idućih sat vremena bespomoćno drhtati pred scenama borbi protiv srednjovjekovnih vještica – na displeju mobitela pojavio se sms: „Ja sam netko tko te jako želi vidjeti. Tvoj obožavatelj!“ Nepoznat broj, nesvakidašnji sadržaj i znatiželja – ponukali su me da odgovorim s vrlo jednostavnim pitanjem – „Tko je to?“ . Ostalo je povijest – tip je napisao dvije tri odviše eksplicitne poruke na koje sam ja uljudno zamolila da mi se više ne javlja i zapravo počela pretraživati po glavi sve potencijalne „pacijente“ koji bi si tako nešto dozvolili. Film je završio, druženje je otišlo na svoju stranu i ja sam zapravo zaboravila na svog tajanstvenog perverznjaka. Sve dok, vozeći se kući, nije zazvonio telefon. Bio je to taj broj i odlučila sam se javiti i sočno opsovati. Ja: „Halo?“, osoba s druge strane žice ugušena u smijehu: „Hahahahaha..to sam ja – Nataša! Ja ti tako zezam frendice. Hahahahahahaha“. E – pa – svaka joj čast.
Nasmijala me je i zapravo ponukala na razmišljanje – koliko često tijekom dana preozbiljno i sa stavom titana odreagiramo na situacije koje – iza vlastitih naočala – izgledaju sasvim drugačije od onoga što one zaista jesu? Može to biti i neki prikriveni stav, ne mora uvijek biti iznesen, ali – i kao takav dovoljan je da uzbiba neke naše mirne vode. Na takve se stvari možemo i ne moramo zakačiti. I, zapravo, to i nije srž problema. Ono što se meni nameće kao problem jest – kako prepoznati kada nešto stvarno je onako kakvim mi to vidimo, a kada nas to naša draga prijateljica zeza kroz neki sumanuti alter ego. Hoću reći – teško je razaznati kada treba odreagirati i kako – na bilo što, a kada treba pustiti i ne osvrtati se. Teško, dabome. Jer nema goreg od dvoga: prvo da propustimo nešto zbog čega će nam kasnije biti žao, a drugo da se zakačimo za nešto što zapravo nema vrijednosti i to, isto, shvatimo prekasno pa si psujemo – što mi je to trebalo. Ne mislim na konkretne neke situacije, zaista razmišljam općenito i s namjerom da si takve situacije pokušamo osvijestiti jer , ovisno o našoj boljoj ili lošijoj procjeni, naš život može teći znatno lakše ili teže.
Eto, ja sam u datoj situaciji procijenila dobro. Nisam se zakačila i – na kraju jako dobro prošla. Za sljedeći put – ne garantiram, ali znam – razmislit ću. Barem nakratko. Jer, tko zna – iza sms-a je stvarno mogao biti onaj jedan visoki, crni…
Ana Marija Vizintin
