Bez celofana

62

Razmišljajući od čega se opraštamo s 2010. godinom – mislima mi se nižu slike, vijesti, događaji, ljudi. I zapravo nije loše ponekad malo prebrati po vremenu koje je iza nas i to samo iz razloga da bismo mogli imati kvalitetnije ono pred nama.

Ono što mi prvo pada napamet su čileanski rudari – hrabra trideset i trojica koji su ispod površine zemlje bila zatrpana više od dva mjeseca. Navodno, iako disciplinirani u svojoj patnji pod zemljom, u rudniku je rudniku dolazilo i do sukoba među kolegama, neki pišu čak i do fizičkih okršaja, međutim – sve je završilo dobro. Spašeni su svi do jednog. U trenucima dok je cijeli svijet strepio nad njima i dok su se razrađivale strategije spašavanja i izvlačenja – rudari nisu imali druge doli u tim trenucima vjerovati da će biti spašeni.

Odmah nakon hrabrih Čileanaca na um mi pada Julian Assange – „tata“ Wikileaksa. I oko Assangea se već isprepliću razne teorije prema kojima je Wikileaks zapravo namještaljka nakon koje će se „legalizirati“ cenzura na Internetu. Ni, i ako bude tako – ono što je Wikileaks sada neće se moći izbrisati iz pamćenja. Pravo na informaciju i pravo na istinu te, i opet – hrabrost – ono je na što nas je sve zajedno trebao podsjetiti Wikileaks. Sve i do jednog prava ima svaki čovjek na svijetu. I za svako od njih bi se trebao izboriti svim raspoloživim i legalnim sredstvima.
Međutim, ovu godinu obilježilo je i stotine ne tako inspirativnih priča – potres na Haitiju, izlijevanje nafte BP-a u Meksički zaljev, ratne iskre između dvije Koreje, deportacija Roma iz Francuske, prosvjedi diljem Europe protiv reformi, poreza, skupljeg života, nezaposlenosti. U Hrvatskoj kao da ni ne namjerava stati nizanje gotovo filmskih kadrova: Radimir Čačić i još jedna automobilska nesreća koju je izazvao, ovaj put sa smrtnim posljedicama, antikorupcijska borba s kojom se brišu mnogobrojna imena iz raznoraznih nadzornih i upravnih odbora, povijesni odlazak Ive Sanadera s premijerskog stolca i neslavan povratak iz Amerike u Hrvatsku iz koje je prilikom bijega kroz Austriju zaboravio na sve svoje kolege, prijatelje i one koji mu do jučer pleli lovorove vijence. Više stope poreza, predreferendumska histerija koju su mnogi podržali i na kraju ostali kratkih rukava jer vrli sindikati zapravo nisu imali razloga raspisati referndum na koji su nahuškali i one kojih se on tiče i one kojima bi – da je prošao – išao na štetu, tisuću i jedno političko prepucavanje između dvije najjače političke opcije, pomirenje Ive Josipovića i Borisa Tadića, da ne nabrajam dalje – vjerujem da bi se svatkio dao upecati na ovaj blic pogled i zapravo dodati i nešto svoje popisu.

I neka znamo – koliko nam je potrebno za bolji život – međutim, ono što u cijelom tom moru informacija ne smijemo izostaviti jesmo – mi sami. Koliko smo puta bili hrabri u 2010.? Koliko puta govorili istinu, a kada smo je prešutjeli? Koliko smo bili strpljivi poput rudara i čekali, i čekali „unutar svoja 4 zida“ da se kockice poslože pa da onda krenemo dalje? Jesmo li nekoga mogli drugačije tretirati, više grliti, više posjećivati? Jesmo li se, u konačnici, trudili dovoljno? Jer ako i znamo sve ono što smo voljeli ili ne voljeli oko nas, ako znamo sve gore nabrojane informacije i više od toga, ako imamo svoje stavove o većini stvari, ako smo, na kraju krajeva, i dopustili ponekad da nas zanesu vlastita uvjerenja, a da pri tome svemu nismo bili vjerni u najmanjim stvarima – u ljubavi i dobrim djelima – sva su nam sjećanja i znanja o rotekloj godini – što se kaže – džabe.
Osim ako, da se ponovim, nas sva takva prisjećanja ne potaknu da u novoj godini učinimo sve da naša sjećanja krajem godine budu bolja, ljepša i mirnija nego ove.
Sretna nova 2011

Ana Marija Vizintin

Komentari