Kada ne stoji na pozornici obasjana reflektorima, Leonora Surian Popov jednako strastveno igra drugu ulogu – onu tihu, mirisnu i zelenom prstima obojenu. U njezinu svijetu iza kazališnih kulisa, gdje replike zamjenjuju latice, a kostime – biljke, Leonora već dvanaest godina istražuje čudesni jezik prirode. Umjesto scenarija, proučava stare travarske zapise; umjesto aplauza, raduje se svakom uspješno spravljenom maceratu. Završila je školu fitoterapije i danas, kao diplomirana travarka i fitoterapeutkinja, u svom čarobnom Vilinom lončiću stvara kozmetiku koja miriše na zdravlje, toplinu i zemlju.
Ovoga puta poziva nas da upoznamo jednog od najodanijih saveznika ljepote i iscjeljenja – neven, biljku zlatnih latica koja liječi tijelo, um i možda, baš kao kazalište, i dušu.
Pred mojom kućom, usred istarskog kamenjara i jutarnje rose, još uvijek prkosi jeseni neven – Calendula officinalis. Njegove ljepljive, smolaste latice hvataju posljednje zrake sunca i zadržavaju ih, kao da im ne dopuštaju da potpuno odu.
Promatram ga kako se otvara čim se sunce pojavi, i zatvara kad oblaci prekriju nebo. Stari ljudi su govorili da neven „predviđa vrijeme“ – ako se ujutro ne otvori, kiša će sigurno doći. I doista, otkad ga gledam, čini mi se da je povezan s nebom nekom drevnom niti koju samo biljke razumiju.
On je biljka ritma – otvara se i zatvara, diše s nebom i zemljom. Uči nas toj mudrosti: da ništa ne traje vječno, ali da svjetlost uvijek ponovno dolazi.
Neven mi je oduvijek bio biljka utjehe. Ne onaj ljekoviti popis s police, nego živa prisutnost u svakodnevici. Kad moja Elena i Emily dođu s ogrebotinama, ispucalim usnama ili crvenim nosićima, posežem za svojom staklenkom guste, zlatne masti. U tom jednostavnom činu mazanja, ima nečeg duboko smirujućeg — kao da neven ne liječi samo kožu, nego i sve ono neizgovoreno što se nakupi između dana.
Kad su moji dani dugi i kad tijelo zatraži odmor, vraćam se čaju od nevena. On smiruje unutrašnje ognjeve – od probavnih tegoba do upalnih procesa, čisti jetru, žuč i limfu, umiruje tijelo koje je predugo „na sceni“. Njegova boja podsjeća me na med, ali okus nosi i blagu gorčinu – podsjetnik da iscjeljenje zna biti i ozbiljno, i tiho.
Neven je protuupalan, antiseptičan, umiruje i obnavlja.
Za nas žene, je poseban saveznik. Njegovo djelovanje nježno uravnotežuje, smiruje bolne mjesečnice, potpomaže zacjeljivanje nakon poroda, pomaže kod gljivičnih i upalnih tegoba, a izvana njeguje kožu kad je nadražena ili osjetljiva. Uvijek ga zamišljam kao toplu ruku na donjem dijelu trbuha – umiruje bez riječi.
Cvjetove berem kad su sasvim otvoreni, u toplini podneva. Ne sušim ih na plahti, jer tkanina upija vlagu i miris, nego na mrežastoj podlozi, u hladu, gdje zrak slobodno struji. Kad se osuše, zatvorim ih u staklenke, i svaka nosi komadić ljeta — svjetlost koja ne vene.
Sada, kad su dani sve kraći, dok jesen već diše punim plućima, a vjetar nosi sol s mora i miris dima iz susjedstva, moj vrt polako usniva. Biljke koje su mi bile učiteljice i prijateljice povlače se u korijenje, a ja se sve više povlačim u kazalište – među tekstove, probe, svjetla reflektora. Kreće vrijeme putovanja, predstava i nekih drugih svjetlosti.
No i dalje nosim bilje sa sobom, u čajevima, u bočicama tinktura, melemima, sirupima i u mislima.
Prije nego se oprostim do proljeća, želim vam ostaviti recept koji me često spasi, a dolazi iz mudrosti Marije Treben – one koja je znala slušati biljke kao prijatelje.
Čaj po Mariji Treben – neven, stolisnik i kopriva
U jednakim dijelovima pomiješajte:
-cvijet nevena
-cvijet i list stolisnika
-list koprive
Jednu punu žličicu mješavine prelijte s 2,5 decilitra kipuće vode, poklopite i ostavite 10 minuta. Pijte ga ujutro i navečer, u malim gutljajima.
Marija Treben je tvrdila da ovaj čaj može pomoći kod „gotovo svih bolesti“, pa i onih najtežih – jer on ne djeluje samo na tijelo, nego i na energiju života. Neven grije, stolisnik čisti, a kopriva daje snagu i jača. Kad se te tri biljke spoje, čovjek se sjeti što znači biti živ, čak i kad mu se čini da je iscrpio sve rezerve.
I dok vas ova zima obavija svojim tihim kaputom, prisjetite se i ostalih biljaka o kojima smo zajedno pisali –
vriska, koja hrabro čuva dah i grlo,
majčine dušice, što tjera viruse i tješi,
jaglaca, koji omekšava pluća i dušu,
lista smokve, koji smiruje šećer i misli,
kantariona, sunca što liječi tugu, i rane
ivanjskog cvijeća, koje razgoni tamu,
lavande, što unosi mir u prostor i srce,
ruže, koja umiruje srce i blago jača krv ,
i maslačka, neumornog čistača i učitelja skromnosti.
Neka vam sve one budu saveznice kroz zimu – u šalici, u mislima, u toplini doma.
A ja ću vas, dragi moji, do proljeća pozdraviti – dok se otvaraju nova vrata i svjetla pozornice. U studenom putujem u Kopar s predstavom „Naša familija“, a potom u Modenu i Bolognu s predstavom Talijanske drame „Kule od bijesa“/“Castelli di Rabbia“
Do našeg ponovnog biljnog susreta u proljeće, kad opet procvatu polja i mirisi ožive, neka vas prate sve biljkice o kojima smo zajedno govorili – njihove snage neka vas tiho čuvaju kroz zimu.
S ljubavlju,
Vaša Leonora
Tekst i foto: Leonora Surian Popov
