Svetozar Nilović Tozo: „Ispada da sam postao borac za kolače“

418

Peek&Poke ove godine slavi 15. godina postojanja. Kakav je Vaš dojam nakon toliko godina?

Tako je. Da mi je netko 2007. godine rekao da ćemo izdržati 15 godina, rekao bih mu da je to science-fiction. Osobno mi se čini kao da je prošlo pet godina, a ne 15. Petnaest godina je impresivna obljetnica. Prolazili smo kroz brojne turbulencije. Bilo je tu dobrih i loših trenutaka, pomoći i odmoći Grada Rijeke, tako da smo uvijek na vagi. Peek&Poke, osim što je muzej kao takav, iz njega je izašlo vrlo dobrih i sjajnih programa, a isto tako i loših programa. Dapače, volim pričati i o kiksevima. To su greške kojih se ne treba sramiti i koje su napravljene u najboljoj namjeri. Neki programi su od strane javnosti prepoznati fantastično, neki nisu uopće prepoznati, a puno su više zavrijedili. Živimo i idemo dalje!

Kako planirate obilježiti ovaj mali jubilej?

U planu imamo obilježiti 15 godina u suradnji s Distune Promotion. 28. svibnja nam dolazi Steven Brown, frontmen Tuxedomoona. Prije 11 godina na Trsatskoj gradini organizirali smo dolazak Tuxedomoona, a po izjavama očevidaca to je bio najveći glazbeni događaj u Rijeci. Glazba je to na kojoj sam odrastao, a kada imaš prilike sjesti i popiti kavu s „junacima svog odrastanja“, to meni ima potpuno drugu težinu. Nakon tog događaja ostali smo u prijateljskim odnosima. Steven Brown je sam izrazio želju da bi mogao doći ponovo svirati i tako smo ga sada „ukalupili“ u ovu našu priču od 15 godina. Steven Brown neće biti jedini glazbenik koji će nastupiti. Dotaknut ćemo se i onoga od čega smo krenuli, a to je elektronska glazba. Tako mogu istaknuti i njemačkog glazbenika Remutea, koji svoju glazbu izdaje na cartridgeima za Nintendo. To je spoj elektronike, glazbe i kompjutera, a jednako tako i jedna retro priča. U planu je i da krajem godine s Kristijanom Benićem iz Gradske knjižnice Rijeka i Davorom Pasarićem napravimo jednu monografiju o Peek&Pokeu.

Naravno, kada smo prije 15 godina moji kolege i ja kretali s Peek&Pokeom nismo željeli da muzej bude stacionaran u smislu da smo otvorili muzej, da će ljudi dolaziti i da nećemo raditi ništa više. To tako ne ide. Muzej je živo biće. Trebaju se raditi zanimljivi ili nezanimljivi programi, tzv. kiksevi. Smatram da smo u 15 godina uspjeli pronaći deku kojom smo pokriveni u Gradu Rijeci. Dobili smo i pozive da preselimo u Zagreb, no ostali smo ovdje. Izazov je raditi na ovom području. Bili smo i pred zatvaranjem, ali uspjeli smo preživjeti zahvaljujući programima koje radimo.

Kako je zapravo sve krenulo s Peek&Pokeom i kada ste shvatili da imate kolekcionarske težnje?

Nisam shvatio. Prije sam se bavio IT industrijom, koja se drastično mijenja iz dana u dan. Ono što je danas tu, već sutra ne vrijedi. Te su me promjene s godinama počele umarati. Volio sam igrati igrice, a i igrice su počele biti sve kompleksnije. Što su kompleksnije, duže traju. Što duže traju, nemaš vremena za neke druge stvari. U jednom trenutku mi je prekipjelo i rekao sam: „Sada je dosta. Želim svoj stari kompjuter kakav sam imao kao klinac – da igricu spojim na televiziju, odigram pola sata i to je to.“ Dao sam oglas u novine da bih kupio određenu marku kompjutera. Javio se prvi čovjek i rekao je „Nemam taj kompjuter, ali imam neki drugi“. Rekao sam: „Pa dobro. Koliko novaca?“. A on mi je rekao da želi čokoladu za dijete. I tako je krenulo: prvo kompjuter za čokoladu pa kompjuter za pivu… i u jednom trenutku su se ti kompjuteri nagomilali. Nakon trećeg kompjutera palo mi je na pamet kako je ovo zanimljivo. Zašto ne bih usmjerio pažnju kolekcionarstvo koje se rodilo? Nitko drugi ne skuplja stare kompjutere. Potom sam ih krenuo nabavljati preko eBayja, a i cijene su tada bile prihvatljive. Nešto kasnije pojavila se francuska web stranica, koja je okupljala sve ljude koji skupljaju kompjutere. Tamo sam naletio na ime Tomislav Ribičić, kontaktirao sam ga i ispostavilo se da je on isto iz Rijeke. Stupili smo u kontakt. On je imao isti taj „problem“ kao i ja. Zajedno smo 2003. godine organizirali prvu izložbu u CTK na Školjiću. Tada još uvijek nismo imali planova, bio je to hrčak efekt, hajmo skupit sve i to je to. Krajem 2006. godine, kada smo skupili dovoljno toga, našli smo se i rekli „Što ćemo raditi sada s time?“ U rujnu 2007. godine pokrenuli smo Peek&Poke. Imali smo eksponate za prvi kat i pola drugog kata, a sada nam treba deset puta više prostora.

Dali smo mali touch turizmu u Rijeci i voljeli bismo preseliti negdje bliže centru Rijeke. Što se posjetitelja tiče, Peek&Poke je prepoznat kao jedna od atrakcija Rijeke. Naš muzej je i koncipiran malo drugačije jer se sve može dirati, interaktivno je. Muzej naravno, ne čine samo eksponati, već i odnos prema posjetiteljima. Prirodni smo prije svega i to ljudi prepoznaju.

Što Vam je najviše ostalo u sjećanju kada govorimo o Peek&Pokeu?

Posjet jedne njemačke obitelji prije nekoliko godina. Peek&Poke smo „sklepali“ sa sredstvima koje smo imali. Nismo imali novaca za dizajnera interijera i slično. S druge strane, kako je dosta firmi u Rijeci propalo, od njih smo uzimali vitrine. Tako da svaka vitrina svoju politiku vodi. Nijemac koji je došao u Peek&Poke nije rekao da vidi raspašoj, već „vidim pozitivan kaos, ali isto tako kroz taj kaos vidim trud i želju“. Ostavio je napojnicu i nagradio prirodnost ljudi. Mi ništa ne krijemo.

Peek&Poke i situacija danas?

Pozvat ću ljude da kupovinom karte za Stevena Browna ujedno podrže i rad Peek&Pokea. Ono što je stalo 2020. godine, a to je rad s grupama, sada se ponovo zarotiralo. Drago mi je da se sve polako vraća u normalu. Opet s druge strane, taman smo izašli iz jedne pandemije, a sada strahujemo zbog rata u Ukrajini. Jako mi je krivo što je do svega ovoga došlo, prvenstveno zbog toga što su umrli nevini ljudi. Trebali smo u svibnju ići u Moskvu snimati dokumentarac o Robertu Bartiniju, riječkom avio-konstruktoru koji je cijeli svoj život radio avione u Sovjetskom savezu. Već je sve bilo sređeno: kupili smo karte, platili hotel. Trebao sam održati predavanje o Rijeci 14. svibnja na njihovom znanstvenom skupu u Muzeju Žurkowski, međutim sve je propalo. Oni i dalje zovu da dođem, no imam osjećaj da kada bih to učinio, to bi bilo kao da bih otišao u Berlin 1941. godine. Ne osjećam se dobro i dok ova situacija ne prođe, ovaj projekt će malo pričekati. Bertini će pričekati neka bolja, mirnija vremena.

Mariupolj je na svjetskoj žiži. Tamo je uništen muzej s računalima. Javio sam se vlasniku muzeja i rekao sam mu da, kada situacija bude malo mirnija, Peek&Poke će mu pomoći da obnovi svoju kolekciju i da ponovo pokrene muzej. To je način na koji mu mogu pomoći. Muzeja kao što je Peek&Poke ima dosta po Europi, čak smo se i okupili u zajedničkoj grupi preko Facebook-a. Poslat ćemo mali konvojić sa stvarima.

A Muzej djetinjstva?

Muzej djetinjstva nastao je 2013. godine. Radili smo dosta programa i pokrenuli smo projekt „Fotonostalgija“, gdje smo ljude putem društvenih mreža zamolili da nam pošalju fotografije sebe kada su bili djeca, ali da je u fotografiji neki lajtmotiv, kompjuter, televizija ili igračka. Dobili smo more fotografija, oformili smo žiri, no najmanje je bilo fotografija s igračkama. Krenuli smo prikupljati igračke sa zamisli da napravimo privremenu izložbu Muzej djetinjstva. Pozvali smo ljude da nam privremeno posude svoje stvari, a njihov je odgovor bio „Nemojte nam to ni vraćati, napravite nešto s time“. To smo i napravili. Peek&Poke je krenuo s našom kolekcijom, a Muzej djetinjstva s kolekcijom građana.

Je li inspiracija za Muzej djetinjstva bio Muzej prekinutih veza?

Da, nisam to nikada krio. Ljudi uvijek vuku inspiraciju od nekoga ili nečega što već postoji.

Hoće li se jednom spojiti Peek&Poke i Muzej djetinjstva s obzirom na to da idu ruku pod ruku?

Kako me Peek&Poke dosta vodio po Europi, prije nekoliko godina u Segedinu u Mađarskoj posjetio sam Agora centar, koji je pokrenula skupina kolekcionara, a njih je nadahnuo Peek&Poke. Svidjelo im se, pokazali su gradonačelniku kako to izgleda u Hrvatskoj, prepoznat je potencijal, skupljena su sredstva preko europske fondacije i napravljen je centar. Taj centar izgleda poput Dječje kuće u Rijeci, ali puno je veći, a u njemu se nalazi muzej s igračkama i kompjuterima. Naravno, tu je i kongresna dvorana, kafić… Volio bih tako nešto napraviti. No, pisanje projekata i ja smo u raskoraku.

Doveli ste i Klingonce u Rijeku.

Da, 2012. godine je to bilo. Moram priznati da me to koštalo dosta živaca i novaca. Bilo mi je fora organizirati nešto potpuno drugačije, ali ne bih to ponovio. Scenski nastup bio je loš, bilo je dosta problema na relaciji glavni pjevač-ostatak ekipe, ali s druge strane, Riječani su imali priliku vidjeti nešto potpuno drugačije.

svetozar nilović tozo (1)

Ostalo je zapisano da su Klingonci bili u Rijeci. Prošle godine radili ste na Malom princu s Teom Perinčić, a i spasili rigojanči.

Tea Perinčić i ja imamo dobar odnos što se tiče organizacije evenata i programa. 2017. godine, kada je Tea bila ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, krenuli smo s idejom da napravimo izložbu o komadiću s Mjeseca. Povezali smo se s Muzejom Jugoslavije u Beogradu. Nije riječ o bilo kakvom kamenčiću s Mjeseca, već o onome koji je predsjednik SAD-a Richard Nixon darovao Josipa Broza Tita.  Kada smo radili tu izložbu, otišao sam u Brodokomerc i rekao da bih pojeo rigojanči. Oni mi kažu da ga nemaju. Začudio sam se: „Kako nema rigojanči!? Do prije pet godina ga je bilo“. Kada smo postavljali izložbu rekao sam Tei: „Ma znaš što bismo mogli? Izložbu o rigojančiju“. Ona je odmah pristala. Napravili smo izložbu o rigojančiju 2018. godine, 2019. godine izdali smo slikovnicu, a 2020. je nažalost cijeli svijet potonuo. Propala nam je turneja s tom izložbom u Mađarskoj zbog korone, a prošle godine imali smo sve dogovoreno za gostovanje u New Yorku. Konekcija između Rijeke, New Yorka i rigojančija je snažna i vrlo očita s obzirom na to da je glavni akter kolača, Rigo Janči svoj život završio u New Yorku. Sada se ponovo pokrenula ova priča i mislim da bi do 2025. godine izložba mogla biti u New Yorku.

No, neki su u 2020. godini za vrijeme lockdowna kukali, neki su se tukli, neki su se ljubili, a ja sam počeo proučavati Malog princa u Peek&Pokeu. Bilo mi je zanimljivo na koliko je jezika preveden, no nigdje nije bilo čakavskog. Zvao sam Teu i pitao je što misli o tome da adaptiramo Malog princa na čakavski. Ona je odmah pristala. 2. srpnja 2021. godine knjigu „Mići princ“ promovirali smo na čakavskom i knjiga je doživjela veliki uspjeh. Moram se zahvaliti Primorsko-goranskoj županiji koja je prepoznala projekt i podržala ga financijski. Mići princ nije striktno vezan za opatijski, odnosno liburnijski dijalekt, nego je Tea predložila da svaki lik predstavlja jedan dijalekt u našoj županiji. Tako imamo i rapski, omišaljski, creski, kastavski, opatijski, grobnički… Kada smo objavili knjigu, pojavila se ideja da napravimo i audio priču. Početkom ove godine krenuli smo sa snimanjem u studiju Mateja Zeca. Moram se zahvaliti Vavi koji je sve to upregao. On je baš zagrizao da se to napravi, da je po meni, to bi sve još pričekalo. Imali smo probno slušanje, sada knjiga ide u distribuciju, na štampanje ploča, CD-ova, u pripremi je i drugo izdanje Mići princ. Izaći će i na kaseti tako da to bude jedna retro priča.

Ove godine imat ćemo i izložbu u Dječjoj kući o Malom princu u suradnji s Gradskom knjižnicom Rijeka i fondacijom Mali princ. Moći ćete vidjeti sva izdanja Malog princa, rukopise Antoinea de Sainta-Exeuperyja, a plan je i da tijekom trajanja izložbe svakog tjedna bude čitanje Malog princa na jednom jeziku.

Koja je osnovna razlika između riječkog i mađarskog rigojančija?

Riječki je bolji. Posjetili smo Muzej turizma i trgovinu turizma u Mađarskoj. Oni su bili na našoj izložbi u Rijeci i ugostit će je u Mađarskoj. Riječki rigojanči mi je bolji jer je lakši. Naš rigojanči se dosta razlikuje od originalnog. Pretpostavljamo da je to bilo zbog nestašice čokolade pa su naši iskorištavali nešto poput straccitella kreme i naribanu čokoladu. To je bio taj kolač koji smo kao tinejdžeri jeli u Kontu. Neki kafići i sastičarnice su sada vratili rigojanči u ponudu. Riječki rigojanči je ušao i u nematerijalnu kulturnu baštinu što je stvarno jedna lijepa stvar.

Kada smo kod slatkog, u listopadu ste protestirali nakon što je minjon povučen iz PIKA.

Nemojte mi dirati minjon! To je bila jedna zezancija, bilo je simpatično i benigno. Ne mogu i ne želim utjecati na poslovne odluke bilo koga, ali s druge strane minjon se sada vratio. Ispada da sam postao borac za kolače hahaha. Bilo mi je jako zabavno i kolegica me podržala u tome. Ona je tražila povratak spirale. Rekao sam joj: „Napiši ti sama transparent za povratak spirale pa se blamiraj da nisam jedini.“

Jeste li kušali novi-stari minjon? Je li isti kao i prije?

Nisam još, ali hoću svakako. Moram priznati da je meni minjon iz PIKA bio grozan, ali jednom u godinu dana imao bih gušt pojesti tu šećerno-margarinsku bombu. Valjda mi je tada pao šećer. Kada su rekli da ga povlače, rekao sam „Ma šta!? Što ću sada jesti taj jedan dan u godini?“ Punč rolada bila mi je puno bolja nego minjon, a imaju istu količinu margarina i šećera. Neka vrate i punč roladu pa završavam svoj protest.

Šalu na stranu, nisam slastičar i ne znam povijest slastičarstva. Znam da bih s vremena na vrijeme volio pojesti nešto slatko. Saša Dmitrović iz Antikvarijata Neboder rekao mi je da je minjon autentičan riječki kolač. Recimo, rigojači to nije, on je kopija mađarskog kolača. No, smatram da bi minjon trebalo dignuti na jednu veću razinu ako je stvarno istina da je to riječki autohtoni kolač.

Evo ideje za sljedeći projekt.

Ne, ne. Držim se ja svog rigojančija. Rigojanči je više ostao u svijesti moje generacije, nego što je to minjon. Samobor je od kremšnite napravio čudo pa zašto ne bi mogla i Rijeka od minjona? No, to je priča za ljude koji se bave slastičarstvom i povijesti slastičarstva. Ja volim samo pojesti dobar kolač i loš kolač.

Jeste li vidjeli reklamu za slavan povratak minjona s Mirelom? Ako ponovo povuku minjon, možemo li ponovo očekivati protest?

Neću, neka mladi uzmu stvar u svoje ruke. Na PIKO-voj reklami bila je gospodična ili gospođa Mirela. Ne znam je, no u šali sam ispod njihove reklame na društvenim mrežama napisao „Neka Mirela ide demonstrirati ispred PIKA kada ga idući put povuku“. Ovim putem joj se ispričavam, ali mislim da je shvatila da je to bila zafrkancija. Ispalo je da sada protestiram, revolucionar sam i onda se pojavi Mirela. Znaš ono, revolucija jede svoju djecu, a u ovom slučaju minjon je pojeo mene. Šalu na stranu, Mirela je kudikamo ljepša za vidjeti na reklami, neka. Pozvat ću Mirelu da idemo na minjon zajedno, ako se slaže haha. Možemo se i zajedno pojaviti na idućoj reklami.

Teška su vremena. Ako ćemo se svi prebaciti na neku letargiju, apatiju i ne okrenuti nešto na humor, onda je tu nešto krivo. Humor je dobar lijek skoro za sve, ali do neke granice.

Tekst i foto: Lidija Balog

Komentari