Marina Mavrinac Matulja: “Stajala bih na kiši satima, čekala ribu na vjetru i na kiši. To mogu biti samo jaki geni”

Marina Mavrinac Matulja članica je SRD „Zubatac“ Lovran, majka troje djece, učiteljica, bavi se sportskim ribolovom i upravo je obranila prvo mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

1553

Možemo reći da ste postigli svjetsko čudo i na tome Vam čestitamo. Malo tko je na dva svjetska prvenstva zaredom uzeo titulu svjetskog prvaka. Jedna je medalja stigla iz Južne Afrike, a druga iz Francuske. Kako se osjećate nakon toga? Koje su Vam sve emocije projurile kroz glavu? Lovran je malo mjesto, a u ribolovu je uz Vaš doprinos, postao svjetska velesila…

Osjećaj je nevjerojatan, sretna sam, dokazala sam sebi sa mogu. Trudila sam se pripremala za ovo svjetsko prvenstvo i na kraju sam pobijedila. To mi je nagrada za sav trud i ljubav prema sportu kojim se bavim cijeli svoj život. Cijelo svjetsko prvenstvo sam dobro lovila, drugi dan lova bila sam prva pa tako i posljednji, no nisam htjela slaviti sve dok nisu izašli službeni rezultati, koji su pokazali da sam 13 bodova iza sebe ostavila drugo plasiranu Španjolku i tada su suze samo potekle. Odmah sam nazvala djecu, supruga i oca kako bih sa njima podijelila taj prelijepi trenutak.

Kako izgledaju pripreme na nepoznatim morima?

Svjetsko prvenstvo u ribolovu svake se godine održava u nekoj od država svijeta, ove je godine domaćin bila Francuska, koja je ponudila svoj južni dio atlantske obale. Takmičari reprezentativci dolaze na natjecanje nekoliko dana ranije kako bi odradili trening prije službenog dijela na nepoznatim plažama i sasvim drugačijim morima. Za natjecanje se pripremam na različite načine, pokušavam doći do svih mogućih informacija koje se nude na internetu, razmišljam o ribolovu, a sam trening sastoji se od bacanja olova različitih težina (80 g, 100 g i 150 g) što je dalje moguće. Odlazim na plažu Medveje ili Peharova, bacam i izvlačim što je brže moguće. Na taj način treniram preciznost bacanja, a muskulatura ojača tako da na svjetskim prvenstvima nikada do sada nisam imala poteškoća s iscrpljenošću i upalom mišića. Ne pripremam udice, niti predveze prije odlaska na svjetsko prvenstvo. Nabavim nešto opreme u našim trgovinama, ali većinu kupujem na licu mjesta. Kada krenu treninzi, polako se pripremam i počinjem vezivati sve ono što mislim da će dobro raditi. Kada smo tek započeli s našim treninzima bila sam uspješna, no to ne garantira uspjeh na službenom djelu natjecanja, a kada je krenulo natjecanje pokazalo se da sam shvatila ovaj način ribolova, bila sam brza, trčala u more i iz mora, nisam previše gledala što druge natjecateljice rade, vjerovala sam sebi i uživala u svakom valu, svakom zabačaju u svakom okretu mašinice.

Koji su Vam bili najveći izazovi?

Uvijek razmišljam kako imam sreću biti ondje i uživati u prelijepoj prirodi daleko od svog doma. Najveći izazov bila je oprema koju smo trebale nositi na svojim leđima i nekoliko kilometara, a naša je oprema teška preko 20 kg, pijesak je bio mekan, propadale smo te tako dolazile iscrpljene na pozicije, a lov još ne bi ni započeo.

Imali ste velik doček kojeg je pratio gromoglasan pljesak, baklje, cvijeće i pjesma. Kako je protekao doček iz Vaše perspektive i koliko Vam je važna podrška prijatelja, obitelji, klupskih kolega i sumještana?

Od onih sam ljudi koji se jako vesele tuđem uspjehu, pratim sve sportove, emotivno reagiram na sportske priče. Sada znam da u mojem malom Lovranu imam puno prijatelja koji su svoju nedjelju odlučili provesti slaveći moj uspjeh. Dirnuo me doček, djeca koja su me dočekala, moji đaci, moji mali ribari i prijatelji. Svi su stajali ondje i dočekali me toliko emotivno. Pamtit ću to zauvijek.

Istakli ste kako je Francuska za Vas bila najteže svjetsko prvenstvo. Zbog čega?

Francuska je velesila među državama članicama FIPS-m, nacija koja ulaže jako puno kako bi postigli uspjeh na svjetskom prvenstvu, a uz to su bili na domaćem terenu, a mi smo došli iz Hrvatske gdje nemamo pješčanih plaža na kojima bi trenirali takav način ribolova. Prije 29 godina (1992. godine) natjecala sam se na Juniorskom svjetskom prvenstvu, ne mogu se usporediti ta dva načina ribolova. Smatram da je način čitanja mora bio presudan na ovom svjetskom prvenstvu. Oscilacije plime i oseke su vrlo velike. Dolazak na plažu bio je u trenutku oseke, pred nama je bilo kopno koje je more nakon dva sata prekrilo, trebalo je pročitati gdje će ulaziti more, koliko daleko će trebati zabaciti i pronaći ribu. U Africi nije bilo tako, plaže su bile podjednake. Na ovom svjetskom prvenstvu trebalo se iskoristiti svaki trenutak, biti brz.

A kako je bilo s Južnoafričkom Republikom – zemljom opasnih zmija, riba i ljudi? Vidjeli ste i kobru kako ulazi u more. Što Vam je u tom trenutku prošlo glavom?

Kada smo stigli u Južnoafričku Republiku odmah su nas upozorili da smo došli u zemlju opasnih riba, opasnih zmija i opasnih ljudi. Dodali su i to da, što prije to shvatimo i pomirimo se s time, bit ćemo sigurniji. Takva spoznaja umiruje, jer ste oprezni, nema iznenađenja. Rekli su nam da kobra ne napada, niti otrovnica koju zovu „lijena zmija“, koju samo treba zaobići. Jedina zmija koja je opasna, kada na nju naletite je crna mamba, koja kako kažu, može napasti bez razloga. Kada slijedite upute domorodaca i ljudi koji ondje žive i poštuju prirodu prestanete se toliko bojati.

U Južnoafričkoj Republici vlada jak pokret „zelenih“. Kako se to odražava na ribolov i natjecanja ove vrste?

Njihovi natjecatelji vrlo dobro surađuju s pokretom „zelenih“. Na natjecanjima se riba ne ubija, riba se živa vraća u more, nježno je skidamo s udice te nakon mjerenja duljine ribe, koje se odrađuje na samom žalu, lagano ribu spuštamo u val.

Hajmo se i vratiti malo na vaše početke. Kako je krenula ljubav prema ribolovu štapom?  Naime još 1920. godine Vaš pradjed okrenuo se moru i ribolovu…Postoji li neki gen za to?

Sigurna sam da postoji, da mutiramo, geni pamte ono naučeno. Gledala sam i učila s ocem na barci, najprije sa povrazom u ruci, a kasnije sa štapom radi natjecanja. Nikada mi nije bilo teško ustajati iz kreveta dok bi još mrak bio vani, stajala bih na kiši satima, čekala ribu na vjetru i na kiši. To mogu biti samo jaki geni.

marina mavrinac matulja

Je li Vaše djetinjstvo bilo prožeto ribolovom? Što ste najviše lovili?

Da, moje djetinjstvo čine trenuci na moru, sjećam se prvih povraza, štapova, mašinica i ulova koji je bio puno bogatiji od ovih danas. Imala sam svoju stjenicu (grotu) na koju sam odlazila loviti ribu. Nisam tada maštala o svjetskom uspjehu, samo sam slušala zov mora, a osjećaj koji se tada budio u meni drži me i danas.

Radite u školi. Kako ste uspjeli spojiti ove dvije, naizgled nespojive ljubavi?

Tko voli prirodu voli i rad s djecom, smatram da je to korak s vremenom, djeca su posebna energija. Volim podučavati, ulagati u našu budućnost. Čini se nespojivo, no upravo je vrlo slično, prirodno.

Kakve veze imaju priroda i imena Vaše djece? Je li ih ime predodredilo za ljubav prema moru?

Ne mogu bez prirode, volim more, planinu i šumu. Imena koja sam dala mojim sinovima došla su mi u trenutku, nisam puno razmišljala. Moj suprug se složio i tako danas imamo Mistrala i Vala, a naš cvijetić je Iris. Djeci smo usadili ljubav prema moru boraveći stalno u njegovoj blizini i po suncu, vjetru i kiši. Zimi, kada je temperatura ispod nule, moja djeca surfaju, a ja ih čekam u nekoj vali ili na udaru vjetra, nema veze gdje, bitno je samo da ih vidim i da smo zajedno.

Suprug se bavi jedrenjem, a ljubav prema jedrenju otisnula se i na Vašu djecu. Kako kao obitelj provodite zajedničke trenutke na moru?

Tako je, moj suprug je jedriličar, jedri u klasi Flying Dutchman. Djeca su godinama jedrila i takmičila se u raznim klasama od optimista, klase 420 i 470, a danas su surferi kojima je veliki uzor naš Enrico Marotti. Mi smo stalno na moru, kada su nam djeca bila manja znali smo i dva mjeseca provesti na jedrilici ploveći Jadranom.

Jesu li se Vaša djeca okušala u ribolovu? Kako im ide?

Jesu, prije no što su započeli s jedrenjem takmičili su se i bili jako uspješni. Ljeti love ribu za gušt, uvijek se mogu vratiti sportskom ribolovu, ali u jednom trenutku smo trebali odabrati, hoćemo li ih voditi na ribolov ili jedrenje, vikendi su nam se poklapali.

Je li sportski ribolov „patio“ kada ste se tek okušali u majčinstvu?

Nije, bio je to trenutak za neke druge generacije. Pamtim vrijeme dok su moja djeca bila mala kao najljepše vrijeme i tada nam je isto more bilo blizu.

Mnogi misle kako je ribolov čista sreća. Je li to uistinu tako?

Govorimo o sportskom ribolovu, ne može to biti čista sreća, slažem se da faktor sreće postoji, ali nakon nekoliko sati i dana takmičenja ipak „ispliva“ onaj najspremniji, u tom trenutku najbolji.

Autor teksta: Lidija Balog

Komentari