Uistinu nije lako, a možda i nezahvalno u samo par rečenica predstaviti Damira Čargonju Čarlija, riječkog aktivista, ugostitelja, kulturnog promotora. Prilikom dogovora za ovaj razgovor rekao nam je da „dugo nije davao intervjue“, ali problema za realizaciju dalje nije bilo. Za naš portal Čarli govori o aktualnim gradskim pitanjima te iznosi svoju viziju razvoja grada i njegove kulture.
Zašto dugo nisi dao intervju za neke medije? Znači li to da je Teklić/teklic.hr počašćen?
Istina – dugo nisam davao ovakve intervjue. Nisam valjda više interesantan. No, činjenica je i da se razvojem elektroničkih medija te zbog sve veće brzine kojom živimo izgubila potreba za tom odličnom novinarskom formom. Brzo se živi, informacije su još brže, a ljudi nažalost sve više žele čitati kraće članke.
Čarli, ovu godinu ćeš zapamtiti i po dobivanju godišnje nagrade Grada Rijeke za izniman doprinos za očuvanje identiteta grada kroz poticanje riječke nezavisne scene. Što misliš, kako se to uopće dogodilo? Koja je to prekretnica u tvom odnosu bila na relaciji Grad-Čargonja, s obzirom na to da si javno i godinama kritizirao gradsku upravu, a na kraju si ipak prihvatio ovakvo priznanje?
I dalje sam kritičar. Kritičar sam svega onoga za što mislim da nije dobro. Naravno da znam ponekad i griješiti, a onda za kaznu ispaštam. Ali i to je bolje nego šutjeti. Uvijek ću javno istupati barem u onim stvarima koje se tiču sloboda, mojih ili tuđih. No, kada je riječ o ovakvim nagradama treba znati i formu za dobivanje istih. Drugim riječima, možda je i ne bi dobio da me nisu prijateljice, prijatelji, kolege kandidirali. Uglavnom kada se pojavi neko ime, nakon izbora od strane stručnog nezavisnog vijeća, dalje je samo riječ o protokolarnoj odluci.
Je li nagrada stigla prekasno, desetljećima si u kulturno-ugostiteljskom angažmanu…?
Nagrade te u jednom trenutku sustignu, a to znači da si očito usporio te da je vrijeme ili da staneš ili da još više ubrzaš. U trenutku, kada ti netko daje neku nagradu, po meni – to je kao da se zatvara jedan krug tvog života. Jer sada si po tome opće prihvaćen. Tako da jest malo za zamisliti se… Ali u globalu sam sretan. No, opet nije to samo moja nagrada, to je nagrada i svim mojim kolegama, prijateljicama i prijateljima, koji su zajedno sa mnom gradili nezavisnu riječku scenu zadnjih 30-godina, a jedno vrijeme smo bili, slobodno se mogu pohvaliti, u centru te priče.
NEZAVISNA POZICIJA
Ali, kako je zapravo sve krenulo? Otkuda interes za umjetnički angažman i djelovanje, pa i rad? Mislim, ipak si tehničke struke?
Istina, studirao sam strojarstvo, pa onda pravo. Ali, 80–ih kada sam kretao nije bilo nekih mogućnosti, osim na alternativnoj sceni. Stalno sam bio povezan s puno kreativnih ljudi, umjetnicima, a oduvijek mi se sviđala ideja djelovanja s nezavisnih pozicija.
KULTURA CAJKI
Dobro, što je to danas riječka nezavisna pa uz to još i alternativna kulturna scena? Tko su ti umjetnici, ta imena u Rijeci?
Pitanje je, kako god to izgledalo, dosta složeno. Za odgovor bi trebalo dosta prostora. Slobodno možemo reći da danas u Rijeci postoji nekoliko razina te scene. „Kultura cajki“ također je dio te scene. Postoji jaka LGBT scena, hip-hop scena, grafiti scena ili grupacije koje se vrte oko nogometa. Ono čime se Rijeka nekad ponosila, rock glazba ili sve ono što se vrti oko nje, stagnira već duže vrijeme. Blizak sam vizualnim umjetnostima pa bi tu od umjetnika spomenuo Milijanu Babić, Nadiju Mustapić, Tajči Čekadu, Niku Rukavinu, Igora Eškinju, Damira Stojnića,… sve već poznate umjetnike i izvan našeg grada i države.
Iako nemaš više nikakve veze s Palachom i dalje te ljudi povezuju s tim prostorom. Što misliš zašto je to tako? Je li „najstariji klub u Hrvatskoj“ zapravo tvoja tiha patnja?
Povezuju me s tim prostorom jer smo u njemu očito dobro radili i ljudi to pamte. MMC Palach, tih godina, kada sam ga vodio, bio je stvarni centar hrvatske nezavisne kulturne scene. Šteta je što taj period do sada nije dovoljno obrađen, nije dokumentiran. Mislim da bi to bilo važno za daljnje pozicioniranje Rijeke kao alternativnog kulturnog središta. Iza nas su ostali dosta vrijedni radovi, a i struka je s time upoznata te to vrlo često ističe. To nije samo moj proizvod, već i svih onih koji su bili uključeni u taj proces.
LOKALNI PROGRAM
Što misliš o radu MMSU-a? Jednom si izjavio da će rad ove ustanove zapravo „dizati“ cijelu priču oko Art-kvarta Benčić?
To mislim i dalje. Po meni koncept uspjeha je posvetiti više pažnje lokalnoj sceni i dovoditi riječka imena. Neki „lokalci“ sada već imaju i inozemnu karijeru… Muzej bi u tom kontekstu trebao biti umjetnicima – kao što su Babić, Stojnić, Cvijanović, Eškinja… – podrška. Tu su i umjetnici – Riječani koji više ne žive u Rijeci kao što je Maljković, Ukić, Todorović, kojih bi trebalo biti više u životu kako grada tako i u muzeju. Muzej bi trebao pratiti tu scenu, podržavati je. Također se hitno mora realizirati stalni postav jer bez njega koliko god mi pričali da imamo muzej, u stvari imamo samo veliku galeriju. Današnji novi turisti dolaze u neku sredinu prvenstveno iz razloga da istu dožive, upoznaju, a tu je umjetnost koja se stvara na određenom području jako bitna.
POŠTUJTE ŠESTORICU
Jesu li Riječani previše nostalgični? Stalno smo u tim 80–ima… Koliko je to fer naspram drugih razdoblja, ljudi koje sada imamo…?
Činjenica je da su 80–e nosile svoje. Tada se dogodila ta naša urbana renesansa, najprije kroz medij glazbe, a onda i drugih medija. Neko sretno vrijeme. Rijeka i danas gradi priču o svom novom urbanom i kulturnom identitetu na tim godinama. Sve prije uglavnom je zaboravljeno, a ono poslije kao da nije vrijedno spomena. Osamdesetima se u stvari dešava ono najgore, osim što postaju zamorne i dosadne, u posljednje vrijeme se sve češće koriste kao platforma za realizaciju nekih čudnih političkih ideja.
Najdraži projekt, izložba, performans? U tvom portfelju dosta je toga…
Osobito mi je draga i zabavna akcija iz 1999. godine u Kružnoj ulici kada smo jedne noći na zid zalijepili print fotografije Tita pronađen u arhivi Palacha i uz print, u formi strip oblačića napisali „Poštujte šestoricu“. Cilj akcije je vidjeti kako će javnost reagirati na ovaj danas gledajući dosta banalan čin, bez ikakvih političkih pretenzija, koji tada to sigurno nije bio. Znao sam da će biti cirkusa, no reakcije su nas potpuno iznenadile. Kako bi sve to shvatili moramo se vratiti u te godine, u vrijeme, u taj sustav. Sve se događalo u vrijeme izbora pa je stoga bilo i raznih interpretacija tog dijela, osobito tadašnjih političara – od Ivice Račana koji je rekao da mu to netko iz HDZ–a pakira, Stjepana Mesića koji je rekao da je to „vapaj ljudi za prošlim vremenima“ pa do Ive Sanadera, koji je sve to pak pripisivao SDP-u. Drugi dan KD Čistoća je na intervenciju gradonačelnika Obersnela skinula sliku, no tek je onda nastala još veća frka. Ispostavilo se, a to mi nismo ni znali, da smo slikom prelijepili neki stari grafit kukastog križa… Krenula je opet lavina medijskih natpisa tipa: „skinut je Tito, ostao je kukasti križ“, a javnost se još više uznemirila i počela je reagirati… Radnici Čistoće su drugi dan od natpisa preko noći sa sprejom napravili od kukastog križa i natpisa veliko oko i tako silom prilika i oni postali umjetnici, a ja sam bio pozvan na obavijesni razgovor u policiju. Sve to pričam kako bi ukazao na slobode i demokraciju onog vremena te povezao s ovim današnjim: Lijevoj opciji Rijeke tog vremena Tito u Kružnoj je predstavljao veliki problem i skinut je, dvadeset godina kasnije na riječki neboder se postavlja Zvijezda i Gradonačelnik se fotografira pored nje.
Galeb – je li po pitanju održivosti za gradsku upravu vrući krumpir? Što bi ti napravio za Galeb? Jednom si rekao – doduše još na početku – da bi za njega najbolje bilo da se potopi i pretvori u ronilačku atrakciju…
Da, to je bila ta ideja, budući da se ništa s brodom nije događalo dosta dugo. Potopiti ga negdje u akvatoriju Golog otoka, razmjestiti relikvije iz doba Tita, njegove biste i skupo naplaćivati izranjanje istih… Siguran sam da bi bilo interesa. Sada je situacija drugačija. Galeb je dobra priča za Rijeku, još uvijek na razini potencijala, ali mislim da će na kraju postati prvorazredna muzejska i turistička atrakcija.
ŠIRIO SE KAKO SU DRUGI ODUSTAJALI
Misliš li i dalje da je utopija da ugostiteljstvo financira rad odnosno projekte u kulturi? Kada se zatvarao tvoj poznati klub K.U.N.S, rekao si da je to uzrok propasti ovog kluba?
K.U.N.S. je bio odličan klub, ali na krivom mjestu. Stvar je jednostavna. Tamo se nije moglo dovoljno zarađivati za troškove pa i organizaciju kulturnih programa i morao sam ga zatvoriti. Puno ljudi mi se i danas javi s lijepim uspomenama na taj prostor.
Ali nakon toga uskočio si u „plažni biznis“. I to sada ide jako dobro…
Na plaži Igralište smo počeli raditi još 2006. godine. Puno je vremena prošlo. Bez obzira na period nije bilo lako od plaže koju su tada zvali „jaran beach“ stvoriti prostor koji je tijekom ljetnih mjeseci jedan od najpopularnijih u Rijeci, a to je danas Morski prasac. Svi moji prijatelji su mi se u vrijeme kada sam počinjao smijali… Dalje smo se širili kada bi netko od ugostitelja na ostalim plažama odustao.
Jesmo li u potpunosti iskoristili potencijal plaže?
Nismo. Mogućnosti je bezbroj. Recimo sviđa mi se ovaj projekt šetnice od 3. maja pa do Preluke, koji će puno značiti za riječki turizam i čija će realizacija grad još više otvoriti ka moru. Nevjerojatno je da Rijeka zbog industrije desetljećima nije imala takav kontakt, a punokrvni je jadranski i mediteranski grad.
Je li Čargonja ostao punker?
Ma, ne… Nisam ni onda mario za nekakvim grupnim identifikacijama. Ali uvijek me zanimao scenski ili bolje rečeno performerski nastup punk grupa. Sada slušam elektroniku i jazz, što je – s obzirom u kojoj su poziciji i koliko su skromno plaćeni današnji jazz glazbenici – zapravo kao da su punkeri.
Kako bi brendirao Rijeku? I tko bi trebao imati ulogu u tome? Pojedinci ili stručnjaci? Treba li Rijeci strategija za to?
U brendiranju Rijeke treba polaziti od njezine urbanosti. A u tome veliku ulogu trebale bi imati institucije i mediji. Fokusirati se na ljude, činjenice, povijesne momente. U Rijeci se u posljednje vrijeme pojavljuju i devijantne situacije strane za ovaj grad, poput recimo nedavnih homofobnih ispada. Treba hitno tražiti uzroke tome. Vidjeti gdje griješimo prvenstveno u komunikaciji sa mladim ljudima. Vjerujem da bi došli i do toga da su gradu potrebni prostori kao što je to nekad bio Palach. Neoliberalizam je nemilosrdan, ali u tome i glup. Ako nešto nije lova, ne stvara materijalnu dobit: onda ne treba ni postojati. Pri tome se ne shvaća da su posljedice toga nešto što nas kasnije može itekako više koštati nego što mislimo…
TRŽNICA BRAJDA
Planovi za dalje?
Imam puno ideja, ali malo vremena. Razmišljam da se na jesen posvetim nečemu što smo radno nazvali projekt Brajda. Promišljamo i novu, staru tržnicu Brajda. Velika je šteta što je taj prostor prazan. Prekrasan paviljon, trg… Tu bi mogla biti tržnica drugačijeg tipa – da recimo možete doći, nešto kupiti i u 22 sata, tržnica sa svojim kulturnim sadržajima, otvorenjima izložbi, koncertima, prezentacijskim tjednima raznih kuhinja… U svakom slučaju oko i u Art-kvartu Benčić, da bi sve to imalo neki smisao, trebaju postojati i neki drugi dodatni sadržaji – jer jedino to onda u cjelini vuče neku održivost…
Rijeka nakon Obersnela?
Priznajem da su me protekli izbori nakon dugo vremena politički pokrenuli. Inače gradska politika mi je posljednjih godina bila potpuno strana, da ne kažem dosadna. Za sadašnjeg gradonačelnika, sveukupni dojam mene, a i ljudi s kojima se družim, je da se radi o pristojnom, odmjerenom i inteligentnom čovjeku. Marko Filipović je zapravo ona urbana Rijeka o čemu sam već govorio. Tu su još ljudi kao što su Ana Lukežić, Nebojša Zelič, pa legendarni DJ Salle… Većinu članova ovog novog Gradskog vijeća dobro poznajem i mogu reći da su odlični ljudi. Samo da izdrže.
U posljednje vrijeme preko društvenih mreža te napadaju antivakseri. Kakav je tvoj stav o svemu tomu? Koje su tvoje poruke na tu temu?
Ma nije vrijedno spomena. Možda je na prvu neshvatljivo, ako gledate na to da živimo u 21. stoljeću i da postoje ljudi koji na znanost dižu toljage. Ali, ako na današnje ljudsko biće gledamo u kontekstu svega onog što mu se dešavalo proteklih sto godina i ogromnom evolucijskom skoku koje je napravilo, prirodno je da postoje otpori, pogotovo danas u ovo nekontrolirano informacijsko doba. Cjepivo je tu. Cjepivo protiv opasne, nove, zarazne bolesti. Moja poruka je: cijepite se jer, bez obzira na to koje stavove imate, svatko od vas je djelomično u pravu, osim onih koji ne vjeruju u znanost. Njih je na sreću sve manje. Cjepivo nije stvorila farmaceutska industrija, koja sada na njemu zarađuje ogromne novce, cjepivo ne služi samo jednoj određenoj tajnoj, političkoj, ekonomskoj grupaciji kako bi ostvarila neke svoje ciljeve, već vjerojatno u nekim segmentima svima njima. A samo cjepivo su stvorili uglavnom nepoznati znanstvenici s plemenitom idejom da pomognu, kao i uvijek kroz povijest. Njihova imena nećemo tako lako saznati jer su oni nakon toga postali nebitni. Ako ste već opterećeni tom nekom drugom, protivničkom stranom, shvatite cjepivo kao oružje koje bi u nekom normalnom sukobu koristile obje strane. Nekorištenje tog oružja u ovom slučaju, može ugroziti samo vas i vašu stranu. Ako stvarno želite nastaviti tu neo-revoluciju cijepite se, preživite, jer jedino živi možete postavljati pitanja, boriti se, pobijediti. I da, na kraju kad pobijedite, ne zaboravite dignuti spomenik nepoznatom znanstveniku.
Komentari