Postoji mnogo razloga zbog kojih bi se kućni ljubimac trebao ponovo udomiti. Nevjerojatna priča dobrotvorne organizacije za životinje iz Oregona The Pongo Fund donosi priču o tome da ponovno udomljavanje voljene životinje ponekad doista može biti ono što je najbolje za sve uključene.
Pongo Fund je na svojoj Facebook stranici podijelio priču o dvije mačke – Penny i Lucy – i dvjema ženama koje ih vole. Nije baš sretna priča, ali nije ni tužna. To je priča o životu, ljubavi i gubitku te o strancima koji se povezuju na misteriozan način.
I zaista tjera ljude do suza, pa uzmite maramicu i čitajte dalje.
Pongo fond podijelio je:
“Zamolila nas je da njezine mačke što prije udomimo. Obje su stare 12 godina, imala ih je 10 godina. Rekla je da treba putovati i raditi neke stvari koje nije mogla učiniti zadnjih deset godina, jer nije bila sposobna putovati i brinuti se o svojim mačkama u isto vrijeme. Koliko god bilo teško, bilo je vrijeme da ih pusti.
Nije htjela ići nigdje egzotično. Nema ljeta u Francuskoj ili pronalaženja sebe u Katmanduu. Ne Belize ili Cancun ili čak Vegas ili Palm Desert. Samo je htjela ponovno vidjeti svoju mamu. I stare prijatelje i obitelj. Vratila se odakle je došla. To je bio njezin poziv. I bilo što drugo što bi mogla učiniti sljedeće godine ili dvije.
Odricanje od svojih mačaka nije bio dio plana. Nije bio ni rak. Jednu godinu, možda dvije ima do smrti, to joj je rekao njezin onkolog. Ako postojalo je toliko stvari koje je htjela raditi, a ovo je bilo pravo vrijeme. Jedino vrijeme.
Udomila je Penny i Lucy iz Pongo fonda prije deset godina kada je jednoj divnoj ženi svijet bio okrenut naglavačke. Izgubila je svoj dom, svoj brak. Sve je odjednom stalo. Toliko je voljela svoje mačke da je zamolila da im nađemo novu “mamu”. I jesmo.
Sada, divna žena koja je prije deset godina dočekala te prijateljice mace, trebala nas je da uzvratimo uslugu kako bi im netko drugi mogao poželjeti dobrodošlicu.
Ova žena ih nije htjela pustiti. Ali to je bilo za njihovo dobro, a ne za njezino. Isto je rekla i druga žena. Zamislite da nekoga volite toliko, da ga trebate pustiti.
Penny i Lucy. Čista ljubav, njih dvije.
Rekla nam je ako je moguće da bi voljela upoznati osobu koju smo odabrali za udomljenje. Samo je željela da znaju da su Penny i Lucy bile najbolje ikad. Željela je da idu sa svim svojim igračkama i krevetima, hranom i poslasticama. I htjela je da nova osoba zna da se Lucy ponekad “uzruja trbuščić”. Tada ju je potrebno staviti u krilo, položiti na leđa i maziti dok joj pjeva.
Možda više nikada neće imati “uzrujani trbuščić”, ali ako i bude, barem bi Lucyina nova obitelj znala što treba učiniti. Njezin jedini zahtjev bio je da ostanu zajedno, ove dvije slatke starije djevojke od kojih je svaka imala svoj krevet, ali su najčešće završavale u istom.
Htjela je biti sigurna da ne mislimo loše o njoj zbog onoga što radi. Samo je znala da će u nekom trenutku uskoro imati novu obitelj sviđalo joj se to ili ne. Kad bi to mogla učiniti sada i upoznati te ljude, osjećala bi se bolje zbog toga.
Znali smo koliko joj je ovo teško, jer je ona bila tamo prije deset godina kada Penny i Lucy nisu imale kamo više otići. Tada je rekla da, a sada je tražila da netko drugi kaže da.
Pronaći novi dom za dvije mačke nije lako. Za dvije starije mačke, još teže. Ali imali smo jednu kartu i odigrali smo je tada.
Nazvali smo ženu koja je živjela na području Portlanda, ali se odselila prije nekoliko godina. Nekada je imala dvije mačke, ali ih se morala odreći kad joj se život okrenuo naglavačke. Vratila se na novo mjesto nekoliko država dalje. Novi posao. Novi život.
Ali uvijek je pratila The Pongo Fund na Facebooku i bodrila nas ljubavlju i lijepim riječima.
Mislili smo da bi joj možda dobrodošle dvije starije mačke.
Jer prije deset godina ona je bila ta koja ih je trebala pustiti, Penny i Lucy.
Tijekom godina rekla nam je, da je molimo da je obavijestimo, ako ikada neka mačka treba sigurno mjesto. Jer je znala kakav je osjećaj kad te netko pusti. Netko ju je pustio. Pustila je svoje mačke.
Nitko od nas nije znao da će to biti za iste mačke koje je bila prisiljena pustiti prije deset godina. Mačke koje je toliko voljela da ih se odrekla za njihovo dobro. Za ono što je za njih bilo najbolje. Svako malo smo joj davali novosti, kako bismo je obavijestili kako su. Nije željela previše informacija, to je bilo preteško, rekla je. Ali samo da zna da su sigurne i sretne, a prije svega, da su voljene.
Da, rekli smo joj, bile su voljene. Voljela je to znati.
Zvali smo je. Rekao sam joj da imamo mačku kojoj treba dom. Njih dvije, zapravo. Vezani par. Podijelili smo malo više informacija. Nije imala pojma. Odjednom je prestala govoriti i počela jecati. Tada je znala.
Ponekad je život poput gumene trake. Sve se vraća, sve se plaća. Za ovu ženu koja je toliko voljela svoje mačke da ih je pustila prije deset godina.
A sada je bila tu da im poželi dobrodošlicu kući.
Nekoliko dana kasnije bila je u Portlandu. Ove dvije posebne žene zagrlile su se zbog zajedničke ljubavi prema istim dvjema mačkama. Za obje, ljubavi njihovih života. Jedna od njih se sada vratila kući, s mačkama za koje nikada nije mislila da će ih više vidjeti. A druga govori svojoj mami da nema puno vremena.
Obje, s ljubavlju kao vodičem.
Ponekad je život poput gumene trake.
I zato smo Pongo.”
Doista. Nikad ne znamo kakve bi priče ljudi mogle biti. Nadamo se da će nam ova poslužiti kao podsjetnik da ljubav može značiti otpuštanje i da ponekad stvari funkcioniraju puno bolje nego što očekujemo, čak i kada ne idu kako je planirano. Ali samo ponekad.
Izvor: Upworthy
L.B.
