Jako me zanima novi televizijski projekt u koji krećeš. Kako je to sve počelo? Kad si osjetila potrebu za comeback?
Svih ovih godina moje odsutnosti iz medija na neki sam način koketirala s njima. Radila sam odnose s javnostima za našu firmu i nekako mi se činilo da u medijima i jesam i nisam. Uvijek sam imala izliku: djeca su mi mala. Sada, kada gledam djecu ovako visoku, nikako ih više ne mogu prodati pod „malima”. Zapravo prošle godine bilo je 20 godina Kanala Ri. Zvali su nas iz Matice umirovljenika (op.a. nekadašnji novinari) da se vratimo na scenu pa smo obavili neke početne razgovore. Od tada se puno toga iskristaliziralo i krenuli smo se ponovno dogovarati. Rekla sam: „OK, nemam više razloga za odbiti, moram djecu pustiti na miru da odu svojim putem, idu u školu i sami uče, a ja ću se usmjeriti na novi projekt Kanala Ri.”
Tema je tvoje emisije poduzetništvo. Mislim da je tema dobro odabrana, ponajprije zato što oko toga postoje još uvijek neke nedoumice, neću reći stigme.
Da, složila bih se s tobom da postoje čak i stigme. Kad kažeš poduzetnik, kod nas to ima pejorativno značenje. Još uvijek. Nekako se i dalje smatra da je sve došlo po babi, stričevima ili da si pokrao, oteo i sl. Voljela bih da kroz naše poduzetnike, koji žive u našoj županiji i svakodnevno rade, a koji su vrlo često sklonjeni od svjetala reflektora, saznamo više o poduzetništvu, njima samima. Znamo za njihove firme, ali ne znamo tko su oni zapravo. To su ljudi koji se rano ustaju i rade kao crvi i u konačnici nešto naravno uprihode. Jesmo li mi jalni na to? Ja mogu reći: „Gle, meni se ne ustaje u 5 sati!” Mnogi od njih ustaju. Voljela bih te ljude malo izvući pred kamere da nam kažu svoj životni put – s čime su se susreli, kako su riješili neke situacije, da pruže neki savjet, motivaciju. Budući da sam psiholog, od samog početka kada smo razgovarali o ovom projektu, rekla sam da neću raditi emisiju koju ni sama ne bih gledala. Ti se baviš marketingom i to zanima jedan uzak krug ljudi. Ja ne želim pričati o tvojem poslu, ja želim pričati o izazovima poduzetništva, bez obzira na to jesi li ti u marketingu ili si uspješan odvjetnik, stomatolog, postolar i odlično radiš svoj posao. Želim saznati na koje probleme nailaze, kako ih prevladavaju, što ih inspirira u svemu tome, a što im smeta. Bili smo u korona-krizi, ljudi koji su opstali imali su neki svoj know-how kako to prebroditi i opstati, ostati uspješan. Čak i u našoj maloj Hrvatskoj, kojoj svi prigovaramo i grozno nam je, mislimo da je ovdje najgore i kako moramo pobjeći, neki ljudi rade sjajan posao i nisu nikamo otišli. Znači ipak se može. Ja bih testirala tu hipotezu.
Već duže razdoblje u mnogim razvijenim zemljama kao što je Njemačka malo poduzetništvo je ključ razvoja zajednice i zemlje.
U našoj županiji ima oko 12.000 poduzetnika, koji zapošljavaju 65.000 ljudi. Prošle su godine svi zajedno uprihodili 45 milijardi kuna. To su ozbiljne brojke. Tko su ti ljudi? Ajmo ih probati izvući, dovući da nam kažu koji je njihov faktor X. Mene to zanima iz perspektive psihologa. Ti ljudi imaju crte ličnosti koje su potrebne kako bi čovjek u konačnici bio uspješan u bilo kojem području.
I mogu inspirirati ostale koji bi ili ne bi krenuli u poduzetništvo.
To je poanta, da ja kao nekakav gledatelj, poduzetnik wannabe ili kao netko tko je tek započeo s poslom želim čuti nešto pametno i od nekoga, koji je toliko godina u tom poslu. Jedna rečenica može zaokrenuti film, pokrenuti nešto, pa ću reći: „Bože, ja to ne radim, ali vidi kako je jednostavno. Daj da to pokušam implicirati u svojem poslovanju.” To je poanta. Ajmo početi pričati o nekim pozitivnim pričama. Znam da se crnilo prodaje, dugo sam u medijima, ali htjela bih izaći iz tog crnila. Dosta je crnila, trebali bismo pričati neke lijepe, uspješne priče.
Imaš pravo, previše je crnila, ali poznavajući te znam da će to biti vrlo zanimljive priče i emisije. Stvorit ćeš neku katarzičnu napetost emisije i tvoji će sugovornici dati svoj maksimum.
Nadam se da će ono što mene zanima biti zanimljivo prosječnom gledatelju, ali i poduzetnicima. Mislim da je uloga voditelja upravo da postavlja pitanja koja će biti zanimljiva, a da će i naši gledatelji dobiti neke odgovore koji će većini biti zanimljivi i korisni.
Televizijske emisije s kojima krećeš žele jačati reputaciju poduzetnika, naučiti nešto iz njihova rada, ali kako potaknuti mlade da se usude krenuti u te vode. Nisam čula da dijete kaže da želi biti poduzetnik, već pilot, policajac, pjevačica, influencerica…
To je upravo cilj – ojačati image poduzetnika, kojih, kao što sam rekla u našoj županiji ima 12.000 i zapošljavaju 65.000 ljudi, zamisli samo koliko je tu obitelji. A kad si već spomenula influencere, njih ima sve više. Vrlo ozbiljne kompanije imaju određen marketinški budžet koji je namijenjen isključivo influencerima, koliko god to nama zvučalo čudno. Našim generacijama to je bilo strano, pa i ta nova terminologija s kojom se susrećemo. To su novi medij i tu se ozbiljno radi. Budući da volim biti ukorak s vremenom, nedavno sam bila na jednom online predavanju o TikTok-u. Smjelo sam otišla na to predavanje o TikTok-u, htjela sam biti kul mama, novi mediji, TikTok – kad tamo, dolazi, iz moje perspektive, jedno dijete, gledam ga i vidim da nalikuje mom sinu, pa mislim: „Barbara, tebi s dva fakulteta i silnim diplomama ovaj dečko poput tvog sina držat će predavanje.” Ta predrasuda prema nepoznatom TikTokeru trajala je ravno 10 minuta, a nakon toga ispisala sam 10 stranica bilješki. Moram priznati da je meni ta mreža i dalje čudna i da u njoj ne pronalazim nikakvu ljepotu i zanimljivost, ali to je moj problem. Mreža je to koja je pojela Google, a što ja mislim o njoj, nikoga nije briga. To su činjenice. Nema više onoga da velika riba jede malu ribu, nego brza riba jede sporu ribu. Ako se želimo prilagoditi i ako smo bića koja se moraju prilagoditi da bi opstala, onda je to to…. Ne želim imati predrasude prema godinama i mladim TikTokerima, svatko tko ima neku ideju koju uspješno hendla, mislim da ima što za ispričati.
Moja su djeca tinejdžeri i kad kažem da od društvenih mreža koristim jedino Facebook, oni mi kažu: „Bože, pa tko još ima Facebook?” Meni je Facebook zadnji krik, ultimativni znak da sam ultra mlada, a Facebook je toliko pase da je njih sram što im mama ima Facebook.
Kada kreće snimanje emisija i hoće li ići uživo?
Išla sam obrnutim putem. Prvu emisiju već sam snimila. Moram priznati da mi je to malo teško palo. Nikad nisam voljela snimati emisije, volim live jer sam tada 100 % koncentrirana. A i sugovornik isto. Međutim, ova korona sve nas je nešto naučila. Kada ujutro na dan snimanja dobiješ poruku od gosta s plusićem na testu, onda shvatiš da želiš imati par emisija na lageru jer emisija mora ići, a gosta ne mogu nadoknaditi u pet minuta ako mi netko otkaže. Ziheraš sam. U prvoj emisiji započela sam s poduzetnicom. Bila sam pozitivno diskriminatorna. Poduzetništvo se više povezuje s muškarcima, ali zato sam i htjela sam da mi prvi gost bude žena koja će imati što ispričati. Našla sam gospođu koja ima firmu 40 godina, umirovljena je i ima 90 godina, ali svaki dan odlazi u firmu. Kada su mi rekli da nju zovem, rekla sam – a joj! Ali to je jedna posebna žena koja je toliko toga u životu prošla, a njezina je energija fantastična, jaka. Ona je došla sređena, top! Tamo je bilo puno mladih ljudi koji su na početku svojeg poduzetničkog puta i koji razvijaju svoje ideje. U početku su bili skeptični, htjeli su vidjeti što će to biti. Ostali su cijelu emisiju i na kraju, kad je završila sa svojom pričom, imali smo standing ovations. Naša gošća poduzetnica krenula je raditi s 14,5 godina. Živjela je po čitavom svijetu. Prvo su bježali u Italiju, odakle su je deportirali u Francusku. Mjesec dana putovala je do Australije i vratila se u Francusku, a prije mnogo godina došla je i pokrenula posao ovdje… Jedna fascinantna životna i poslovna priča. Tu smo emisiju snimali u RiHubu. Htjela bih izaći iz studija Kanala Ri i otkriti neke lokacije koje su zanimljive, ali su u sjeni.
Koliko će često ići emisije?
Emisije će ići jedanput tjedno. U godini dana moram odraditi 40 emisija, dinamika je jedna emisija tjedno. Prva emisija kreće zadnji tjedan u rujnu.
Kad može Stanković jedanput tjedno, možeš i ti.
Hahaha, ne znam kako se on nosi s koronom, trebala bih sjesti s njim. Znaš, neugodno je reći ljudima: „Ako mi ovaj sugovornik ne dođe, onda ćeš ti biti rezerva.” Ni na koji način ne želim ne poštovati svoje goste. Zato je uvijek dobro imati na lageru koju emisiju više.
Što Barbara voli raditi privatno kad ne razmišlja o projektima i medijima?
Jaooo. Barbara ima dvoje tinejdžera koji okupiraju većinu njezina slobodnog vremena, na sreću. Stalno kažem „joj, joj”, ali zapravo je to na sreću, oni su moja velika radost. Zatim ide sve ostalo. Tu su knjige, a uz njih imam dvije pokretnine koje su više nekretnine – moja dva engleska buldoga, koji se namjeste na mene svaki sa svojih 30 kila. Onda knjigu stavim uz njih, čitam i to je onda zen.
Volim jogu. Radim je sama kod kuće, a krenula sam je raditi kad je bila korona. Ja sam jako disciplinirana, horoskopska sam Djevica pa je to kod mene sve posloženo. Jogu sam zamišljala kao vid relaksacije, a kad sam krenula na jogu i vidjela kako je to stresno dok žuriš da stigneš, kad svi ulaze pa se boriš za svoje mjesto s prostirkom, to me uopće nije relaksiralo. Onda sam je krenula raditi od doma. To je priča koju svima savjetujem, uz neku meditaciju. To je dobar relax, a i moramo biti u fit formi i gibati se, pa je i hodanje dobro rješenje.
Od početka si jaka snaga Kanala Ri, pionirka, a Kanal Ri iznjedrio je vrhunske novinare. To je rasadnik novinarskih kadrova. Tvoj je povratak jedan benefit za Kanal Ri. Jesu li oni toga svjesni?
Mislim da jesu. Nadam se da je benefit, hvala ti na komplimentu. Kada kažeš pionirke… Kolegica Vanda Radetić-Tomić, koja je bila urednica informativnog programa i ja, koja sam bila urednica zabavnog programa došle smo prije svih. Čitav život imam jednu nostalgiju prema KanaluRi. Imam osjećaj kao da sam ga rodila. Došla sam prije svih, odabrala svoju ekipu i nekako sam uvijek imala tu nostalgiju u sebi. Valjda je to bio tako lijepo životno razdoblje. Naravno, ovo nije kraj tog puta. Vidjela sam jedan članak koji je izašao na portalu pa je jedan dečko u komentarima napisao: „Ja sam mislio da je ona u mirovini.” Kako bi rekao jedan književnik kojeg volim, vijest da sam umrla pomalo je pretjerana. Nisam još u mirovini, imam još koju dekadu za odraditi. Ovo nije neki labuđi pjev, osjećala sam da bih mogla nekako pridonijeti. Nadam se da hoću i da će Kanal Ri imati od toga benefit. Jako bih to htjela. S dolaskom sve te tehnologije, Kanal Ri došao je na brojku 803, a nekad je bio na 3. Već imamo naviku utipkavanja tako visokih brojeva, ali nadam se da ako je kvalitetan program, ma na kom kanalu bio, da će ga netko okrenuti ili ga pogledati preko društvenih mreža.
Tekst: Dunja Pavešić
