Sve o svojim budućim planovima, snovima, ali i o onome što ga je obilježilo kroz 37 godina rada i novinarstva na HR Radio Rijeci te što mu znači podrška kolega i slušatelja, govorio je Joso Krmpotić. Joso je, skromno rečeno, bio pozitivna snaga etera, Radio Rijeke i našeg kraja, a sada se vraća svom Gorskom kotaru.
Cijeli niz godina budio si nas, informirao, upozoravao, činio boljim ljudima, poticao pozitivu, pa kako ćemo sada bez tebe?
Nekako hoćemo. Baš mi je drago da je ostala ta pozitiva na kraju svega.
To je tvoj brend.
To je moj brend, očito. Silina tih poruka i poziva, naročito zadnjih dana, sve se to otprilike svodi na to. Zapravo govori da su ljudi zadovoljni, a kad su oni zadovoljni, onda sam i ja zadovoljan. To znači da je sve skupa vrijedilo, da si imao pokrića za taj optimizam i da si ljude učinio sretnima. Zapravo sam ja sretan zbog svih tih poruka na kraju balade. Onda je i puno lakše otići.
Prepoznatljiva je tvoja pozitiva, kad te čovjek čuje, odmah postaje bolje volje.
To je kao kad sretneš nekoga pa ti kaže: „Vidi, ti se nasmiješ čak i kad je oblačno.“ Meni je to nevjerojatno. Zbog čega se ne bih smijao? Kakav oblačan dan? Ponekad u životu nema previše sunca, ali trudiš se da dan bude sunčaniji nego što zapravo je. To je u meni po nekakvom defaultu ili od Boga dano. To živi u meni i onda još s vremenom doradiš, pa kroz godine vidiš da je to to. Da nema potrebe biti drugačije, da to ide, pije vodicu i na kraju si zapravo sretan nakon svega.
Kako je započela tvoja karijera radijskog novinara? Reci nam nešto o tvojim počecima na Radio Rijeci.
Kako je neobično, pa i smiješno kada usporediš one prve radne dane s ovima sada, posljednjim danima, kada odlaziš iz matične kuće. To je nevjerojatno. Tada nisam niti znao kamo točno idem, niti što me čeka, iako sam imao radijsko iskustvo. Godinu dana nakon vojske radio sam na delničkom radiju i onda sam se prijavio na natječaj za posao voditelja na Radiju Rijeci. Otvorilo se radno mjesto, bila je to neka kombinacija, jer je Igor Duvnjak išao u Novi List, a Kleva prešao s radija na televiziju. Javio sam se na taj natječaj, primili su me i tu sam ostao preko 37 godina. Moji šefovi tada su bili pokojni Davor Travaš i Edi Kišić. Nadalje, od poznatih novinara tu su bili Tatjana Olujić Musić, pa Ivica Kovačević, to su bili „starosjedioci“.
Od koga si najviše učio?
Najdublji trag ostao mi je od Kesa, Željka Kesovije. Njega su ljudi doživljavali kao sportskog novinara i reportera. A on je bio jedan od onih koji se snalaze u svim mogućim situacijama. Pričao je tako dobre priče. Kad bi posjetio u neku europsku metropolu, uvijek je radio odlične reportaže, koje nisu imale veze sa sportom. Mislim da je cijeli svijet prošao. Imao je tako dobar nos, tako je dobro sve „njušio“ i od toga radio odlične priče. A što se tiče sporta, tu je najvažnije da budeš realan, objektivan, da cijeniš svoje, a poštuješ tuđe. Naravno, najviše voliš svoje, ali Bože moj, tko je bolji, bolji je. Stisneš ruku i ideš dalje. To je čak i nekakvo životno pravilo. Od njega sam najviše naučio, u svakom smislu. Zato mi je žao što je otišao iz naše kuće prije dosta vremena, prerano, mogao je još puno dati. Trenutačno je na Drugom programu, prati nogomet, neuništiv je. Pokriva i Pulu i Rijeku.
I planinari.
Planinari sve u šesnaest! Sad ću imati više slobodnog vremena i jedva čekam naš dogovor da se nađemo u Matuljima.
Hoćeš li planinariti s njim?
Svakako ako bude prilike. Inače obožavam hiking, jedino mi je žao što moja supruga ne voli visine pa idemo više na ravnije terene. Ne mogu to objasniti, ali mene ti vrhovi i visovi tako privlače. Kad god smo u nekoj šumi, a vidim neki vrh, poželim se popeti. Na sreću, pas se želi penjati, pa onda nas dvoje idemo gore, a supruga nas čeka. Volim te poglede s vrha brda ili planine. Valjda i mjesto rođenja to određuje. Oduvijek su mi planine bile drage, čak i kada na televiziji prikazuju neki takav kadar ne mogu odvojiti pogled. More mi je lijepo, ali mi ne predstavlja previše u životu, čak ga se i bojim. Ali planine su mi raj.
Od sada ćeš imati više vremena za planinarenje.
Budući da mi je kuća u Gorskom kotaru, to uopće neće biti problem. Planinario sam i do sad, ali obično je to bilo: „Ajmo preko vikenda pa koliko stignemo.“ Znaš kako je to, nekad stigneš, nekad ne. Sada ću moći baš onako pomalo, preko tjedna u miru, kako si sam odredim.
Kakvi su ti planovi za život u Gorskom kotaru?
Mi se namjeravamo vratiti u Gorski kotar i živjeti tamo veći dio godine gore, a po zimi bismo se „prebacili“ u Rijeku. Kuća nam je u Vratima i do grada imamo idealnih 20 minuta vožnje. Oko kuće uvijek ima posla, ali i gušta i zadovoljstva. Imamo lijep komad vrta pa imam što kositi, tako da imam sve moguće instrumente za uređivanje okućnice i to mi je najveći gušt. Kosiš, urediš, dovoljno ti je nekoliko stabala jabuka u vrtu, sjedneš za stol, uživaš. U vrtu imamo svega pomalo. Salatice, pomidorića, zeljaca, krumpira. Mi smo ti mali OPG, ali ništa ne prodajemo. Subotom dolaze iz Begova Razdolja pa kupimo sir, jedan čovjek dopelja ribu s placa… Više ribe pojedem gore, nego tu. Sve friško, pred kuću. Tamo je i jedan dobar restoran Furman. To su ženini rođaci pa smo tamo često. Sve u svemu, splet dobrih okolnosti. Jedino ću na jesen, kad nam unuka krene u prvi razred, pomagati oko toga. Mi ćemo zajedno hoditi do naše školice. Neće nam biti dosadno. Sad je ujutro vozim u vrtić. Unuka je Vida, a momčina je Zrin.
Hoćeš li se možda vratiti radiju Gorski kotar?
To je moj prvi radio. Teško, iza mene je moja najveća ljubav, neću reći jedina, ali je najdulje trajala. Mislim da nakon toga više nema smisla, ali nikad ne isključujem neku mogućnost.
Čisto da pomogneš zajednici. Zamisli koliko bi to povećalo slušanost goranskog radija. I onda Radio Rijeka reklamira: Joso srijedom vodi emisiju na Radiju Gorski kotar.
Kad god sam mogao pomogao sam, to mi je posebno drago. Bit će i gore puno načina, ali najvažnije mi je počinuti dobro od svega. Nemam nekih ambicija. Hoću da mi ljeto bude baš ljeto. Svako ljeto do sada bilo je: ajmo sad ta dva-tri tjedna godišnjeg, pa ideš na utakmice i trčiš nazad, pa nemaš vikenda, pa… sad je konačno mir. Do ljeta imam dogovoreno dosta toga, a onda hoću baš počinuti. Gore se svi okupimo i bude nam baš dobro.
Što će ti nedostajati u odnosu na sadašnji život?
Svjestan si da dolazi trenutak kad ne moraš više doći na delo. Da je to to. Iz iskustva onih koji su prije odlazili vidim da to traje neko vrijeme. Ja to gledam kao neki duži godišnji. I onda vjerojatno nakon toga uđeš u taj drugi film i to je život. Mislim da sam dobro to posložio u glavi. Vidim da teže pada njima, nego meni. Jučer svi plaču, cure kukaju, ja kažem: „Pa nisam umro ljudi moji, u redu je.“ Čudno. Možda će i mene puknut jednog dana. Ferlin i ja popili smo po jednu rakijicu nakon oproštajnog govora i gotovo. I on je čudo. To je najljepši dio priče, ta naša višegodišnja zajednička ljubav. Sve te godine. Robi je jedan krasan čovjek, baš mi je drago da smo se sreli. Tako su zvijezde valjda htjele.
Znaš li što će mi faliti? Imali smo dva dobra običaja. Jedan je da smo se ujutro sastali na našem krasnom balkonu i od 7:30 pili kavicu. Gore sjednemo, povučemo se natrag da prolaznici ne vide kako uživamo. Drugi običaj bio je u 12:05 kada završe vijesti. Napravili bismo malu pauzu i popili pićence. To je Neva uvela. Doslovno pet minuta pauze. Dovoljno je i svi se okupimo, nema koga nema. Želim da to zadrže, da popričaju van posla, da se drže skupa. Odmah su svi življi nakon toga. Malo nam za sriću triba.
Što te najviše veseli, a što bi promijenio da možeš? Osim toga što odlaziš u mirovinu.
Ja u mirovinu idem happy. Za razliku od nekih koji su nekako nezadovoljni odlazili iz naše kuće. Nije mi bilo jasno zbog čega odlaze tako namrgođeni i nikad se poslije nisu htjeli sastati. To me uvijek mučilo. Ja uopće nemam taj doživljaj. Idem jer je vrime da odem. Odi baš kad treba! Mogao sam možda ostati, ali čemu? Ne bih ništa mijenjao. Baš je sve nekako išlo dobro. Sve sam tu preživio, rodila su mi se djeca, unuci… to je moja druga kuća. Jedno vrijeme razmišljao sam o tome kako bi bilo dobro da mi iz medija pet godina radimo na radiju, pet godina u novinama, pet na televiziji, možda bi bilo svima korisnije. A opet nismo svi za sve i moglo bi ispalo svaštarenje. Meni je uvijek bilo zanimljivo i nešto drugo. Dugo godina sam pisao kolumnu za općinski list u Fužinama. Doma me zezaju da sam rekao da ću napisati knjigu, možda je sad je pravi čas.
Kako vidiš budućnost medija?
To je ono što me malo brine, medijska scena u globalu. Dosta se toga promijenilo i ne znam kuda putuje. Mobiteli, brzina informacije… pitanje je koliko je tu točnih informacija. Danas je bitno biti brz i ti nesretni klikići. Oko nas više nikog ne vidiš da čita novine. Imam dojam da se i televizija gleda tek onako, usput. A objektivno gledano mislim da je kvaliteta novinarstva malo otišla u krivom smjeru, nema tu više onih temelja na kojima smo mi učili. Prije si uz nekoga sjeo i čitao. Ne možeš ispasti loš čitač ako tako radiš. Dolazila je Mira Polić i radila s nama. I nikad na to nismo gledali kao: vidi ga, uči jer nema pojma, nego smo to radili da budemo bolji, da to zvučimo kako treba. Nikad nisam odustao niti od našeg domaćeg dijalekta i mislim da je i to dobro. Zbog toga su me ljudi još više prihvatili. Mati mi je čakavica, tata je štokavac, ja sam negdje na pola. U Fužinama su i kajkavci, tako da imam to jedno bogatstvo. Na malom prostoru imaš sva tri dijalekta. I to su tvrdi, čvrsti, svi u svojim kaj, ča i što. Postoji i bend u Delnicama koji se tako zove Kaj, Ča, Što.
Znamo da si strpljiv, tolerantan, čista pozitiva, takav si vjerojatno i privatno. Naljutiš li se ti kada?
Rijetko. Baš rijetko. To ja čak vidim i po našem psu. Kad zagrmim, šokiram je i ona se povuče. Otprilike sam takav i doma. Jedino se ponekad nerviram u prometu, valjda kao i svi. Tada se znam iznervirati, ali inače me jako teško naljutiti. Dosta sam stabilan, moram priznati. Teško me izuti iz cipela da to bude baš ono, frka… nikad nisam ni na djecu vikao. Neke sitnice me smetaju, ljudske gluposti kojih ima oko nas i rado bi da ih nema, a ne možeš ništa promijeniti. Ali to samo potvrđuje da smo različiti. Da smo svi isti bilo bi dosadno.
Imaš li neki hobi kojim se nisi stigao baviti?
Sve oko uređivanja kuće i okućnice držim kao hobi. Stolarim, pituram, svega se uhvatim s guštom. Volim raditi s motorkom. U vrtu sam napravio parcelu na kojoj su stol i stolice. Veće zahvate ne radim jer sam od onih koji misle da je bolje zvati pravoga da napravi kako Bog zapovijeda, nego dva puta plaćati, odnosno krenuti sam pa ništa ne napraviti. Piturati volim, ali neke zahvate kao što je provući cijevi za vodu – to ne radim. Struja – ne dao Bog. Žena i ja volimo pituranje namještaja. Masu smo starog namještaja obnovili. Našli smo stare kredence, sve smo ih izbrusili, uredili i stavili u kuću. Kćerka, koja živi u Belgiji, također je išla na tečaj i počela se baviti preuređenjem namještaja. Volimo to. Mene to baš opušta. Uzmeš taj komad, brusiš ga, pituraš jednom, dva puta… Supruga je još bolji majstor, sredi to do savršenstva. U kući naših roditelja „spasili“ smo neke ladice, popravili, sredili i od njih napravili ukrase za zid. Samo treba malo mašte.
I nadam se da ćemo putovati. Počeli smo putovati u posljednje vrijeme. Najprije smo razmišljali da krenemo putovati kad budemo u penziji pa je netko rekao: „Pusti penziju, ajmo sada pa ćemo i u penziji.“ Obišli smo Barcelonu, Budimpeštu, Rim, Siciliju, Sardiniju. Sad razmišljamo da bismo išli u Škotsku, ne žuri se nikome, ali dobra je ekipa i uživamo. Malo zdravlja nam treba, a sve drugo je relativno. Nećemo kukat ni oko čega.
Koja ti je vrsta glazbe bila najdraža?
Radio su i riječi i glazba. Ne ide jedno bez drugoga. Meni je taj glazbeni spektar dosta širok. Reći će neki: vidi ga, Stonesi i Beatlesi, pa klapa. Jedno sam vrijeme s tim klapama dosta toga prošao i ostao s njima dobar tako da mi je taj đir jako drag. I ova naša čakavska scena. MIK, ČAnsonfest i takve stvari.
Gorani imaju svoje tamburaše.
Gorani imaju u Sungeru dobre tamburaše. Nema ničega što bi bilo baš autentično njihovo, to je baš zanimljivo. U Ravnoj Gori sviraju mladi dečki, u Mrkoplju je jedan bend, u Delnicama je bio Marijan Malnar. Nema baš nekog istaknutog glazbenika da možeš reći: vidi ga, to je taj momak. Valjda nisu stigli dovoljno pjevati. Dugo traje zima.
Ali život se polako vraća život u Gorski kotar.
Da, kuće jako dobro idu. Dolaze ljudi iz grada… Kada bi općine uspjele riješiti taj „mali detalj“, kao što su radna mjesta, bilo bi više toga, dalo bi se sve okrenuti i pokrenuti. Ima nešto privatnika koji zapošljavaju ljude, ali ne mogu ni oni više od toliko. Svako širenje košta. Najbolje bi bilo osposobiti ljude nekim poticajima. Tu možeš preživjeti i raditi za sebe dobro i kvalitetno. Nedostaje i restorana. Svaki će ugostitelj reći isto: vikendima ne možemo disati, padamo s nogu, a preko tjedna nema nikoga. Naročito ako se poklopi mrvicu lošije vrijeme. Kada vikendom prolazimo Fužinama nemaš kamo sjest, a kroz tjedan možeš leći za svaki stol. Klima, naročito ljeti, također je njihov adut, jer ljudima na moru postaje prevruće.
Koje medije pratiš svakodnevno, a koje povremeno?
Pratim sve portale, hrvatske i lokalne. I sam posao traži da budeš informiran, da znaš što je bilo. To ću i zadržati. Volim pratiti i vidjeti što se zbiva. Ali i lokalno i globalno. Ne mislim da ću spasit svijet, ali barem da vidim kuda ide, a i ne ide baš u dobrom pravcu za sada.
Želje za budućnost?
Osim zdravlja, da nam Rijeka opet bude prvak. Godine 2017. imali smo sjajnu scenu kad su osvojili kup i prvenstvo pa neka to ponove. Sad je prava prilika, to je sportska želja. A drugih želja, osim zdravlja i puno ljubavi, nemam.
Tekst i foto: Dunja Pavešić
