Diana Rosandić Živković u sklopu 30. obljetnice stvaralaštva, u DHK (Društvu hrvatskih književnika), u Zagrebu, 29. listopada, predstavila svoje tri nove knjige:
„Ćelavi jež”, četverojezična knjiga s ilustracijama za djecu; „Puna pepeljara”, zbirka kratkih priča i „Trio”, dijaloški roman. A o njenim djelima govorili su Ljerka Car Matutinović, Željka Lovrenčić i Đuro Vidmarović.
Najbolje da odmah krenemo s tvojim pisanjem. Zapravo, kada bih te morala opisati u nekoliko ključnih riječi, što nije uvijek lako, brzo bih imala spremne te riječi: svoja, kreativna, duhovna i produktivna. Voliš pisati, pišeš sa zanosom i vjerom, a u tome si vrlo produktivna.
Imam prijatelje koji, s obzirom na to da imaju djecu, obitelj, i poslove, nemaju baš puno slobodnog vremena. Pozovem ih na promociju pa ne dođu, a onda im kažem: „Pa dobro, imaš knjigu.” A oni kažu: „Da, ali znaš, ja ti baš nisam od knjiga.”„A ne voliš čitati?”„Ma ne, ne stignem čitati, zaspim dok čitam.” I što da ja, kao profesionalni književnik, napravim za takve prijatelje, meni drage ljude? Kažu mi oni da snimim film. „A vi biste film?” I onda snimim film, treći dio autobiografije, ponovim prvo i drugo izdanje i sve objedinim u jednu knjigu, zaheftam i dodam QR kod i stavim na YouTube. Izvolite, da ne morate čitati. Ovo je za moje najdraže ljude. Za njih sam napravila ono što oni žele.To je bilo 2020. godine, za vrijeme korone, a dugo sam čekala Igora Modrića da bude slobodan jer sam znala da samo on i Robi mogu napraviti ono što želim. Stvarno sam ponosna na taj film i zahvalna Ministarstvu kulture i medija što je osiguralo potporu za realizaciju. Ako bih željela da me po nečemu pamte, onda je to taj „Moj mozaik 3“ kojeg svatko može pogledati na YouTube kanalu. Mogu i lajkati, ako žele.
Jesi li zadovoljna svime što si postigla kao književnica?
Ja sam sa sobom skoro na Vi. Ove godine slavim 30 godina od objave prve knjige „Kamen pjesnika”, tada sam prvi put nastupila kao pjesnikinja. Promocija je bila u Guvernerovoj palači i dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Baš je bilo svečano. Posudila sam tirkizno plavi komplet i stavila sam prirodno plave kamenčiće, koje mi je mama kao ogrlicu donijela iz Egipta. Ja sam naravno sasjekla cijelu ogrlicu, a kamenčiće stavila na špangice i njima ukrasila punđu.
Izgledala si kao Mala sirena.
To je sve predivno izgledalo. Već sljedeće godine, od prvog pojavljivanja i čitanja svoje poezije, dobila sam prvu nagradu Drago Gervais. Uskoro sam postala član Društva hrvatskih književnika, a onda i članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, primila prvu nagradu za knjigu pjesama, prvu nagradu za ciklus domoljubne lirike, prvu nagradu za nekoliko pojedinačnih pjesama, još neke literarne nagrade i pohvale, stasala kao autor i mic po mic, došla sam do svoje 26. knjige.
To znači da pišeš gotovo jednu knjigu godišnje.
Da, gotovo jedna knjiga godišnje, a bilo bi ih i više da se nisam posvetila Tinti 910, gdje sam bila predsjednica i ujedno se puno angažirala u radu s drugim autorima. I dok sam bila u Ogranku DHK Rijeka, puno sam radila za druge, čime u biti sebe staviš sa strane, ali meni to nije predstavljalo problem jer uvijek volim pomoći. Mada nije uopće potrebno imati puno knjiga, pogotovo ako se ne možeš sjetiti ni redoslijeda objave ni naslova. To je već kao da ide u skribomaniju. Ali sa svakom se knjigom trebaš zaživjeti, znati zašto želiš njome reći, što si iznutra, što to ona sadrži da bude knjiga, a ne samo broj. Pamtim ih po redoslijedu i po strasti s kojom sam ih stvarala, a to je važnije nego njihov broj.
Ove si godine bila vrlo produktivna. Napisala si čak tri knjige.
Sretna sam da sam ove godine realizirala tri knjige. Jedna je za djecu, četverojezična s ilustracijama: Vanesa Begić prevela ju je na talijanski, Željka Lovrenčić na španjolski i Martin Mayhew na engleski jezik s ilustracijama. Godinu dana crtala sam ilustracije. Kako sam dinamična, onda mogu lako raditi sa škarama i rezati, to mi ide. U tome sam usredotočena, ali s kistovima i bojama baš mi ne ide. Prilično sam se namučila da napravim tu živahnu, lijepu, veselu knjigu gdje je svaka ilustracija posebna. Engleski dio knjige nema istovjetne ilustracije kao prijevod na španjolski, niti španjolski kao talijanski. Svaka je sličica u knjizi različita. Zamolila sam svoje unuke Katarinu i Mihaela, koji imaju 13 i 12 godina, da i oni sudjeluju i nacrtaju neki cvjetić, leptirić, pužić. Tako sam i njih uključila kao ilustratore i sretna sam da imamo ovaj projekt koji će kasnije oni znati cijeniti. Divni su mi unuci. Vrijedni i nadareni, podrška su mi od malih nogu. Kad god je bila neka promocija, evo i njih. „Dvije krijesnice“ i „Ćelavog ježa“ za njih sam napisala. I zadovoljna što je knjiga dobila Pozitivno stručno mišljenje komisije Agencije za znanost i obrazovanje pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja, jer je s tim pečatom mom monoigrokazu olakšan ulaz u školu ili vrtić, ako se djeca i učiteljice zažele dobre mini-predstave. Premda se ne smatram piscem za djecu, sretna sam da i toj publici mogu doći s djelom čija je kvaliteta prepoznata od stručnih recenzenata.
Trenutačno imam rukopise koje bi trebalo dovršiti. Za to se treba sasvim koncentrirati kako bi roman dobio svoju punoću. Radni naslov jest „Krotitelj mačaka”. Ima glavu, rep, sredinu, sve, ali treba ga još s dvije-tri niti premrežiti, da bi imao čvrstu armaturu, da bi bio kvalitetan. Ne želim ga objaviti ovakvog, a ne želim ni da ga nakon moje smrt netko objavi takvog. Radije ću ga zapaliti, kao što sam spalila sve moje rokovnike iz osnovne i srednje škole, njih dvadesetak.
Zašto govoriš o smrti?
Mogu govoriti o smrti, moj pokojni suprug Rosario s lakoćom je govorio o smrti, brojne su mu pjesme bile o smrti. Tada sam se tome čudila i pomalo ljutila. Nažalost, umro je od raka pluća. Nakon njegove smrti objavila sam sedam njegovih knjiga i sad pripremam osmu – Izbor iz domoljubne lirike. Imao je jako lijepi rukopis i sve sam stranice prepisivala. Zaista je bio poseban, dubok, krasan čovjek. Kad mu se desila bolest, rekla sam mu da se ne boji, da će sve biti u redu. Morala sam se, nakon svega, s tim gubitkom pomiriti, ali s obzirom na to da imam čvrstu vjeru da ovaj život nije kraj, ne bojim se smrti.
Odradit ću sve što još treba, ništa mi nije teško, pa čak i ako je to neko trpljenje. Vidim da danas ljudi ne žele trpjeti, ne žele podnijeti žrtvu ni za koga, ne žele se davati drugima. Danas je moderna eutanazija, ući u sarkofag gdje će ti pustiti dušik. Ta kultura sebeljublja, gramzljivosti, požude i svega toga napravila je da čovjek više ne može ni trpjeti ni patiti. Užasava se, ima strahove suočiti se sa samim sobom, a ne daj Bože s Bogom. Lakše je ako stisneš neki gumb i za dvije minute sve je gotovo. Sve si riješio. Ja nisam za to. No, ne treba ništa osuđivati, neka se u čovjeku krčka sve što se u njemu krčka. Nedostaje nam empatije, čak niti mnoga djeca danas nemaju empatije. Zato treba ulagati svaki napor kako bi se najmanjima pomoglo da izrastu u empatične, poštene i kvalitetne ljude. Više angažmana od nas „velikih“.
Smatraš li da ima premalo empatije u današnjem društvu?
Apsolutno premalo, puno se toga promijenilo i trebalo bi vraćati empatiju. O tome se govori, svi se nešto trude, ali nedovoljno. Treba više. Bio je bullying i kad sam ja bila u školi, ali sada je još gore zbog mobitela, društvenih mreža. Iako smatram da sve ide iz obitelji, a ne iz škole. A prije je i škola bila susretljivija. Tko nije znao matematiku, mogao je doći učiteljici na dodatnu nastavu i vježbati gradivo, a danas toga nema. Išla sam cestom do škole i unuk je piknuo limenku pive. Rekla sam mu: „Sad je pokupi i baci je u kantu, tu ti je kanta.” Kaže on meni: „Ma nona, nije to moja piva.” Rekla sam mu da nije, ali da je do sada to bila njegova lopta kojom se igrao i da sada izvoli tu limenku baciti. On kaže: „Neću.” „Dobro, nećemo onda ići ni u školu, ni nikamo. Tu ćemo stajati dok se ne predomisliš jer se nona predomisliti neće.” Bio je ljut, ali je na kraju dignuo limenku i uredno je bacio u kantu. I nikad više nije smeće šutao po cesti, a kamoli bacio papirić. Evo, ja idem na plažu koju ujedno i čistim. Idem tamo s najlonom i počistim je. Nikog ništa ne pitam. I onda jedan čovjek kaže: „Ma ne morate to raditi.” Objasnila sam mu da se to njega ne tiče, da me pusti na miru i gleda nešto drugo. Istovremeno mi jedna žena kaže da će me staviti na Tužibabu. Pitam je zašto će me tužakati, a ona kaže da tamo ima i hvalibaba. „E, to može,“ rekla sam. Tome moramo učiti djecu, mlade majke i očeve. Ali danas je sveprisutna hladnoća, ravnodušnost. Gledala sam televiziju i bila sam potresena nekom tragedijom, i sekundu nakon toga ubacili su neku reklamu kako netko jede hrenovku. Mmmm, baš je fino. Mislim si: tko je tu lud? Ne daš mi ni da procesuiram u sebi kako je ta tragedija žalosna, mogu li tu kako pomoći, nego mi upakiraš reklamu s hrenovkom i nekom preglasnom glazbom.
Diana, pišeš i poeziju i prozu. Što ti je draže?
Radije pišem poeziju jer se smatram pjesnikinjom, ali je to baš dugotrajni proces. Volim šifrirati. Zamotam da nema šanse da to netko odmota. Stavim neku situaciju koja ima težinu i onda to zamotavam. To mora biti i estetski, rima nije važna. Ne treba robovati ničemu. Jednom me je davno Srećko Cuculić zaustavio na placi i rekao: „Pjesnikinjo!” Okrenula sam se i rekla mu da radim na jednom romanu. A on kaže: „Roman!? Pa što ti misliš?” Pokaže mi na žene koje su radile na placi i pita me gdje bi naša književnost stigla kada bih svaka od ovih žena pisala? Ja sam tada konobarila, ne skrivam to, meni je to iskustvo bilo predivno. A Srećko mi je kasnije potpisao svoju knjigu „mojoj jedinoj književnoj neprijateljici“, a zapravo smo se uvijek podržavali, čitali i voljeli. I od njega sam puno naučila.
Napisala sam roman „Lanterna“ u kojem je glavni lik bio poštar, za koji sam dobila prvu nagradu, a cijeli roman bio je pisan kao da je pisao muškarac. Tada nije bilo šifre, nego si s četvrtim primjerkom dokazivao autorstvo. Poslije su rekli da mi ne bi dali nagradu da su znali da radim u kafiću. Nedavno sam participirala za stipendiju Grada Rijeke, ali iako imam ugovor, reference, dvije recenzije i tema je riječka, s obzirom na to da za koncept dijela mogu dati do 40 bodova, imaju mogućnost da takvim principom bodovanja nekog spuste ispod crte, i ja dospijem ispod crte. Kako mi netko može objasniti da mi koncept djela nije dobar, kad je sve još u početnom rukopisu? Stručne reference nekomu ništa ne znače, ali ni to čovjeka ne smije deprimirati toliko da bi odustao.
Koji su ti sljedeći planovi?
Ide trilogija, treći dio „Plave ruže”, to je duhovni dio. Puno radim kolaže, slažem ih i željela bih napraviti od tih mojih kolaža neki brend. Ako si se udala, da dobiješ „Zagrljaj” od Rosandićke kao poklon za svadbu. Ako si se pričestila ili krizmala, da dobiješ „Majku Božju” od Rosandićke. Iskreno, to me jako veseli raditi, taj likovni izraz jako osjećam jer je zahtjevan, minuciozan, treba na jednom papiriću upotrijebiti i tri vrste škara, ima tu puno posla i volim tu odgovornost prema kompoziciji. Isto tako, s time se mogu prehraniti, s knjigom ne.
Može se reći da imaš karizmu fatalne žene, nekoliko puta bila si u braku.
Imala sam iza sebe neuspjeli brak kada sam upoznala svog Rosaria. Prosio me je, ali objasnila sam mu da nisam spremna, em nema stan, em je boem, ali vidjela sam da me istinski voli i nakon dvije godine sam popustila i dva su se zaljubljena kreativca vjenčali s velikim, obećavajućim planovima. Vjenčali smo se u siječnju, u ožujku odemo za Uskrs na Vrgadu i tu otkrijemo da nešto nije dobro kad se iskašljava krv. U svibnju je već ležao na pulmologiji s metastazama. Kako se nismo bili vjenčali u crkvi, što smo planirali jednog dana, u bolničkom krevetu tražio je da mu obećam da ću se udati pred oltarom jer je znao da imam tu želju. Rekla sam mu: „Ja sam tvoja, ja sam udana.” Oboje smo plakali, mislila sam da ću se raspasti. Nisam mu to mogla obećati. I u zadnjim danima života ubrzano je radio, nabavila sam mikrofon i diktirao mi je drugi dio svojeg romana koji je trebao biti trilogija. Objavila sam ga, no nažalost nije doživio promociju. Imao je 36 godina. Ja 33.
I onda, nakon puno godina, kao nona odlučim se da bih se ipak mogla udati pred oltarom. Sasvim slučajno upoznala sam svog trećeg supruga zbog nekih tehnički radova. Poklonila sam mu jednu knjigu u znak zahvalnosti. Pitao me je bih li htjela ići s njim u subotu na Krk gdje mora nešto odraditi, pa nakon toga možemo na večeru. I ja mu kažem da mene to ništa ne zanima, te večere i izlasci, već samo prsten na ruci. Možeš misliti što je on tada pomislio, ali nakon dvije godine udala sam se za njega. Ali o tome je više rečeno u filmičnoj autobiografiji „Moj moza(i)k 3“ pa tko voli viriti u tuđe živote, neka tamo čita. Sad imam i taj sveti sakrament, svoj mir, prihvaćeno trpljenje i radost, više mi ne treba.
U svom umjetničkom radu glumila si u nekoliko filmova i serija.
Davno sam glumila u dokumentarno-igranom filmu „Hartera“ režisera Bernardina Modrića. Igrala sam skojevku Mariju Mohorić koja je palila tvornicu papira da ne bi dospjela Nijemcima u ruke. Snimali smo devet noći i zaista je bilo vrlo zanimljivo i zahtjevno. Zvali su me „Piromanka“ jer sam scenu paljenja otprve riješila. U “Hotelu Portofino” imala sam glumački ugovor kao gospođa Muriel. U Winnetou sam bila žena gradonačelnika Rosvella. Nešto malo sam statirala. Pojavila sam se u jednoj kratkoj ulozi i u “Uskocima”.
Sudjelovala si u RTL-ovoj Večeri za pet, kao i emisiji Ljubav je na selu.
Jesam, mada zbog strogog ugovora nisam smjela o tome ranije govoriti u javnosti. U „Večeri za 5“ sam željela pokazati lijepi Marijin vrt u Tuliševici na obroncima Učke, gdje sam na prirodnoj stijeni zalijepila mozaik VII. postaje Križnog puta. Nakon što su mi neki čitatelji zamjerili da u autobiografskom filmu ganjam četvrtog žapca, a da u stvarnosti ne vide ta nastojanja, odlučila sam napraviti društveni eksperiment i uključiti se tu drugu emisiju. Iz razloga kako nitko ne bi mogao reći da mi autobiografija nije vjerodostojna. U filmu se radilo o prestrašenoj Žaklini koja je jedva umakla od navaljivanja. Unuku koji me pitao je li istina da sam u toj emisiji, jer su ga djeca iz škole ispitivala, lijepo sam objasnila da mu je nona performerica, da je to moj društveni eksperiment da vidim tko će me nakon toga osuđivati. Kad sam mu pokazala mnoštvo fotografija iz raznih predstava, igrokaza, filmova, rekao je: „Nona, sad je sve jasno, ti nisi kao druge none”. Bilo mi je stvarno zanimljivo saznati kako će ljudi reagirati nakon toga.
Kreirala si performans „Smetajte umjetnika“, koji ima za cilj povezati te s publikom, upoznati ih s tvojim radom.
Performans” Smetajte umjetnika” održala sam u Galeriji “Poneštrica”, na Susku, na Unijama, a često i u radnom prostoru na Kantridi. To je poziv svima koji žele vidjeti kako umjetnik stvara i pri tom se mogu i sami uključiti u sam proces nastajanja novog djela gdje sudionik postaje suautor. Katkad se radi o izradi kolaža, nekad mozaika. Na poziv Matice Iseljenika Ogranak Rijeka na Susku sam s tamošnjom djecom školskog uzrasta izrađivala zajednički kolaž od rezanih fotografija nošnji sa Suska, koje sam godinu dana ranije fotografirala te ih printala za potrebe kolažiranja. “Smetajte umjetnika” je program koji sam osmislila radi kreativnog povezivanja i druženja, jer posao samostalnog umjetnika je zapravo usamljeničko i tiho djelovanje. Na ovaj način unosi se dodatna živost, a ujedno se i javnosti predstavlja nastajanje nečeg novog u suradnji s publikom koja na licu mjesta može nešto naučiti, pitati, dopuniti, stvoriti. Uskoro će ponovno biti poziv na “Smetnje umjetnika” u radnom prostoru u izradi novog, pomičnog mozaika floralnih motiva.
Što trenutačno pripremaš?
Sada pripremam „Olujno obilje”, to je poezija u prozi na kojoj dugo radim. To ispada kao mala pričica, ali je poetično i ne može se čitati kao proza. Imam još dosta gotovih romana, a još tri moram prepisati iz rokovnika, naime, moj je rukopis potpuno prilično nečitljiv. U pripremi je i jedna digitalna groteska naziva GLAD, u kojem su u glavnoj ulozi Banane. Radujem se i tom eksperimentu.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Prvo popijem kavu, pa popijem još jednu, ako mi u lučici nitko ne digne tlak pošto sam nisko-tlakašica. Pišem preko dana. Jako puno truda treba da se sve to što želiš napraviti i izvrši. A onda kad misliš da si napravio najbolje, za 10 do 15 godina vidiš da si mogao bolje. Ali uvijek daš sve od sebe. Kako u pisanju, tako i u likovnom izričaju.
Pisanje je tvoj život. Što je tebi najvažnije uz pisanje i kolažiranje?
Poanta mojih slika i knjiga je stremiti k’ boljemu i biti bolji. Zahvalna sam da imam oči, puno upijam da bih mogla stvarati, zahvalna sam što mogu vidjeti tu ljepotu. Ja vidim pticu i vidim život. Volim biti prisutna u nečemu, biti tu. Vjera mi je važna. Moja kćer, unuci, prijatelji, sve ono što me čini potpunom i takvom. I voljela bih iza sebe ostaviti djela koja će govoriti o ljepoti na način kakvom je ja vidim. A ljepota je u malim stvarima, katkad samo u osmijehu, pogledu, riječi, dodiru.
Tekst: Dunja Pavešić
