Posudila bih riječi Bojana Mušćeta i rekla „Mrle zvan Konstanta“. Od prvih glazbenih dana znaš što hoćeš, uvijek profesionalan, uber kreativan, uvijek drugačiji, a nadasve dosljedan. Ključna je ta tvoja dosljednost…
Što ja znam zašto sam dosljedan. Uvijek se trudim to nešto ostvariti. U prvom redu zato što me veseli, ne opterećuje me, radim ono što hoću i to me zapravo najviše veseli.
Je li ta dosljednost, uz talent i kreativnost, ključ uspjeha?
U tome što radim nema nikakvog kompromisa. Kada se desi ta kemija u bendu, kada taj zvuk izađe van, onda se jasno vidi da tu nitko ništa ne laže. Radimo to na najbolji mogući način i mislim da je to ključ uspjeha, ali ne gledam to tako, ja jednostavno radim samo ono što volim. Nisam nikad razmišljao o tome da ću radeći zaraditi novce, nego sam odlučio raditi što želim, a onda je novac došao sam od sebe. Ne mogu zamisliti da to što radim nije dobro, da se to nekome neće sviđati, to ne postoji za mene. Ima trenutaka kada znam da to nije dovoljno dobro, ali znam da će u konačnici biti potpuno dobro i onda to furam dalje dok ne bude tako.
Osjećaš li se drugačiji sada od dana kada si počinjao? U čemu je razlika?
Drugačije je to što manje gubim vremena na preispitivanje nekih stvari, imam dovoljno iskustva da bih znao na što ne treba gubiti vrijeme… Taj osjećaj je uvijek isti, kad znaš da ćeš završiti u slijepoj ulici i to izbjegavam. Iskustvo čini da neke stvari lakše ili drugačije odradiš. S druge strane, tehnologija je donijela isto mnogo novog, naprosto ubrzava neke procese. Nekad si morao okupiti cijeli bend, naći se u adekvatnoj prostoriji, razgovarati, probati. I danas se to radi, ali uz kompjutor sve ide puno, puno brže. Neku ideju puno brže uobličiš.
Odgovara li ti to?
Ja to jako volim. Pod uvjetom da je čovjek odgovoran, da te tehnologija previše ne zaokupi, nego da ti vladaš njome. Znači ja se služim time samo onda kad mi to treba. Koristim se kompjutorom samo onoliko koliko je potrebno, inače na tome se može izgubiti cijeli dan.
Ima li Let 3 svoju grupu na FB-u?
Ima više tih grupa, ne možemo svima ni ući u trag. Neke imaju jako veliku posjećenost, ali to nitko od nas ne održava.
Zašto ste na početku bili Let 2, a godinu poslije postali Let 3?
Nakon sviranja u grupi Termiti počeo sam raditi projekt koji se zvao Strukturne ptice. To je bilo doba kada smo radili razne projekte. I nastupali i snimali video projekcije s valjda jedinom videokamerom koja je u to doba bila u Rijeci. Okupljali smo različite glazbenike, čak i operne pjevačice, rokere, pankere. Tako smo napravili nekoliko projekata i dvije pjesme su objavljene na albumu Rijeka-Paris- Texas. Čak imam i neke snimke sačuvane iz tog vremena.
Dakle to su bile Ptice, a nakon jednog novog projekta zalomili smo kod moje tadašnje cure Suzy iz grupe Cacaduo look i napravili smo tulum, pa smo otišli spavati, a kada smo se probudili, počeli smo svirati. Prva je pjesma bila Samo u vodi, druga Ne trebam te, i tako je Prlja uzimao tekst po tekst, a nama su pjesme išle jedna za drugom, činilo se odlično. I kako smo prije bili Ptice, tako smo odlučili postati Let. Prvo je bio Let 2, a poslije kada smo počeli ozbiljno raditi i svirat kao pravi bend, nazvali smo se Let 3 i odlučili da to bude konačan naziv.
Svaki novi projekt, album ili CD Letovaca nadasve je uspješan jer sve radiš prema konceptu, a svaki projekt traži dobar koncept. Reklo bi se – sve što rade Letovci ima svoju priču…
Ovaj zadnji album Bombardiranje Srbije i Čačka imao je možda najjači koncept do sada. Jedina ima dodatni performing koji prati album i sve ono što smo u to vrijeme radili ostalo je u tom albumu.
Prva ste riječka grupa koja je nastupala nacionalno bez prefiksa „riječki bend“…
Nisam to znao, nisam išao za tim…
Opet tupim o dosljednosti… tvoja dosljednost, dosljednost Letovaca meni je fenomenalna. Jesi li uvijek bio takav? Jesi li rođen s tim? Kakav si bio kad si bio mali?
Jako tvrdoglav. Mislim da mojim roditeljima mogu zahvaliti što su oni uspjeli to sve skupa izdržati, mada oni nisu nikad previše vjerovali u to što ja hoću. A samim tim ja sam to sve više htio. Znao sam da je to pravi put i da to može biti samo tako i nikako drugačije. Njima možda ni dan-danas nije jasno što se tu dešava, ali sigurno im je drago što se ipak nešto desilo, što sam tu gdje jesam.
Kako je počeo tvoj let?
U samom početku, kada smo mi dečki iz susjedstva počinjali svirati, imali smo bend Beta Centaury. Živjeli smo u Opatiji, na Kosovu, puno smo se družili, imali smo bend, svoj mali teatar, a imali smo cijeli Klub 48 i ključeve od tog kluba gdje smo radili program za cijeli tjedan. Svaki dan je nešto bilo, jedan dan su bile glazbene večeri, drugi dan koncert… Dolazili su mladi ljudi, iz srednje škole i s fakulteta, oni koji su tek počinjali, dolazio je Krešo Sokol, Elvis Stanić. Imali smo instrumente i pojačala, polako se stvorila jedna cijela scena, počeli smo svirati. Naši su roditelji svima na kredit kupili pojačala koja bi se nakon određenog vremena sama ugasila kada bi se pregrijala. Pa smo ih mi nosili na popravak, oni upale tamo pojačalo, i ono radi, ne znaš više što je. Trčiš, doneseš natrag, malo sviraš i pojačalo opet ne radi. Nismo znali da tako funkcioniraju, na pregrijavanje. Moji i roditelji svih nas vidjeli su da njihova djeca sviraju i podržavali su nas. A inače, znaš kako to u Opatiji već ide, radio sam u hotelu, kao liftboy, jedne godine sam radio i u hladnjači, na minus 20.
Kako ti odgajaš svoju trogodišnju kćer?
Odgajam je kao ravnopravno ljudsko biće. Slušam sve što mi hoće reći i trudim se zadovoljavati sve njene potrebe. Od prvog dana u svakoj situaciji pokušavam joj objasniti o čemu se radi i do sada se još nije desilo da se oko nečega nismo uspjeli dogovoriti. Nema nikakve nervoze, panike, sve mirno.
Pjeva, pleše?
Da, čini mi se da ono što čuje uspijeva otpjevati, ako bude htjela, mislim da će se moći baviti glazbom. Voli plesati.
Je l’ bila na kojem koncertu?
Je, na Korzu.
I šta je rekla?
Tata svira bas!
Damir Martinović Mrle i Zoran Prodanović Prlja, dva genijalna lika iz stripa, puno prije Brukete i Žinića. Kako ste se upoznali ti i Prlja i kada ste shvatili da je to to?
Prlja je bio iz Rijeke, a ja sam bio u Opatiji. Među nama nema veće razlike u godinama, ali kada imaš 18, a on je tri-četiri godine bio mlađi, onda to i je razlika. Prlja je u to vrijeme bio okorjeli panker, pratio je Parafe i Termite, u kojima sam ja svirao. Dolazio na svirke, bio je veliki fan. I tako smo se upoznali. Malo nakon toga smo krenuli, otpočetka je to bilo ozbiljno.
Svaki vaš album, CD, predstava ima svoju priču, poruku – i teško je reći koja je bolja? Tko je vlasnik jedinog primjerka Jedine i imate li evidenciju o 350 ljudi koji su nabavili Nečuvenu?
Jedina je objavljenja u tri različita primjerka, ta tri različita primjerka imaju i različite pjesme. Dakle, na jednom albumu nema ono što ima na drugom ili trećem. Na svakome je nešto drugo, tako da tek kad imaš sva tri možeš to uspoređivati i reći da imaš cijeli album. Recimo na omotu su ista tijela, ali ženske glave su drugačije. Žena drži janje u ruci, sve je isto, samo su tri ženska lica različita.
A Nečuvena? Je l’ znaš tko ima 350 primjeraka CD-a?
Svi su numerirani, ja znam da imam broj 2. Broj 1 je uzeo Fox i rekao da je nikom ne da! A ostalo baš i ne znam… Evo, taj koncept mi je drag i ima jako dobru priču. Ideja je da kada staviš prazan CD u plejer, koji nema čak niti snimljenu tišinu, dakle apsolutno ništa, ostaneš sam sa sobom i u takvom jednom trenutku počneš komunicirati sa sobom, razmišljaš o sebi na jedan pravi način. Jer živimo u društvu koje ti naprosto nameće tjeskobu i diktira pravila ponašanja. Od načina života nadalje, pri čemu čovjek izgubi osjećaj za sebe, za ono što je stvarno važno.
Cenzuriraju li vas kroz naslove CD-a? Prvenstveno mislim na medije, jer ako žele biti vjerodostojni, kažu li baš svi Babin kurac ili Riječke pičke? Evo, mogla bi ja recimo staviti točkice u tekstu nakon prvog slova svake proste riječi.
Nisam to primijetio. Mada je bio jedan problem kada smo svirali u Bosni, u Sarajevu. Puštali su na radiju Kurcem u čelo i trebali su zato platiti kaznu od neke dvije tisuće eura. Imaju neki zakon o medijima i tu je netko nešto krivo shvatio. Onda su nas zvali ponovno na radiostanicu i molili da pričamo normalno, pa smo pričali normalno, pa su svi bili razočarani zašto nismo govorili proste riječi i psovali pa smo rekli da nismo zato što bi oni onda opet platili kaznu. U Travniku se jednom gradonačelnik bunio, na kraju se desio upravo kontraefekt. Ispalo je da se takve stvari ne mogu zabranjivati i tako je opet otvorena Pandorina kutija, jer često nam se dešava da problem oko nas ukaže ne neki znatno veći problem. Pa se postavlja pitanje kako se Bosna odnosi prema nekim stvarima, što je kultura, a što nije kultura, pa kako će Bosna jednog dana dalje… Milijun pitanja se postavilo, puno se o tome govorilo u medijima, preispitivale su se stvari, što je opet dobro. A tamo gdje smo svirali u dvorani Centra mladih ne stane puno ljudi, ali na kraju su ljudi kupovali karte u znak podrške iako su znali da ne mogu stati unutra. Prodalo se jako puno karata, o svemu se je puno pričalo u medijima i pomicale su se granice.
Jesi li vjernik? Ideš li u crkvu?
Da. Svaki dan.
Naravno, šališ se sa mnom…
Naime, kada sam bio mali, išao sam u crkvu, tada se u crkvi moglo čuti dosta lijepih, dobrih stvari. Išli smo na razgovore, toplo smo se osjećali i bogme imali smo o čemu pričati. Svećenici su bili educirani i inteligentni. Nemam ništa protiv toga, ali danas baš i ne idem u crkvu. U okolici Zadra ljudima su uzeli 2 milijuna kvadrata zemlje. Crkva je najbogatije poduzeće na svijetu i kada bi htjela, mogla bi na cijelome svijetu iskorijeniti siromaštvo, zar ne? Mislim, o čemu pričamo?
Gubitkom novca gubi se moć…
Oni nisu tu da budu moćnici, oni su tu zbog ljudi.
Albumu Bombardiranje Srbije i Čačka dajete bombastično ime, a miksate rock, etno, narodnjake, trach, exYu pop, metal, svega ima i sve je žestoko, prava bivša Juga.
Neki kritičari su to nazvali posljednjim jugoslavenskim albumom, znači da smo uzeli slike iz te neke priče i da smo im dali novo, drugačije značenje. Kada posložiš te slike u novom kontekstu, one dobiju drugačije značenje, pošalješ ih u javnost i gledaš reakciju. Ali, i inače kad nešto radimo, uvijek vidimo kako narod na to reagira. Kako reagira na seks, na religiju, na stanje u društvu i tek tada to postaje jedan kompletan projekt. Dakle, pošalješ poruku i dobiješ reakciju na sve to. Kada smo radili Babin kurac i kada smo ga stavili na Splitsku rivu, a tamo su svi jako pametni, svi znaju sve, došla su dva starca i pita jedan drugoga da li zna što je to, a drugi kaže da ne zna. Evo vidiš, na to će prvi, to ti Pusićka jebe Mesića. Recimo takve stvari se redovno dešavaju, narod reagira. To je jedna vrsta provokacije, ali se stvari nekako poslože, pročiste i dolazi do nekakve komunikacije, čak čiste ideje koja je iznad
svega toga.
Samo ime Bombardiranje Srbije i Čačka je bilo šok, kao neka kazna ili što već…
Da, ali to je samo bio prvi šok, taj sam naziv ništa ne kaže, oni se čak nisu ni uvrijedili. Ako idemo govoriti o imenu tog CD-a, onda mogu postaviti pitanje: Pa, dobro što sam ti rekao? A oni mogu odgovoriti: Pa, ništa.
Uključio si se u kampanju gradonačelnika Obersnela i između ostalog rekao si da je Obi pomogao ostvariti vaše snove u Rijeci. Snovi se odnose na Harteru, ali i ostale glazbene projekte. Cijenim zahvalnost, evo tu si ispao klasičan. S druge strane, Let 3 je tim istim projektima osvijetlio obraz Rijeci….
Da, Obersnel je u tom trenutku jednostavno prepoznao nešto što je danas nominirano s pet Porina. Prije nekoliko godina kad smo odlučili napraviti koncert na Harteri, on nas je podržao. Mi nismo tako komercijalan bend da možemo to jednostavno odraditi, sponzora nemamo, a s obzirom da nam je u tome pomogao i dao nam prostor i omogućio tehničke uvjete, odlučili smo da nećemo naplaćivati ulaznice jer to stvarno ne bi bilo fer, nego ćemo taj koncert i sve to što smo zamislili odraditi bez honorara kao poklon Gradu Rijeci i građanima. Sve je ispalo super, snimili smo CD i DVD. Ponavljam, da on u tom trenutku to nije prepoznao, ne bi bilo ni pola toga, sve te vizualije, zvuk i sve što je bilo zamišljeno. I, eto, danas Živa pička ima pet nominacija, što nije malo. A Obersnel zaslužan.
Pixell
Osjećaš li ti da se Rijeka mijenja, da Riječani počinju djelovati? Konkretno, pojavit će se na nekom skupu, dati potporu, uključit će se u neku priču da bi ona bila jača…
Jedino što me smeta u Rijeci je to što su te neke strukture užasno spore. Ja imam veliku želju i ambiciju napravit još puno stvari, ali ne mogu sve kako mislim da bi trebalo.
Možda je problem u novcu?
Uopće nije problem u novcu, ne treba puno novaca, može se i s minimalno novaca napraviti dobru stvar. Imam snage i volje za to.
Naprimjer?
Naprimjer ta Hartera, to se može napraviti drugačije, još bolje. Ne vidim taj prostor kao mjesto koje treba jako urediti, već to vidim kao mjesto koje može funkcionirati s minimumom ulaganja. I da je stalno u procesu razvoja, da se dorađuje, proširuje, povećava i izraste u ono što u biti treba biti. Znači ne napraviti nešto, pa da onda shvatimo da nam to ne treba, a potrošili smo užasno puno novaca i što onda s tim? Krenemo od ničega, treba nam samo struja, voda i kanalizacija. Ove godine imamo genijalnu priču za Harteru – Šumskog kuhara koji će šetati okolo i ono što bude ubrao, to će skuhati, to će biti cijela akcija. Dakle, bitna je energija, ideja. Ja bih tamo napravio puno toga, samo dajte struju, vodu i kanalizaciju, da ne pišamo okolo i ne smrdimo.
Ali, ako bi se Hartera pojačala u prostoru i vremenu, ipak treba voditi računa o klimi i nekim cjelogodišnjim uvjetima. Jer Hartera kao takva može živjeti kao cvrčak, od polovice svibnja do početka listopada.
Ne moramo koristiti sve prostore, ima tamo i manjih prostora koje možemo pripremiti, zagrijati. Zašto moramo imati sve napravljeno? Što ćemo raditi ako imamo sve napravljeno? Uvijek ima netko tko će to povući i netko tko će to pratiti, to je tako. Ali Hartera je savršeno mjesto. Odabrana je među deset najboljih festivala prema European Festival Awardsu. Oni imaju svoje ljude, koji idu okolo, mjerkaju sve, daju svoje ocjene. Ljudi misle kako je
vani uvijek nešto bolje, kako ovdje ništa ne valja, u pravilu treba im dosta vremena da shvate, ali mislim da se to tek ove godine počelo dešavati. Odjednom ih sve zanima, tko će doći, tko će sudjelovati, tko će imati neku radionicu, performanse… A zbog takvih ljudi Hartera i treba postojati. I svega tamo treba biti. Da ljudi mogu pjevati, plesati, jesti, jebati, trebaju biti kuhinje, autoškole, odrasli, djeca, svega tamo treba biti… Zapalit ćemo i veliku vatru, oganj, a bit će i posebnih programa unutar programa, imat ćemo i radionicu s operom. Vlada veliki interes van Rijeke, ljudi se žele pojaviti ovdje, biti dio toga, a to je velika stvar. Znači, prepoznati smo.
Imaš viziju Hartere kao jednog sretnog paralelnog svijeta…
Tako je, jedan paralelni, sretniji svijet. Samo kada bi sve moglo biti malo brže, kada bi Grad malo požurio da projekt i postane takav.
Nemaju svi istu viziju, a nekima treba i vrijeme. Tebi je sve jasno, plus nemaš što izgubiti, to je tvoja priča. A neke stvari o kojima pričaš treba riješiti i administrativno…
Slažem se, ovo je doista nešto novo, možda kod nas još pravno i ne postoji. Ako svi počnemo razmišljati kako nam za to treba puno novaca, onda tamo gdje je veliki novac dolazi do velikog opterećenja. Dovoljno je da radimo ono što volimo, ali trebamo raditi, rad je stvorio čovjeka. Zato im i ne treba davati plaću, novac kvari ljude.
Haha, ali ih i hrani… Svaki novčić ima dvije strane – onu koja hrani i onu koja kvari.
Svake godine imamo financijske probleme, uvijek ostanemo u nekom minusu, programi su skupi. Mi od Grada, od godišnjeg natječaja za kulturu, dobivamo samo 90.000 kn. Tu se osjećamo stavljeni u isti koš s nekom udrugom. S druge strane da nema Grada, ne bi bilo uopće ni festivala, o tome ne želim ni misliti.
Bi li se Hartera mogla kao brand isfurati na neke druge stvari, na izdavaštvo, kulturni turizam i turizam općenito, na gastronomiju, modu i sl.?
Sve bi se moglo, ali tamo je najveći problem infrastruktura, jer nedostaje struja, voda, a inače tamo koristimo agregat. A nekad su tamo imali akvadukte i radili su svoj papir, najbolji papir za cigarete.
Kako bi ti riješio brojne probleme u Hrvatskoj?
Ovo što sam pričao jedan je od vidova kako treba raditi. Dakle, rad je stvorio čovjeka, ali čovjek ne treba dobivati plaću… Lova kvari ljude. Ali, ozbiljno, jedno od rješenja za bolji život može biti primjer Hartere. Čovjek živi u društvu koje je tjeskobno i to na čovjeka jako negativno djeluje. Mora imati nešto što mu u stvari i nije potrebno. Postoje puno vrjednije stvari na koje je zaboravio da uopće postoje i da on postoji kao osoba, kao najjediniji i najvažniji dio svega.
Što ti je na prvom mjestu na ljestvici vrijednosti?
Broj jedan je čovjek i svijest o samom sebi, da si svjestan sebe i onoga što jesi.
Na kojem mjestu ti je novac? To te ne bih pitala da nisi spominjao plaću za mukte…
Novac je samo posljedica, ako imaš strah, nećeš doći do novaca i nećeš ga nikad ni imati. Moraš razmišljati da ti rad nije opterećenje, već dio tvog života, tvoja radost. Ako radiš preko volje, loše se osjećaš, a onda ide tjeskoba na tjeskobu. I pusti to da moraš imati dobar auto jer tako su rekli na televiziji i pisalo je u novinama. Čovjek mora imati neki auto, ali koliko se voziš s autom i gdje se voziš? Procjeni treba li ti, kakav ti treba i koliko košta i onda to kupi. Mislim, život je baš jednostavan.
Koji auto voziš?
Opel Astru. Volim velike i komotne aute. Unutra je baš prostran, briga me kako izvana izgleda, važno mi je da mi je ugodan i prostran iznutra. Gledao sam i neke druge, ali kada sam sjeo unutra, dopao mi se.
Let 3 je kreativna evolucija sa stavom, da ne kažem neku drugu riječ . Do kuda mislite ići, što mijenjati i što je sljedeće na redu?
Stvar je u tome što ja nikad ne znam što je sljedeće. Svaki projekt je novi izazov i uvijek pokušavam izbrisati sve što je bilo, resetiram se i krenem iz početka. Ovaj zadnji album je bio takav Damir Martinović Mrle i gradonačelnik Vojko Obersnel u bivšoj Tvornici papira povodom održavanja petog Hartera Festivala spoj svega i svačega. Išli smo u Ljubljanu kod Iztoka Turka, rekao sam mu da je to album s elementima rocka, elektronike i etna, na što je on rekao da to nikad nije vidio i da ne zna kako se to radi, ali sjedit ćemo tu i napravit ćemo ga. Tako smo sjedili šest mjeseci u studiju i uspjeli smo sve povezati. Zato mi je taj album posebno drag, jer on koji radi u svjetskoj produkciji, nikad ranije nije ništa slično vidio, ali uspjeli smo. To je jedan dobar primjer kako Let 3 radi. Sada ćemo sve resetirati, tražit ćemo neki novi izazov i probat ćemo napraviti opet nešto novo.
Što je ti je bilo posebno što ste radili?
Bombonjera. To nisi vidjela? Joj, to je nešto prekrasno – kada otvoriš tu bombonjeru, unutra nađeš svašta. Puno perja izađe van, onda neoprane gaće, parfem na Papu, pa imaš kremice i na kraju ima i DVD. Nedavno smo imali koncert u Sloveniji i došao je čovjek s Bombonjerom da mu se na nju potpišemo.
Što ti je najbolje kada si na stageu? Na što najviše briješ?
Sve zajedno, ali publika te najviše ponese. Ova dva zadnja koncerta u Stereu su bila genijalna, trajali su tri i pol sata, možda naši najduži naši koncerti do sada i ne znam hoćemo li ikad više svirati tri i pol sata. Odlučili smo napraviti dva koncerta. Publika mi je najdraža, ona da dodatni poticaj, ali sve me veseli. To sam ja.
Pitat ću te nešto što te ne bih pitala na kavi, ali sada moram. Je li istina da si na prvom ručku kod roditelja svoje buduće supruge uronio glavu u tanjur pun juhe?
Ja sam čuo da sam se obukao u svoju mamu i da sam išao na svoj roditeljski sastanak. Ovo za juhu prvi put čujem.
Imaš li puno prijatelja? I što za tebe znači imati prijatelja?
Ne volim tu šprehu, imam puno prijatelja – jer to baš i nije istina. Imam nekoliko prijatelja, ali ne vjerujem u tu opciju o puno prijatelja. Prijatelj je nešto jako prisno, s njim možeš pričati o bilo čemu, on će ti reći ono što on misli, a ne ono što želiš čuti. Bitno je da meni kaže mišljenje o meni, a ne da to čujem iza leđa. Prijatelj očekuje da ja njemu kažem iskreno i on meni.
Misliš li da je život bez obzira na sve veličanstven ili imaš neku svoju definiciju života?
Život je prelijep. Konzumiram taj život i dovoljno mi je samo zaželjeti da se želja ostvari. Sve što sam poželio ostvario sam i meni je život lijep.
Snimka koncerta 16.4., Stereo dvorana
[youtube vjJeQKzF13s]
Razgovarala: Dunja Pavešić
