Organizirana u briselskoj Palači lijepih umjetnosti, u čuvenoj galeriji „Bozar“, postavka predstavlja 60-ak remek-djela velikog maestra svjetlosti i tame.
Manje slavan od Velázqueza čiji je bio suvremenik, a zacijelo i od Murilla koji je nešto mlađi, Zurbarán se školovao u Sevilli, gdje je i najdulje boravio, osim u periodu kada je bio službeni slikar vladara u Madridu. Kustos izložbe, također Seviljanin, Ignacio Cano Rivero, kao i savjetnik muzeja „Prado“, Gabriele Finaldi, upozorili su na neizvjesnost porijekla nekolicine slika. Zurbarán je platna slikao za Novi svijet u osobnim ateljeima, a radilo se o narudžbama iz 1647. godine koje su izrađivali njegovi suradnici, baš kao i slike „Cartela“ , koje su nepotpisane.
Umjetnikova stoljetna slava uspješno se osuvremenjava zahvaljujući djelima poput „Svetog Franje“ ili „Svete Casilde“.
Prvi je najčešća tema ovog slikara: uvijek prekriven odjećom, često drapiranom i savijenom, što slikaru dozvoljava maestralan prelazak iz tame u svjetlost. Zurbarán je znalački ostvarivao brojne mrtve prirode manjih dimenzija i zapanjujuće suvremenosti. Izgleda da su to bili pripremni radovi za velike slike biblijskog sadržaja.
Poznate „Šalica s vodom i Ruža na srebrnom poslužavniku” te “Mrtva priroda s posudom i zemljanim zdjelama” smatrane su pretečama Chardina iz 18. stoljeća ili čuvenog Morandija, koji je likovnom umjetnošću slavio svakodnevicu.
Postavka pod nazivom „Zurbarán, vladar Zlatnog doba španjolske umjetnosti” otvorena je do 25. svibnja.
Džana Mujadžić
