Davor Šupak, od milja zvan Davorić, punih je 26 godina bio sinonim za planinarski dom Hahlić. I godinama nakon njegove smrti, planinari se s nostalgijom sjećaju čovjeka koji je svaki vikend, bez obzira na vrijeme, bio tu da ih dočeka s osmijehom, toplom riječju i nadaleko poznatim čajem.
Nedavna priča o obnovi planinarskog doma Hahlić u komentarima je potaknula lavinu sjećanja na jednog čovjeka – Davora Šupka, legendarnog domara i dobrog duha Grobničkih Alpi. Za generacije planinara, izletnika i zaljubljenika u prirodu, Davorić, kako su ga svi od milja zvali, bio je puno više od domara. Bio je domaćin, kuhar, čuvar, utjeha nakon teškog uspona i simbol topline i gostoprimstva na 1100 metara nadmorske visine. Njegova predanost domu, koju je obavljao na osebujan i potpuno dobrovoljan način pune 26 godine, od 1980. do 2006., ostavila je neizbrisiv trag. Zahvaljujući njemu, vrata Hahlića bila su otvorena svakog vikenda i praznika, bez obzira na buru, snijeg ili kišu, a svaki je posjetitelj bio dočekan kao član obitelji.
Život posvećen planini
Rođen 1932. godine u Lukežima, Davor Šupak cijeli je radni vijek proveo u riječkoj Tvornici papira, no njegovo je srce uvijek pripadalo planini. Planinarenjem se počeo baviti u mladosti, a ljubav prema Hahliću bila je obiteljsko nasljeđe – prije njega, o domu su brinuli njegov nono, stric i bratić. Kada ga je uprava tadašnjeg planinarskog društva predložila za domara, objeručke je prihvatio ulogu koja će mu obilježiti život. Svakog petka, nakon posla u „Harteri“, Davorić bi na leđa stavio ruksak težak i do 20 kilograma, napunjen hranom, pićem i čistom posteljinom, te krenuo na jedan od najtežih malih uspona u Hrvatskoj, iz Podkilavca prema Hahliću. U dva i pol desetljeća, tu je rutu propustio samo tri puta. Nije tražio ni dinara, jer kako je sam rekao, „ljubav nema cijene“. Njegova obitelj bili su planinari koji su dolazili iz svih krajeva, a on ih je, kako je volio reći, čekao kao domaćica koja čeka svoju obitelj.
Čaj, maneštra i priče koje se pamte
Svatko tko je tih godina posjetio Hahlić sjeća se Davorićevog čaja od ljekovitih trava koje je sam skupljao po okolnim livadama i njegove slavne maneštre. Znao je skuhati obrok i za šezdeset ljudi, a za jednu proslavu Dana žena, kada je pred dom stiglo čak 670 pripadnica ljepšeg spola, pripremio je nevjerojatnih 250 litara pašte i fažola. Bio je i svjedok planinarskog vjenčanja, ali i teških trenutaka, poput sedmosatnog spuštanja po ledu i nevremenu kada je jedva izvukao živu glavu. Zbog svoje povezanosti s prirodom i životinjama koje je hranio, zaradio je nadimak „Grobnički Grizli Adams“. Njegova posvećenost prepoznata je i službeno – 2002. godine Hrvatski planinarski savez dodijelio mu je priznanje za najboljeg domara planinarskog objekta u Hrvatskoj, nagradu koja je deset godina kasnije, kao potvrda nastavka tradicije gostoljubivosti, pripala timu dežurnih planinara iz PD Obruč, društva čiji je Davorić bio član od osnutka.
Vječni trag u Grobničkim Alpama
Iznenadni moždani udar 2006. godine odvojio ga je od voljenog doma, no Davorić nikada nije prestao pratiti što se gore događa. Jedan od najemotivnijih trenutaka dogodio se 2009. godine, kada mu je pripala čast da „otključa“ temeljito obnovljeni i prošireni dom. Gledajući novi sjaj Hahlića, sa suzama u očima je izgovorio rečenicu koja se i danas pamti: „Ovo nij’ dom, ovo j’ hotel“. Davor Šupak preminuo je 8. studenoga 2016. u 85. godini, a ispraćen je na vječni počinak na mjesnom groblju u Jelenju, odakle puca pogled na Grobničke Alpe i njegov čarobni Hahlić. Iako fizički više nije tamo, njegov duh i dalje živi u pričama planinara, u toplini doma i u svakom gutljaju čaja popijenom s pogledom na vrhove koje je toliko volio. Njegovi prijatelji planinari, kako i stoji na stranicama njegovog matičnog društva, nikada ga neće zaboraviti.
(Više informacija o Davoru Šupku preuzeto je iz članka Siniše Pucića “Grobnički Grizli Adams dobri duh Hahlića”, objavljenog u Novom listu 30. kolovoza 2008. godine.)
