Otvoreno pismo radnika i sindikalnog povjerenika riječke Čistoće Ćenana Beljuljija otkrilo je nevjerojatan slučaj nemara i rasipanja javnog novca. Skupocjeno komunalno vozilo, predstavljeno kao vrhunac tehnologije, stoji neiskorišteno od 2018. godine i generira goleme troškove.
Javnost u Rijeci, ali i šire, ostala je zatečena informacijama iznesenim u otvorenom pismu koje potpisuje Ćenan Beljulji, dugogodišnji radnik Komunalnog društva Čistoća i sindikalni povjerenik. U pismu, koje je odjeknulo medijskim prostorom, Beljulji detaljno opisuje sudbinu skupocjenog komunalnog kamiona marke IVECO, koji već šest godina stoji parkiran i neiskorišten, pretvarajući se u spomenik lošeg upravljanja i bačenog novca. Riječ je o vozilu koje je građane koštalo gotovo tristo tisuća eura, a koje umjesto služenja svrsi, tiho propada u garaži.
Pompozno najavljen, a nikad korišten
Priča o “kamionu koji šuti”, kako ga je autor pisma simbolično nazvao, započinje 2017. godine. Tada je KD Čistoća, uz sufinanciranje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, nabavila specijalizirano vozilo za 2.198.500 kuna, odnosno oko 292.000 eura. Godinu dana kasnije, 2018., kamion je svečano predstavljen javnosti kao perjanica tehnološkog i ekološkog napretka u sustavu gospodarenja otpadom. Najavljivan je kao rješenje koje će unaprijediti i olakšati posao radnicima te podići kvalitetu usluge za građane.
Međutim, od te svečane prezentacije do danas, vozilo praktički nije napustilo garažu. Umjesto da bude na riječkim ulicama, kamion je postao dio inventara koji samo skuplja prašinu i generira troškove. Beljulji u svom pismu postavlja ključno pitanje koje muči ne samo radnike, već i sve građane koji pune gradski proračun: kako je moguće da investicija takve vrijednosti bude potpuno promašena i zaboravljena?
Dizajnerska greška ili loša procjena?
Prema navodima iz otvorenog pisma, razlog zašto ovaj moderni kamion nikada nije zaživio u praksi leži u njegovoj tehničkoj nesposobnosti za obavljanje svakodnevnih zadataka. Beljulji ističe kako je problem u samom dizajnu vozila, odnosno u mehanizmu za bočno podizanje i pražnjenje kontejnera. Ključna prepreka je, kako navodi, izrazito mali otvor za otpad, što proces čini neučinkovitim i sporim za uvjete na terenu.
Radnici su od samog početka upozoravali na nedostatke, no potrebne modifikacije koje bi vozilo učinile funkcionalnim nikada nisu provedene. Ostaje nejasno je li riječ o pogrešci prilikom specificiranja nabave, lošoj procjeni odgovornih ili jednostavno o nedostatku volje da se problem riješi nakon što je postao očit. Bilo kako bilo, rezultat je isti: skupocjena oprema ostala je potpuno beskorisna, a odgovornost za takav propust do danas nije utvrđena.
Gubitak od 90.000 eura bez ijednog prijeđenog kilometra
Osim početne investicije od gotovo tristo tisuća eura, “kamion koji šuti” nastavlja generirati značajne troškove. Beljulji procjenjuje da godišnji trošak održavanja parkiranog vozila iznosi oko 15.000 eura. Taj iznos uključuje deprecijaciju, obveznu registraciju, osiguranje i troškove skladištenja. U šest godina, koliko kamion stoji neiskorišten, taj se iznos popeo na otprilike 90.000 eura javnog novca potrošenog apsolutno ni za što.
Ta svota dodatno pojačava gorčinu cijelog slučaja, pogotovo u kontekstu u kojem se komunalno poduzeće, kao i mnoga druga u Hrvatskoj, suočava s brojnim financijskim i operativnim izazovima. Dok se deseci tisuća eura troše na održavanje beskorisnog vozila, radnici na terenu, kako navodi Beljulji, često nemaju adekvatnu opremu i preopterećeni su poslom. Apsurd je tim veći jer moderno i skupo vozilo, koje je trebalo olakšati njihov rad, stoji kao nijemi svjedok birokratske nebrige.
Svojim pismom Ćenan Beljulji nije tražio samo medijsku pažnju, već je uputio jasan poziv svim nadležnim institucijama da istraže ovaj slučaj i utvrde tko je odgovoran za ogroman financijski gubitak. On naglašava da javnost, koja je sve to platila, zaslužuje znati istinu i dobiti odgovore na pitanja tko je donio odluku o nabavi, zašto nedostaci nisu otklonjeni i zašto nitko nije snosio posljedice. Slučaj “kamiona koji šuti” tako je postao simbol netransparentnog trošenja javnog novca i poziv na buđenje odgovornosti u javnom sektoru.
