Da se odmah razumijemo – nisam od onih koji profilnu sliku imaju obojenu u boje francuske zastave, nisam od onih koji na kavama raspravljaju da li bolje HDZ-SDP-MOST, niti razlikujem Miku od Gibe. Profilušu nisam obojio ne zato jer ne suosjećam sa nesretnim ljudima koji su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, nego zbog onoga što je moj kolega jako lijepo napisao – svima nama krv je iste boje!
Zar se pizdarija mora dogoditi u centru svijeta da bi se svi odjednom probudili i shvatili da smo sami sebe doveli do točke uništenja? Sve ovo užasno me podsjetilo na New York i rušenje ‘Twinsa’ prije 14 godina, kako se cijeli svijet odjednom zgražao nad onim što se inače događa svaki dan. One poplave lani također su nas malo ujedinile, iako su mnogi pretjerivali dozlaboga objavljivanjem raznoraznih gluposti po društvenim mrežama i glumili Majku Tereziju. I sada ispočetka. Izbori još nisu završili, a novinske stupce ispunilo je nešto drugo, i postalo tema dana sviju nas. Licemjerni narode, do jučer si grčevito držao ili za plavu ili za crvenu boju živeći neke tuđe ideale, ili si pak bio ‘ni v rit, ni mimo’ pa si bio bijele boje – a već danas, stavio si sve te 3 boje na svoju profilnu sliku, da bi bio ‘in’, jako osvješten što se događa. E pa da ti kažem, care – nisi ti kurca svjestan što se događa!
Ako pročitaš dva teksta na nekom portalu uvjeren si da si potpuno upućen što se događa, međutim – ne vidiš ti dalje svoga dvorišta! Sada, kada su poginuli ljudi u gradu umjetnika, boema, u Gradu Ljubavi, na (pazi sad!) koncertu slušajući glazbu – sada su ti se odjednom oči otvorile! Umrli su upravo radi retardiranih stavova onih za koje si glasao, bili to crveni, plavi, bijeli ili kričavo zeleni!
Upravo te podjele dovele su do toga. Znate što me žalosti? Što u cijeloj povijesti postojanja ove jadne civilizacije nismo shvatili da se, ne odabirući to – rađamo u svojoj koži ne birajući njenu put- kada kupuješ auto boju možeš izabrati, ali kad se rađaš – nitko te ne pita. Nitko te ne pita ni gdje ćeš se roditi. Ni koja vjera će ti biti dodijeljena rođenjem. Ti si jedan mali kompjuter koji još nema instalirane Windowse, a onda te nabrzinu život napuca raznoraznim softwarima i po tom principu funkcioniraš. Ti si jedan obični Android telefon sa svim svojim bugovima i tvoj operativni sustav u tebe su usadili svi oni sa kojima si odrastao. I tako funkcioniraš. Negdje duboko u sebi znaš da pola od toga što misliš da jesi u biti nisi, i znaš da mnogo toga nije ispravno – i suosjećaš sa svojim bratom crne kože u Africi koji ne zna da li će doživjeti sutra, i sa svojom sestrom u Argentini koja ima ogromne cice i svi gledaju u njih – i sa malim kosookim japancem Tamagochijem i onim Romom kojega inače zoveš ciganom koji te svaki tjedan pita – ima li što željeza? Sve njih ti negdje u sebi voliš. Ali programiran si da se boriš za sebe, da budeš pun straha i da mrziš sve ono što je drukčije od tebe. Sjeban si, prijatelju.
U ovakvim trenucima ne možeš, a da ne osjetiš tu kolektivnu svijest, taj strah u zraku, taj strah od sutra – gaće se malo tresu, zar ne? Već sutra, imati ćeš neki novi strah. Prije 15 godina to je bio strah da li će ti se avion zabiti u neboder, prije 20 da li će te bombardirati MIG-ovi iz zraka, još jučer baš kao i danas – da li ćeš ostati bez posla. U biti – stalno te je strah. Stalno te je neki kurac strah. E, pa to netko hoće! Da te bude strah. Da se usereš. Da sa tobom vlada još bolje. I bit će te strah, da li ti koje si birao bili plavi ili crveni. Zato, ne boj se , nego jednom – izaberi sebe. Budi ti. Voli brata u Africi. Razmišljaj o cicatoj u Argentini. Izmoli molitvu za malog Tamagochija i njegovu obitelj. Molitva sama po sebi nije loša, i apsolutno nije bitno u kojeg boga vjeruješ. Daj Romu onu staru Pony biciklu iz konobe, ionako je ne koristiš. Usrećit ćeš ga. Usrećit ćeš sam sebe. Ne boj se. Rođen si da voliš. Ne živi tuđe ideale, stvaraj svoje. U srcu svakog čovjeka je već pripremljeno mjesto za jedan ideal- ljubav.
Pukni puško u 100 000 komadića i raspadni se više. Nestani.
Kolumno u četvrtak , i tebe volim, makar te uvijek pišem u zadnji čas.
Mauro
