Dok se u Saboru vode žustre rasprave o Iranu i Bliskom istoku, novinarski test otkrio je poraznu istinu. Dio zastupnika koji kroje hrvatsku vanjsku politiku ne samo da ne zna gdje je Iran, već ga traže na potpuno drugim kontinentima.
U jeku pojačanih međunarodnih napetosti, dok su stizale vijesti da je Izrael likvidirao visoke iranske dužnosnike Alija Larijanija i Gholamrezu Soleimanija, hodnicima Hrvatskog sabora 17. ožujka 2026. zavladala je posve drugačija drama. Dok su zastupnici tjednima odlučno raspravljali o tome treba li Hrvatska, na poziv izraelskog veleposlanika, prekinuti diplomatske odnose s Teheranom, novinarka Paula Hađur s portala Index.hr odlučila je provjeriti temelje te samouvjerenosti. Ispred njih je stavila nijemu kartu svijeta i postavila naizgled jednostavno pitanje: “Možete li nam pokazati gdje se nalazi Iran?”
Odgovori su, u nekim slučajevima, bili poražavajući i otkrili su dubok jaz između geopolitičkih ambicija i elementarnog znanja. Iran, sedamnaesta država svijeta po veličini i ključni igrač koji kontrolira strateški Hormuški tjesnac, za neke je ostao potpuna nepoznanica.
‘Kud smo njega našli’: Ćipe Iran zamijenio s Rusijom
Jedan od prvih koji se suočio s izazovom bio je Stipo Mlinarić Ćipe iz Domovinskog pokreta. “Kud smo njega našli”, promrmljao je više za sebe kad mu je novinarka prišla. Njegov pogled prvo je odlutao prema Kini, da bi na kraju prstom odlučno pokazao na Rusiju, najveću državu na karti. U pokušaju da se kasnije opravda pred stranačkim kolegom Ivicom Kukavicom, koji je Iran pronašao bez problema, Mlinarić se branio da ga je novinarka “prepala” i “uhvatila iz sabornice”. “Ja sam mislio da je ova najveća država”, rekao je, svaljujući krivnju na iznenadnu blokadu.
Svi Miletićevi putevi vode u Izrael
Ništa bolje nije prošao ni Mostov zastupnik Marin Miletić. Bivši vjeroučitelj, poznat po strastvenim istupima, zamolio je za trenutak koncentracije. Njegova se logika činila ispravnom, krenuo je prstom od Italije i polako ga pomicao prema istoku, preko Balkana i Turske. No, umjesto u Teheranu, putovanje je završilo u Tel Avivu. Miletić je, naime, pokazao na Izrael. Ironija je tim veća što je upravo tu državu posjetio 2023. godine, o čemu je opširno izvijestio javnost, govoreći kako je obilazio sela blizu Gaze i razgovarao s obiteljima žrtava. Činjenica da ni nakon toga nije uspio razlučiti Izrael od Irana, države udaljene više od tisuću kilometara, ostavlja gorak okus.
Bilo je i onih koji su se odlučili za iskrenost ili bijeg. Ćipin stranački kolega Tomislav Josić odmah je priznao: “Ne znam gdje je Iran”. Nakon kratkog pogleda na kartu, pokušao je s nagađanjem i pokazao na sjever Afrike. Zastupnik nacionalnih manjina Veljko Kajtazi, inženjer elektrotehnike, primijenio je drugačiju taktiku. Kratko je pogledao kartu, zahvalio se i jednostavno produžio svojim putem, odbivši sudjelovati u video anketi Index.hr-a.
Ipak, ima i svijetlih primjera
Da reputacija Sabora ne bi bila potpuno uništena, pobrinuli su se zastupnici kojima karta svijeta nije predstavljala nerješivu zagonetku. Očekivano, profesori geografije po struci, Krešo Beljak (HSS) i Hrvoje Zekanović (HDS), locirali su Iran u sekundi. Brz je bio i nezavisni Nino Raspudić, dok je sveučilišni profesor povijesti Josip Jurčević točno pokazao traženu državu, ali i uputio protupitanje novinarki. “Zašto ispitujete zastupnike ovakva pitanja?”, začuđeno je rekao, a kad je čuo da mnogi njegovi kolege ne znaju odgovor, sarkastično je predložio da se provjeri znaju li uopće gdje se nalazi Hrvatska.
Iskusni političari poput SDP-ovog Ivana Račana i HDZ-ovog Ante Sanadera također su položili test. Račan je, istina, prvo pokazao na Saudijsku Arabiju, ali se odmah ispravio, tvrdeći da ga je zbunio kut pod kojim je karta bila okrenuta. Njegov stranački kolega Arsen Bauk ne samo da je pronašao Iran, već je podijelio i zanimljiv podatak kako je potrebno trideset sati vožnje da se prijeđe s jedne na drugu stranu te velike zemlje. “Oćemo dalje?”, upitao je dobro raspoložen, spreman za daljnje ispitivanje.
Cijeli ovaj događaj bolan je podsjetnik na to da je raspravljanje o složenim međunarodnim krizama često lakše od poznavanja osnova.
