Branko Mijić: “Otkaz rađe nego prihvaćanje sadašnjih i budućih poniženja”

2231

Branko Mijić 35 godina radio je u Novom listu na najbolji mogući način svojim tekstovima te se okušao u svim aspektima novinarstva. Ovim putem iskazujemo podršku Branku Mijiću i zahvaljujemo na svim divnim tekstovima, mislima, intervjuima, kolumnama kroz koje je gradio Novi list. Međutim, Branko Mijić više nije dio novinarskog tima Novog lista. Tim putem, Branko Mijić je administratorici Facebook grupe podrške poslao pismo objašnjavajući cijelu situaciju iz vlastite perspektive, a mi vam ga prenosimo u cijelosti:

“Draga Bojana,
nisam do sada bio aktivan na društvenim mrežama, jer sam, sve do nedavno, prostor svog javnog djelovanja imao u Novom listu. Sada se javljam ne samo da se zahvalim tebi, svojoj studentici, na pokretanju ove grupe, kao i svima znanima i neznanima koji mi ovim putem daju podršku koja mi u ovim trenucima zaista puno znači. Javljam se i zbog toga što mnogima očigledno nije sasvim jasno što se to zbiva u Novom listu, a ponajviše zato što tamošnja služinčad pokušava u javnosti proširiti priče o nekakvim mojim manipulacijama zbog novog ugovora iako je na konferenciji za novinare predsjednice SNH Maje Sever i predsjednika HND-a Hrvoja Zovka bilo rečeno kako se ona saziva zbog “Otkaza u medijima” te će se na njoj “govoriti o prijetnjama otkazom potpredsjedniku HND-a Branku Mijiću i situaciji u Novom listu”. Tako je i bilo, kolege su sve rekle jasno i glasno, i na tome im zahvaljujem.

Vidim da mnoge zanima i nisu na čistu jesam li to ja uistinu dobio otkaz. Odluka koju je za Poslodavca Novi list.d.d Rijeka potpisala predsjednica Uprave, mr. sc. Ankica Kruljac, dipl. oec., datirana 10. lipnja 2020. godine, a čija je prva stranica herojski ovješena na oglasnu ploču Novog lista dana 26. 06. 2020. godine, kako je to rukom netko dopisao, kažem herojski jer im je dobro bilo poznato da sam na bolovanju cijeli mjesec, naslovljena je: “Odluka o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika s ponudom izmijenjenog ugovora o radu”. Iz te fiškalske kalambure advocatus diaboli, a neki mu očigledno vjeruju pa povlače svoje postove, izvlači zaključak kako tu nema govora o otkazu, jer, eto, poslodavac kojem on vjerno služi, velikodušno mi je ponudio novi ugovor, doduše materijalno drastično smanjeni, a ja ga, nezahvalnik , ne prihvaćam.

A zašto ga ne prihvaćam? Pa ne toliko zbog uvredljive ponuđene mi plaće nakon punih 35 godina stalnog radnog odnosa u Novom listu i napunjene 60. godine života već zbog te kvalifikacije “skrivljeno ponašanje” koju nikada neću prihvatiti i koju ću do kraja svim sredstvima osporavati! Zašto? Pa zato što ne mogu nikako prihvatiti da me neradnikom proglašavaju i o mojoj pismenosti odlučuju bukvalno nepismeni, da o mom moralu i poštenju sude sitni žbirevi i denuncijanti vlastitih kolega! U Novi list sam prvi put ušao kao student, daleke 1980. godine, od 10. rujna 1985. godina stalno sam zaposlen, bio sam u toj Redakciji sve, od lektora preko ratnog reportera do glavnog urednika u dva mandata, uređivao sam niz godina kulturnu rubriku i prije 26 godina pokrenuo kulturni prilog “Mediteran” koji i danas izlazi, a sada mi “Odluku o otkazu zbog poslovno-uvjetovanih razloga s ponudom izmijenjenog ugovora o radu” potpisuje osoba čija je katarza Thompsonov koncert!

Je li sve ovo egotrip i dokaz moje taštine? Vidim da u svom postu i moja draga kolegica iz studentskih dana, sveučilišna profesorica na Filozofskom fakultetu u Rijeci Marina Biti, “ne zna što reći na otkaz koji možda nije otkaz osim da se svakako nada da to u konačnici NIJE otkaz, da je sve bura u čaši vode i da će se alarm pokazati suvišnim”.

Marinin otac, profesor Miroslav Čabrajec, primio me je na studij hrvatskog jezika i književnosti iako je moje predznanje negimnazijalca bilo prekrhko, kao što je uostalom i moje znanje danas. Na prvom predavanju iz glavnog predmeta “Teorija književnosti” napisao je na ploču samo dvije riječi, uljudba i uljuđenost, koje sam zapisao velikim slovima u svoju veliku, tvrdo ukoričenu bilježnicu. Kada je počeo pričati o Altamiri i Lascauxu moram priznati kako mi ništa nije bilo jasno, pogotovo kakve sve to ima veze s Teorijom književnosti i praksom života.

Dragog profesora znao sam s vremena na vrijeme sretati, pratio je što pišem, i nakon 10 godina znao mi je reći, primjerice, “onaj vaš tekst o JAZU bio je radikalan za to doba početkom devedesetih, ali argumentiran” . Meni je važnost i značaj tih dviju riječi, uljudba i uljuđenost, tek znatno kasnije nakon završenog studija postala jasna.

Sada im se uvijek vraćam kao svom temelju i redovito i uporno ponavljam da je jedini cilj mog novinarskog poslanja uljuđenije društvo i uređenija država. I zato mislim da nije samo nakaradno već i društveno opasno kada nepismeni ocjenjuju pismene, kada neukus postaje mjera ukusa, kada se sluganstvo pokušava nazivati novinarstvom. Sve to može nas vratiti samo u pećinu, i to onu daleko iza Altamire i Lascauxa u kojima se kao takav formirao ljudski rod.

Nikada nisam bio neutralan novinar, ne nastojim se bilo kome svidjeti i dok pišem na pameti mi je samo onaj moj imaginarni a stvarni čitatelj kojem u svom tekstu nastojim argumentirano ponuditi temu za razmišljanje i dijalog, slagao se on s mojim stavom ili ne. Marini sam pomogao koliko sam mogao u formiranju riječkog studija Kulturologije u onom dijelu koji se odnosio na medije, a svojim studentima već cijelo desetljeće uvijek govorim da ništa nije objektivno, i roboti se razlikuju po tome tko ih je od ljudi stvorio, pa to ne može biti niti novinarstvo. Koliko god se u javnosti zazivalo objektivno novinarstvo, bolji termin je pošteno novinarstvo!

Novinar, kao i svaki intelektualac u svom društvenom angažmanu, ima pravo na svoje kritičko mišljenje o svim zbivanjima u društvu, bez obzira na to svoje mišljenje mora dati priliku i onima koji drugačije misle da to imaju prilike reći. Naposljetku, svi se zajedno moramo zalagati za neke ipak postojeće, univerzalne vrijednosti.

I, na kraju, da ne duljim i ulazim u detalje zašto me svih ovih godina proganjaju zbog angažmana u HND-u , dosljednog javnog traženja da se poštuje Statut medija NL, a to je uvjet nakladniku da od države dobije povlašteni PDV, što ova Uprava uporno krši, pristajem na tvrdnju služinčadi da otkaz u Novom listu nisam dobio. Ako u ovakvim slučajevima kao što je moj postoje neke terminološke nedoumice je li otkaz otkaz ili je ponuda izmijenjenog ugovora o radu ili nešto treće, kao jezikoslovac predlažem da se ne upotrebljavaju eufemizmi kada za to već postoji oprobani i u praksi dokazani termin: konačno rješenje.
Dakle, nisam dobio otkaz, eutanizirao sam se da ne budem likvidiran.

Ne trebate me žaliti, nikako sažaljevati, hvala vam na podršci, ona mnogo znači, a neka ona ubuduće bude usmjerena prema Bojani i ostalim mladim kolegama koji će se u svojoj karijeri sigurno suočavati sa sličnim nepravdama. Ovo je moj izbor velikodušno mi ponuđen od Poslodavca nakon 35 godina predanog rada u Novom listu, stoga otkaz radije prihvaćam od sadašnjih i nekih budućih poniženja. Pljuvanje o “skrivljenom ponašanju” nije dobacilo do mene i vraća se u ta ista usta.
Milost ne tražim, niti bih im je dao.

A one koji se pitaju tko je stvarni vlasnik Novog lista, samo upućujem na tekst “Kupovinom Novog lista plaćena Karamarkova podrška?” koji je 31. 05. 2016. objavila www.slobodnaevropa.org.”

 

Komentari