Na Maksimiru detektiran problem obrazovnog sustava

89

U ovim trenucima Zoran Mamić vjerojatno proučava kvalitetu sveučilišta u Munchenu, Londonu i Pireju i njihov međunarodni rang, obzirom da iz tih gradova dolaze klubovi s kojima će Dinamo igrati u grupnoj fazi ovosezonske Lige prvaka. Kako to sad ja povezujem sveučilišta i nogometne klubove, pitate se. Pa, gospodin Mamić je prvi počeo pred par dana, zaslađujući interview ovom izjavom:

“Zagrebačko sveučilište nije niti među 500 u Europi, a Dinamo je među 32 najbolje momčadi na kontinentu, reprezentacija je u top 10. uspjesi koje u Europi postižu Dinamo, Rijeka, a nadam se da će preksutra i Hajduk ući u skupinu Europa Lige, zaslužuju respekt. Ugledajmo se na nogometaše i ostale uspješne sportaše, a ne prodavajmo maglu s intelektualizmom.”

Trener Dinama doduše nije pojasnio, na koju se listu referira, Webometricsovu koja niže sveučilišta prema kvaliteti njihovih web stranica, utjecaju i upotrebljivosti znanstvenih radova, ili vjerojatnije, Šangajsku listu, koju od 2003. slaže sveučilište Jiao Tong. Ta se lista slaže prema jasnim pokazateljima akademskog i istraživačkog uspjeha: broju profesora i bivših studenata dobitnika uglednih priznanja poput Nobelove nagrade i Fieldsove medalje, člancima objavljenim u uglednim publikacijama poput Science i Nature, prisutnosti u Indeksu citiranih znanstvenih radova itd. Na obje redovito prednjače američka sveučilišta poput Harvarda, Stanforda, Berkeleya, Princetona, Columbie i MIT-a. Od britanskih se u top 10 uspjevaju ugurati Oxford i Cambridge.

Nije tajna da ne kotiramo najbolje na ijednoj od tih, ali i drugim sličnim listama. Da, Sveučilište u Zagrebu se 2011. uvrstilo na Šangajsku listu između 401. i 500. mjesta, onom kliznom dijelu liste gdje su sveučilišta “nabacana” bez pravog poretka. Realno, ako niste među prvih 200-250, sasvim vam je svejedno gdje ste do 500. mjesta. To trener nogometnog kluba koji i jačima od sebe, ali i prosječnima, uglavnom služi za napucavanje, svakako razumije. Zagrebačko je sveučilište lani ispalo s liste 500. najboljih, kao što i Dinamo redovito ispada nakon prvih par utakmica u europskim ligama, te nakon otprilike 140 odigranih utakmica po inozemnim natjecanjima u proteklih 15-ak godina, ne uživa bogzna kakav ugled.

Mogu li naša sveučilišta napredovati? Ne samo da mogu, nego bi trebala, a za to je, uz pametnu politiku prema njima, dovoljan jedan tehnološki ciklus ili vrijeme potrebno za izradu kvalitetnog doktorata. Dakle, kraće nego što vladajući obećavaju “isušiti nogometnu močvaru”.

Nužan je prije svega razvoj novih znanja, jačanje znanstvenog rada kroz ulaganje u mlade istraživače, povezivanje i umrežavanje s drugim sveučilištima, ali i privatnim sektorom (tzv. transfer znanja o kojem često slušamo), usklađivanje s potrebama gospodarstva, te razvoj novih, visokih tehnologija. Tehnološka revolucija nije pravocrtna, ako se stvari postave kako spada, nema potrebe za naknadom propuštenog, možemo trčati prema novim, velikim rezultatima. Imamo kvalitetnog kadra, u koji treba ulagati, ali i poslati u svijet po nova iskustva i znanja, te potom vratiti u domovinu. Imamo već sada i znanstvenike svjetskog glasa, koje kvalitetnim uvjetima, ugodnom klimom i povezanošću sa svijetom možemo pridobiti u našim znanstvenim i obrazovnim institucijama. Imamo djecu, kojoj smo dužni pružiti najbolje što možemo, ako iole razmišljamo o vlastitoj budućnosti. Govorimo o Hrvatskoj, zemlji domovini jednog Nikole Tesle, bez kojeg 2. tehnološka revolucija uopće ne bi ni bila moguća.

Jasno, preduvjet za sve to rješavanje je nagomilanih problema obrazovnog sustava. Baš kao što problemi domaćeg nogometa leže u klupku povezanih interesa određene skupine ljudi, tako i naš obrazovni sustav pati zbog članova akademske zajednice koji se grčevito bore protiv ozbiljnih reformi, jer bi mogli izgubiti stečene privilegije i ugodne pozicije. A dokle god su izvrsnost i kvaliteta obrazovanja zadnje rupe na svirali, zaboravite napredak. Istina je, nema ni novaca, ulaže se sramotno malo, a puno kvalitetnog kadra u koji se uložilo odlazi po završetku školavanja obogaćivati druge zemlje. Položaj naših učenika na PISA testovima govori za sebe, kao i to da on malo koga zabrinjava. Njihovi međunarodni uspjesi prolaze poprilično neopaženo, često se sami moraju i financirati, zaslužene nagrade na jedvite jade dobijaju. S druge strane, medijima nije problem u stopu pratiti individue sumnjivog kapitala i problematičnog karaktera, s posebnim fetišom vrijeđanja na javnim mjestima, posebice na press konferencijama. To redovito gledamo u udarnim televizijskim terminima, dok je iole koristan sadržaj, kad ga uopće ima, uglavnom prijepodne kad ga nitko ne može pratiti zbog obveza ili navečer u terminu primjerenijem pornićima. Dobro, tko tu koga… Da se uopće dotičemo financiranja iz gradskih proračuna nogometnih klubova koji od prodaje igrača zarađuju milijune eura, dok se istovremeno običnim građanima prodaje priča o zemlji znanja? Na konto čega to znanje, valjda iz tobože besplatnih udžbenika, plaćenih iz istih onih proračuna punjenih od strane građana.

Obrazovni sustav, koji sada masovno proizvodi kadrove koji će se naći u golemom problemu pronalaska posla u bližoj budućnosti, vapi za promjenama. Kome to nije jasno, može slobodno ispisati dijete iz škole i upisati ga u neki nogometni klub. Možda mu stvarno bude bolje, u tom se sportu vrte sve veći novci, a uz puno izricanja i truda mogu se postići stvarno vrhunski rezultati, naravno ako ste u to spremni i sami ulagati. Čemu prodavat maglu, slat djecu u škole da tamo uče npr. povijest, kad jedan uspješan nogometaš uzme mikrofon i fino objasni kakve krasne starohrvatske pozdrave imamo. Njegov trener ga u tome u potpunosti podržava, jer ni njemu nemaju što prodikovati neki tamo likovi koji nisu ni među 500 u Europi. Međunarodna sramota? Pa bar do nje lakše dolazimo nego Dinamo do Lige prvaka, dovoljno je prelistati novine, izjave koje uspoređuju nogometne klubove i sveučilišta još su i kamilica. No, to ih ne čini ništa manje neprimjerenima.

B.Ž.

Komentari