Izbjeglice, a ne migranti

865
Sirijske izbjeglice na grčkom otoku Kos, snimio Daniel Etter

Kada je Hrvatska početkom devedesetih pogođena ratom, osim što je brinula za vlastite izbjeglice s one jedne trećine okupiranog teritorija, ubrzo se tu našlo i nekoliko stotina tisuća njih iz susjedne Bosne i Hercegovine. Nekih 660 000 ljudi izbjeglo je tada u ovoj maloj državi, praktički ostavljenoj da se sama bori i za njih i za slobodu.

Neki su produžili dalje i otišli u druge europske zemlje. Zamislimo situaciju da su ih zaustavili na nekoj granici, izdvojili i rekli: ne. Kako bi tada gledali na zajednicu naroda kojoj smo tada težili, u očekivanju boljeg života? Kako bi reagirali na medije koji bi te ljude etiketirali kao migrante, kao prijetnju stabilnosti njihovim zemljama, kao masu koja bježi radi novca? A zamislite samo, da su dočekivani s pendrecima i suzavcem.

Grčko - makedonska granica, snimio Sakis Mitrolidis/Afp
Grčko – makedonska granica, snimio Sakis Mitrolidis/Afp

Upravo je sada to na djelu. Gledamo ljude koji bježe od rata, ljude koji su sve što su imali ostavili za sobom, ljude odlučne u traženju spasa i iole boljeg života za sebe i soje obitelji. S druge strane, gledamo Europu koja pred njima podiže žičane i betonske zidove, Europu koja se ne zna nositi s još jednom humanitarnom katastrofom, kao što ni devedesetih nije znala reagirati na rat na svojim granicama (a ne zna bome ni sad, vidi: Ukrajina).

Nekako se i u medijima lakše provlače vijesti o još jednom brodu s migrantima koji se potopio, povlačeći par stotina njih na morsko dno. Riječ migrant lišena je osjećaja, ti ljudi su postali samo brojevi. 10, 20, 50, 100, 500… Više zapravo nemamo pred sobom konkretne ljude, jednake sebi, već samo brojeve. Migrante koji su, eto, odlučili malo doći do Europe, pa se putem udavili.

Riječ migrant pretpostavlja osobu koja dobrovoljno putuje negdje, uglavnom iz ekonomskih ili bilo kojih drugih razloga na dobrovoljnoj bazi. Izbjeglice su na bijeg – prisiljene.

Od ISILa do EU

Prema podacima UN-a, golema većina ljudi koji u tisućama naviru u Europu bježe pred ratnim užasima. Najviše ih dolazi iz Sirije, gdje ih je do sad poginulo najmanje 250 – 300 tisuća. Broj raseljenih mjeri se u milijunima. Osim njih, tu su i ljudi iz Afganistana, Iraka, Libije, Somalije, Eritreje, sve redom zemalja koje teško možemo nazvati stabilnima i sigurnima, zbog čega ovi ljudi i traže azil.

Ne postoji kriza imigranata na Mediteranu. Postoji humanitarna kriza s tisućama očajnika koji bježe od nezamislive mizerije i eskalirajuće opasnosti, te manji broj onih koji bježe od siromaštva kakvo u našim krajevima nije zabilježeno desetljećima.

Procjenjuje se da je granicu Europe ove godine prešlo oko 350 tisuća tih nesretnika. Usporedbe radi, u Turskoj je gotovo 2 milijuna Sirijaca, u Libanonu preko 1 milijuna. Ovih 350 tisuća, kojih se Europa toliko boji, čini otprilike 0,05% europske populacije od 740 milijuna ljudi. Sada usporedite ove brojke s onima s početka teksta koji govori o Hrvatskoj.

Izbjeglice, a ne migranti.

B.Ž.

Komentari