Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je svoju 16. veliku medalju, svladavši Island u dramatičnoj završnici utakmice za treće mjesto na Europskom prvenstvu u Danskoj. Ovaj uspjeh još je jednom potvrdio status Hrvatske kao sportske velesile koja se kontinuirano održava u samom svjetskom vrhu.
Ovo je dan koji će se pamtiti, prvi veljače 2026. godine, dan kada je jedna nova, pomlađena generacija Kauboja pokazala da nastavlja putem svojih slavnih prethodnika.
Drama u Herningu za četvrtu europsku broncu
Utakmica za treće mjesto bila je sve ono što rukomet čini jednim od najuzbudljivijih sportova na svijetu. Od prve minute vodila se bespoštedna bitka, s obranama koje su pucale pod naletima sjajnih napadača s obje strane. Hrvatska je u prvom poluvremenu, nošena ključnim obranama vratara Mateja Mandića, stekla prednost od tri gola (17:14), no bilo je jasno da se uporni Islanđani neće predati bez borbe.
U nastavku je uslijedio pravi triler. Island se vraćao, prijetio, ali hrvatski su rukometaši pokazali nevjerojatnu mentalnu snagu. Apsolutni heroj utakmice bio je Tin Lučin, koji je s devet postignutih pogodaka uništavao islandsku obranu i zasluženo ponio titulu igrača utakmice. Uz njega, ključne su doprinose u napadu dali Ivan Martinović i Luka Lovre Klarica, koji su kombinirano dodali više od deset golova. Kada je sirena označila kraj, počelo je neopisivo slavlje. Ovo je sedma medalja s europskih prvenstava za Hrvatsku i četvrta brončanog sjaja, nakon onih iz 1994., 2012. i 2016. godine. Uspjeh je tim veći jer dolazi kao potvrda povratka u sam vrh, samo godinu dana nakon srebra na Svjetskom prvenstvu 2025.
Islanđanin na klupi Hrvatske srušio domovinu
Posebnu dimenziju ovom uspjehu daje čovjek na klupi Hrvatske, Islanđanin Dagur Sigurðsson. Stajati na crti i voditi momčad protiv vlastite domovine, protiv igrača koje poznaje u dušu, emotivni je i taktički izazov koji samo rijetki mogu savladati. Sigurðsson je to učinio majstorski. Ostao je miran, vukao prave poteze i na kraju odveo Hrvatsku do pobjede. Postao je tako jedan od rijetkih izbornika koji je u kratkom dvogodišnjem ciklusu uspio povezati dvije medalje s velikih natjecanja, potvrdivši svoj status rukometnog vizionara, ali i pokazavši nevjerojatnu profesionalnost. Njegova pobjeda nad “svojima” priča je koja nadilazi sport.
