Martina je konačno pronašla zvuk alarma za koji sam siguran da me neće prije vremena odvesti dva metra ispod zemlje. Naime, moja draga spava toliko čvrsto da joj kraj uha možeš bacati petarde i ta se neće ni mrdnut. Ne ove današnje gay- petarde koje nisu ni pola od onih koje su nekada švercali iz Trsta frajeri iz 8.B, dok smo mi iz 5.A svakodnevno zbog dvije MEGE bili bez marende. (#staraćemeubitjermislidajanikadanisambacaopetarde)
I tako, dok smo u strahu da ne započne 3. svjetski rat, kod nas već mjesecima traje jedan mini-rat u kojem se ja borim da se zvuk na mobitelu prije spavanja gasi i da alarm ujutro zvuči ljudski, a ne da ima zvuk kukurikanja pijetla ( da, dobro ste čuli, tj. pročitali) odvrnjen do daske.
Započelo je tako da sam se morao izboriti za stišavanje mobitela na nulu, a alarm ću već nekako kasnije riješiti. Rečenice kojih sam se naslušao:
-A što ako me netko treba? ( daaaa, možda Ivo Josipović da prva pogledaš njegovu super-reklamu u predizbornoj kampanji, ili možda Mamić da je opet u zatvoru, ali sad će i njega Kolinda izvadit van ( #horvatincic #sanader ).
-Uvijek se nešto može dogodit ( ako se sranje dogodi, saznat ćeš ovako i onako)
Tada sam došao do genijalnog riješenja koje nije mogla odbit ( znam da se ispravno piše odbiti, ali ovo je moja kolumna i pišem kako ja hoČu). Postavljanja pravih pitanja i podpitanja u pravom trenutku uvijek donesu vruhnske rezultate:
-a tko bi te to mogao zvat?
-pa mama ili tata. Tko zna što im može trebat.
– i tko još?
– pa ne znam.
-drugi mogu sačekat?
-da.
Odlično. I tada se sjetim – pa ja plaćam pretplatu za fiksni telefon koji ustvari uopće nije uštekan u zid, ali je dio maxultramegagigateraalfabetagamadeltaomegapi paketa i naravno da sam pristao da i to plaćam. Kad živiš u državi gdje ti dođe ovrha ako ne platiš parking, a debil ubije ljude (#boktomo) pa ga oslobode, a dva dana nakon njega i frajera koji je bi i sunce sa neba ukrao i spremio ga u konobu (#ejivo), tada ti i nije neki problem plaćati dodatnih 60 kuna mjesečno za nešto što ne koristiš. Sve do sad!
Ljubavi, ti svojima daj moj broj fiksnog telefona, da te u slučaju bilo čega mogu dobiti na njega.
-Može!
Riješeno! Deal. Odlično– pomislih.
Kako sam to riješio po kratkom postupku.
Ne veseli se prije vremena, Staraj. Još nisi naučio da uvijek kada nešto prelako riješiš ili dobiješ, najebeš i to ti se debelo naplati. Uvijek. Svijet funkcionira u balansu, koliko god ti se to često ne čini tako.
Zaboravio sam koliko iritantan zna biti zvuk fiksnog telefona koji već nekoliko godina nije zazvonio pod mojim krovom. Naime, ona stanica na kojoj stoji ima jedan zvuk, a slušalica drugi. Zvuk na slušalici možeš birati, ali na stanici ne možeš – ne možeš ga ni ugasiti pa je stalno isti. E sad zamislite muzičara kojemu 8 ujutro i nije baš najdraže vrijeme za buđenje i zvuk stanice/slušalice koji su zamijenili zvuk mobitela.
-dobro jutro – kaže teta cvrkutavim glasićem koji kaže da se probudio pred sigurno dva sata i koji zvoni tako da je jutarnja kava ispijena prije minimalno pola sata
-dobro jutro – kaže jedva moj izribani bariton.
– vi ste kod nas prije dvije godine kupili madrac…
-… i baš nekidan ga prodao, gospođo! Hvala, ne zanima me, nemojte se ljutiti.
– u redu – pristojno kaže teta s druge strane i mi se pozdravimo.
Pa jebote madrac. Pa kud malo nakon 8? Pa što sam ja Bogu skrivio?
I mislim si – nemoj se obeshrabriti, to je samo danas.
Sljedeći dan, opet zvoni. Negdje 9 ujutro je. Legao sam u 4. Pasmater. Simfoniju/kakofoniju ponovno čine stanica i Mozartov marš sa slušalice. Ustajem. Odučujem da ću odmah precvikati kabel sa zvučnika na stanici čim vidim tko sad zove. Možda je punica, moram bit pristojan.
-halo?
-Halo. Zovemo iz centra za istraživanje…
– nemojte se ljutiti, ne želim odgovarati na Vaša pitanja…
-ali gospodine samo nas zanima kome ćete dati glas na predstojećim izborima?
Tu popizdim. Kao tipični stanovnik Zemlje i Hrvatske u 2015. mislim kako ću na Fejsbuku napisati status otkud ovim luđacima pravo to raditi ljudima ali odustajem jer ne želim širiti negativu jer je ionako ima previše.
Bez pardona samo poklapam slušalicu i divim se sam sebi da tamo nekoga nisam izvrijeđao jer vjerojatno sa druge strane sjedi žena koja želi zaraditi neku kunu da djeci kupi novi skafander jer je zahladilo i raditi će bilo što, pa čak i nagovarati ljude da glasaju za HDZ.
Legnem u krevet i opet nekako zaspim. Ne moram ni napominjati da draga cijelo ovo vrijeme spava najtvrđim snom i ne zna ništa o stanici, Mozartu, i teti iz H… …o teti iz Hrvatske.
Niti pola sada nakon što sam restartao svoj san, budi me zvuk mora, ptičica i pomislim da sanjam, mora da sam na plaži, a ako sanjam svakog časa će se kraj mene stvoriti Christina Hendricks i Sedma od Devet, nose mi Pina Coladu, a na radiju ne svira ”džaba ti Roberto, džaba ti Kavali” ( da, da, ne zajebavam se, molim obavezno poslušati ovo vrhunsko glazbeno ostvarenje zbog kojega su Vjekoslava i Tonči Huljić danima u depresiji kako se oni toga nisu sjetili )
Dakle, nisam sanjao, već sam se probudio ponovno, i pitam Martinu – dobro, koji je sad ovo klinac?
-Ljubavi, to ti je predalarm.
-Predalarm?
-Da, on te tek upozorava da će uskoro krenuti pijetlići.
( tu ne vjerujem što čujem svojim ušima)
Nekidan sam to našla na mobitelu)
-Super je, samo da nisu pijetlovi.
-I… draga… znaš što sam ja malo mislio?
-Što?
-Bolje da se mi vratimo na staro, pa da ti imaš upaljen zvuk na mobitelu cijelu noć.
Do sljedećg četvrtka,
Voli vas vaš pospani Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
