Svoje zanimanje profesora književnosti i iskustvo atletičara, odnosno trenera atletike, spojili ste kroz posao pročelnika za kulturu, sport i tehničku kulturu.
Osim formalnih uvjeta za posao koji obavljam, najvažniji mi je dosadašnji rad u sportu i kulturi, pa i u tehničkoj kulturi, pogotovo kroz segment informatike. Znam kako stvari funkcioniraju u stvarnom svijetu, a budući da sam iz toga stvarnog svijeta prešao u upravu i svijet proračuna i onih kojima su ti proračuni namijenjeni, realno mogu sagledati obje strane, odnosno odnos između proračunskih korisnika i onih koji te proračune raspodjeljuju.
Koji su ciljevi pred Vama i odjelom koji vodite?
Glavni je cilj u ovom trenutku participativnost u kulturi i sportu. Riječ je o tome da pokrećemo nove modele financiranja za kulturu i sport, koji će biti usmjereni i na korisnike. Dakle ne samo na one koji stvaraju određene sadržaje koje onda PGŽ kroz svoje programe financira, već se fokus njihova rada prebacuje i na korisnike njihovih usluga i proizvoda.
Ispada da su javne potrebe glavna briga i najvažnije onima koji stvaraju programe u kulturi, sportu i tehničkoj kulturi, ali treba sagledati i potrebe stanovništva. Konkretno, kada se to pretvara u kulturnu politiku, znači da nam je važno koliko toga stiže do publike – koliko ljudi čita, koliko je ljudi pogledalo neku kazališnu predstavu ili posjetilo izložbu. Dakle, to je bitno, a ne samo koliko je knjiga izdano, koliko predstava izvedeno i izložbi organizirano. Na taj način kulturni stvaratelji postaju međusobno konkurentni i zalažu se za bolju komunikaciju i kvalitetu. Inače ostajemo u zatvorenom krugu, osobito u vrijeme kriza, kao što je bila ova iz koje, valjda, konačno izlazimo.
Hoćete reći da je fokus na kvaliteti i zadovoljstvu stanovništva PGŽ-a?
Mjerilo našeg uspjeha nije u broju izdanih knjiga ili odigranih predstava, već u tome koliko je snažna povezanost između stvaratelja kulturnog sadržaja i njegova korisnika, dakle onoga kojem je i namijenjen. Čini mi se da se ta veza gubi. Događaju nam se nevjerojatne situacije – tako nakladnik traži da mu se ponovno izda knjiga koju je prodao. No ako ju je prodao, logično bi bilo da ima novaca za dotisak, to je izravan ekonomski interes da se pokrene i zaradi novac. Ali ne, on traži da mu financiramo dodatnu količinu knjige da bi je prodao ili eventualno podijelio.
Jeste li razmišljali o edukacijama iz menadžmenta za kulturnjake?
Ništa ih neće potaknuti da razmišljaju drukčije i promijene se, ako se način dolaska do novca ne promijeni. Nema tu loših namjera, ali sustav ih je tako naučio i usmjerio na takvo ponašanje. Puno sam se bavio izdavaštvom i poznat mi je taj fenomen izdavanja uz i za državnu potporu. Dobiješ potporu da ti iziđe knjiga, onda tražiš da ti ju otkupe. A od 3500 knjiga koje su početkom 2000. godine bile objavljene, manje od tisuću naslova stiglo je u knjižare. Ostale uopće nisu bile u ponudi.
Činjenica je da je kulturnom stvaratelju preskupo napraviti još jedan korak kako bi došao do svojih korisnika. Možda im opada broj čitatelja ili posjetitelja, ali oni znaju da je njihov glavni izvor prihoda proračun. Okrenemo li tu logiku i postavimo model drukčije, uvjeren sam da će svi od toga imati koristi.
Kakvo je stanje u sportu?
U sportu je slična situacija i neke stvari su pogrešne. Uglavnom se od klubova traži da vrhunskim rezultatima dokazuju svoju vrijednost, i oni se na to i usredotočuju. Do vrhunskih rezultata je teško doći u seniorskoj dobi pa se dobna granica spušta i intenzivno se radi s djecom mlađe dobi, konkretno, s malom djecom i mlađim osnovcima. A onda se, kada bi oni trebali ići dalje, posustaje. Problemi se javljaju u šestom i sedmom razredu, naglo se smanjuje broj djece koja se bave sportom, a s prvim razredom srednje škole rez je drastičan – srednjoškolci gotovo potpuno nestaju iz sporta.
To može biti povezano i s njihovom dobi. Postaju adolescenti, mijenjaju vrijednosti…
Ne, nego im je postalo jasno da neće postati vrhunski sportaši, a sportski im klubovi ne nude alternativu, a to je rekreacija.
U profesionalnom, vrhunskom sportu može opstati doista malo djece, 5 promila, 1 posto uvrh glave, a svi ostali trebali bi prijeći u trajan rekreativni status. Jer svakome, bio on manje ili više sposoban za sport, rekreacija je potrebna do kraja života jer podiže kvalitetu života i razinu zadovoljstva, produžava život, dobro djeluje na sve. Bića smo sastavljena od tijela i duha, i bez poštovanja vlastita tijela nema ni kvalitetna života. Svega 15 posto stanovnika, prema našim istraživanjima, sudjeluje u nekom obliku kulturne aktivnosti. Isti je postotak stanovnika aktivan u sportu. A čak 85 posto ljudi nije aktivno ni u kulturi ni u sportu, a sustav je tako postavljen da ih na to ne potiče.
I kako tome doskočiti? Kako to promijeniti?
Na promjenama i radimo, stvaramo strategiju kulturnog razvitka do 2020. godine. Upravo sada izrađujemo pilot-programe načina financiranja. Odmaknut ćemo se od izravna financiranja kulturnih stvaratelja. Dakle, neće biti natječaja u kojemu ćemo dati toliko i toliko kuna izdavačima za izdavanje pojedinih knjiga ili određeni iznos za određenu predstavu, nego ćemo omogućiti svima koji proizvode neki kulturni sadržaj da sudjeluju na kulturnom tržištu. Do sredstava će se dolaziti preko ponude na svojevrsnoj burzi kulturnih sadržaja koje će prepoznati i preuzimati jedinice lokalne samouprave, ustanove i udruge. Dakle, oni će ih odabrati, a mi ćemo financirati tu razmjenu. Konkretno, u tijeku je pilot-projekt razmjena predstava u kazalištu. Ponuđeno je 16 izvedbi kazališnih predstava po mjestima PGŽ-a. Od svih stvaralaca u PGŽ-u koji se bave kazališnim predstavama zatražili smo prijedloge slobodnih predstava i termine, tehničke uvjete, cijenu, opis sadržaja, fotografije i snimke s predstava. Te smo materijale odaslali u sedam gradova kvarnerskih otoka i Gorskog kotara i zatražili da izaberu predstave koje žele gledati. Trebali su ih rangirati – 1, 2, 3, s time da iz istoga kazališta ne bi smjele biti po dvije predstave, i reći kojim bi ih iznosom financirali. Odgovorilo nam je svih sedam gradova, i na kraju smo odlučili da će se osam predstava izvesti u Gorskom kotaru i na otocima, a oni su sami odredili koje predstave žele gledati i po kojoj cijeni.
Hoće li se prodavati ulaznice?
To mi ne određujemo, mi smo ih samo spojili. Nama je važno kako će se ta suradnja odvijati, stoga ćemo i od prihvatitelja i od ponuđača zatražiti ocjenu toga događaja – o sadržaju i izvedbi, organizaciji, o tome je li dvorana bila popunjena, jesu li im platili svoj dio. Mi smo ih naprosto gurnuli u to partnerstvo, povezali smo ih. A da nije bilo ovog projekta, te se predstave dobrim dijelom ne bi izvele nigdje osim u Rijeci.
Nakon što na razini PGŽ-a provedemo takvo povezivanje, očekujemo i vjerujemo da će se ta suradnja nastaviti. Bilo je tu i zanimljivih situacija. Recimo, Čabar i Mali Lošinj žele vidjeti predstavu Aleksandra Zec HKD teatra. Veliki smiješni rat u izvedbi Studija glume ide u Rab.
Vide se i neki socijalni aspekti, stavovi određenih sredina?
Da, kao naprimjer da neće svi izabrati najjeftinije predstave, već traže ono što im odgovara, što doista žele pogledati u svojoj sredini. Glavni je prigovor bio da ima kvalitetnih predstava koje nisu namijenjene širokoj publici. Smatram da publiku ne treba podcjenjivati. Ono što nema publiku, ne treba ni postojati. Svi kulturni stvaratelji žele odaziv publike. Na ovaj način kazalištima omogućujemo da iziđu van, PGŽ je velik, sastoji se od 36 jedinica lokalne samouprave. Mnogi će prvi put otići u neke lokalne sredine koje će biti jako zahvalne na tome, a mnoge će se lokalne sredine prvi put uključiti u kulturnu razmjenu, vidjeti neku predstavu koju još ni riječka publika nije vidjela. Takav ćemo pilot-program financiranja izraditi i za izdavaštvo i za glazbu.
Za 2016. godinu preoblikovat ćemo natječaj za javnim potrebama u kulturi tako da ćemo financirati javna partnerstva pa se kao prihvatitelj programa može javiti bilo tko, ne samo općine i gradovi. Znači da će neka udruga, recimo iz Dobrinja, moći dovesti u svoju sredinu različite sadržaje iz Županije i tako razmjerno lako i bez puno prepreka tijekom cijele godine imati kulturni program.
Drugim riječima, pružate im model, know how, po kojemu će raditi i ispunjavati svoje kulturne sadržaje?
Ponuđen im je model, dobrim dijelom i financije, zatim vidljivost, jer imat će i sajt kroz koji će to promovirati. U početku ćemo financirati sto posto, poslije u visokim udjelima, ali nikada potpuno. Financijski bi se udjeli trebali smanjivati, a količina događaja rasti, što će utjecati na porast održivosti. To će izgraditi publiku koja će prepoznati sadržaje koje želi vidjeti i znati kako ih dovesti, i tu dolazi do sinergije između lokalnog aktera i proizvođača sadržaja. Ovaj lokalni će se s vremenom naučiti koliko može očekivati od općine, koliko od lokalnih pokrovitelja, a proizvođač sadržaja će znati kako otvoriti prostor aktivnostima i inovativnosti. Na taj način zaobilazimo veliku anomaliju koja se dogodila u natječajima javnih potreba, a to je inercija koja već dugo vlada. Jako je teško nekome dati manje nego lani, a zapravo ne radi dovoljno, a kako će onda ući novi igrači, oni koji su spremni napraviti puno toga!
Radi li već neka županija po tome modelu?
Ne, to na čemu radimo, potpuno je novo. Ponavljam, ovo su početni projekti, ali odnosit će se na proračun u 2106. godini.
Koji su prioritetni projekti kojima dajete važnost u sportu?
Jačat ćemo sve modele rekreacije. Županijski rekreacijski festival počinje 7. lipnja na Platku. Zamisao je stvaranje niza rekreacijskih događaja na kojima mogu svi sudjelovati, a za to su potrebne samo dobre tenisice za hodanje, trčanje, penjanje, nešto što svatko može. Odnosno, program je zamišljen i za one izdržljivije i spremnije, i za početnike. Stvorit ćemo listu županijske rekreacijske lige, a sudjelovanje može biti događaj za cijelu obitelj.
Rijeka kao kandidat za Europsku prijestolnicu kulture ima puno jači potencijal u okvirima županije. Vjerojatno i tu imate neke programe i planove?
Da, riječ je o tri ključna projekta, koji su i inače strateški projekti PGŽ-a u kulturi – izgradnja županijske kulturne mreže, o kojoj sam govorio, drugi je projekt Putovima Frankopana i obnavljanje kaštela, dvoraca i utvrda koji su u nekom razdoblju bili u vlasništvu te obitelji, čemu je priključen i niz objekata obitelji Zrinjski – od Čabra preko Broda na Kupi. Poanta je u tome da obnovu tih objekata vezujemo za njihovu aktivaciju u zajednici. To ne bi trebali biti samo dobro uređeni objekti koji privlače turiste, nego i društveni i kulturni centri u kojima funkcionira život te zajednice cijele godine. Sada radimo na tome i kroz taj segment uključujemo HERA-u i Claustru, projekte EU-fondova. Treći je projekt glagoljica, projekt povezivanja nematerijalne kulturne baštine koja postoji na ovom području kao određeni fenomen koji seže u pretkršćansko razdoblje, doba staroslavenske mitologije. Glagoljicu i glagoljaše, glagoljaško pjevanje, dvoglasje tijesnih intervala i karakterističan glazbeni izričaj – sve to zajedno daje opipljivu posebnost ovoga kraja koja bi se mogla očitovati i održavanjem središnjeg festivala glagoljice. A to bi nam moglo donijeti nešto što nedostaje, a to je prepoznatljiva snažna kulturna manifestacija koja bi ovo područje Kvarnera i Gorskog kotara stavila na međunarodnu kartu jer stalno imamo problem da nas se ne prepoznaje po našim specifičnostima.
Nije li to donekle i pitanje mentaliteta?
Da, moglo bi biti, ali upravo to je jedan od najvećih izazova – da prepoznamo tu svoju posebnost i predstavimo ju, uzdignemo.
Koliko Vam ostane vremena za aktivan rad u HNS-u?
U HNS sam se učlanio zato što sam liberal i vjerujem da izgradnjom i aktiviranjem pravih upravnih politika, u ovom slučaju kulturnih i sportskih, mogu mijenjati stanje u zajednici nabolje. Zato sam ušao u politiku i zato radim ovo što radim. U tome vidim samo sinergiju.
Da li se i sami bavite sportom?
Trčim polumaratone u PGŽ-u; prvi sam trčao u Crikvenici 2013., i otad sam otrčao sve polumaratone, bilo ih je osam do sada. Redovito trčim tri godine.
Koja Vam je najdraža ruta?
Dok sam živio u Krku, trčao sam po Prnibi i po biciklističkoj stazi od Dunata prema Valbiski, a u Rijeci trčim od Bulevarda do Trsata ili, u zadnje vrijeme, po Molo longu, ali rano ujutro. Duže kilometraže trčim od rampe Torpeda prema Opatiji i natrag, ili odem trčati u Kostrenu. Ali u Rijeci mi nedostaje neka mekša, prirodna staza gdje mogu trčati kroz prirodu.
Vikend između sporta ili kulture?
U načelu ono što odgovara djeci.
Jeste li im usadili ljubav prema knjizi i čitanju?
Sve smo isto napravili, jednom jesmo, drugom nismo. Kći Marija ima 15 godina i čita tečno već od četvrte godine, a naš sin Vid, koji ima 10 godina nije toliko lud za čitanjem, ali je kreativan.
Vaši najdraži autori?
Zadnjih godina čitam uglavnom teoretske knjige, što odgovara mojoj težnji za promjenama, razne autore koji se bave analizom društva, razvojnim procesima. Najviše su na mene utjecali Pierre Gordon i Hanna Laren. Od domaćih autora dojmio me se roman Črna mati zemla Kristijana Horvata. Jedva čekam pročitati i novi roman Roberta Perišića, njega stvarno volim.
Tablet ili knjige?
Knjige, ali stručnu literaturu na tabletu.
Kako ćete provesti godišnji odmor?
Radeći, ono što ne stignem dok sam na radnome mjestu… tako prolaze vikendi pa i godišnji odmor.
Razgovarala: Dunja Pavešić
