Opatija je grad koji mami posjetitelje šetnicama uz more, raskošnim vilama i mirisom borovine, no ispod tog turističkog sjaja kriju se tajne koje znaju samo oni koji ovdje žive. Od zaboravljenih staza i skrovitih vidikovaca do priča o ljudima i događajima koji su oblikovali grad, Opatija ima slojeve povijesti i misterija koje rijetki otkrivaju.
Stara tramvajska linija
Iza glamura opatijskih hotela, šarmantnih vila i mirisnih šetnica krije se jedna gotovo zaboravljena priča. Priča o staroj tramvajskoj liniji koja je stoljećima povezivala Matulje, Opatiju i Lovran. Ta linija, duga 12 km, nekada je bila puls grada. Projektirana krajem 19. stoljeća, linija se suočila s prvom velikom preprekom: hotelijeri su strahovali da će dim i buka ometati goste u njihovim luksuznim vilama i hotelima. Plan je odbijen, no ideja nije nestala. Godine 1908. tramvaj je napokon ugledao svjetlo dana. Linija u dužini 12 km puštena je u promet 1908. godine, a povezivala je željezničku stanicu Matulji – Opatija preko Voloskog s Opatijom i Lovranom. Tramvaj nije bio samo prijevozno sredstvo, već i most između svijeta željeznice i opatijskog luksuza. Gostima je omogućavao udoban dolazak od vlaka do hotela, dok su u posebnim teretnim vagonima dolazile potrepštine do skladišta u Opatiji. Sa svojih 27 stanica, linija je pratila valoviti pejzaž – od najniže točke na samo 2 metra nadmorske visine u Ičićima i Iki, do najviše točke u Matuljima na 212 metara. Prosječnom brzinom od 10 km/h tramvaj je svakodnevno prometovao od 6 do 22 sata, s polascima svakih 15 do 20 minuta. No ni najveće tajne nisu vječne. Posljednja vožnja odvezla se 31. ožujka 1933. godine. Tračnice su 1. travnja iste godine demontirane i brodom odvezene na Siciliju, dok su tramvajska kola pronašla svoj novi život u Ljubljani, gdje su vozila sve do 1958. godine.
Zid slavnih
Opatija je oduvijek bila magnetska točka za umjetnike, znanstvenike i glazbenike, a njihovi tragovi danas su utkani u samu dušu grada. Na Zidu slavnih posjetitelji mogu susresti portrete nekih od najznačajnijih opatijskih gostiju – od genija poput Alberta Einsteina, do književnog majstora Jamesa Joycea. Pretpostavlja se da je Joyce u Opatiji bio na izletu iz Trsta ili Pule, gdje je radio kao profesor engleskog jezika. Tu su i elegantna plesna legenda Isadora Duncan, koja je svojim pokretima očaravala opatijsku publiku i donijela dah boemskog Pariza na obalu Jadrana te strastveni glazbenik Zucchero. Među poznatim autorima koji su posjetili Opatiju su i Sergej Jesenjin, Vladimir Nabokov, Anton Pavlovič Čehov, talijanski skladatelj Giacomo Puccini provodio je ljeta ovdje, a Gustav Mahler posjetio je grad u tri odvojena navrata: 1900., 1901. i konačno 1904., kada je doveo svoju suprugu Almu Mahler-Schindler.
Villa Amalia
Villa Amalia elegantna je rezidencija iz 1890. godine, sagrađena u istom stilu kao i prestižni Hotel Kvarner. Nastala je kao odgovor na sve veći broj gostiju koji su dolazili u Hotel Kvarner, a cilj joj je bio jednostavan, ali izazovan: pružiti najzahtjevnijim gostima vrhunsku privatnost i besprijekornu uslugu u mirnom i luksuznom okruženju. Villa Amalia brzo je postala mjesto okupljanja europske aristokracije. Među njezinim najpoznatijim posjetiteljima bili su rumunjski kraljevski par Karlo i Elizabeta, austrougarska kraljevska obitelj, ali i veliki vojvoda od Luksemburga. Svaki detalj vile, od raskošnog interijera do mirnih vrtova, dizajniran je tako da gosti osjete luksuz i privatnost kakvu samo Opatija može pružiti. No Villa Amalia nije bila samo dom luksuza, bila je i izvor inspiracije. Godine 1902. u vili je boravila Isadora Duncan, legendarna plesačica, koja je u svojim memoarima zapisala kako je upravo treperenje palminog lišća ispred njezina prozora nadahnulo njezine nezaboravne plesne pokrete. Opatijski zrak i mirni vrtovi vile pružili su joj kreativni prostor u kojem je umjetnost oživjela. Danas je Villa Amalia depadansa Hotela Kvarner, ali njezin šarm i povijest ostaju netaknuti. Prolaznici još uvijek mogu zamisliti aristokrate kako šetaju elegantnim hodnicima, a umjetnički duh Isadore Duncan lebdi među palminim krošnjama, podsjećajući nas da su najljepše priče često skrivene iza mirnih vrata i tihih vrtova.
Grand Prix
Malo je poznato da je Opatija, danas poznata po eleganciji, turizmu i glazbenim festivalima, nekoć bila domaćin jedne od najpoznatijih motociklističkih utrka u Europi – Grand Prix Adriatic. Ova uzbudljiva sportska manifestacija održavala se na stazi dugoj šest kilometara, koja je povezivala Preluk i Opatiju, u razdoblju od 1939. do 1977. godine. U vrijeme kada je 30-ih godina prošlog stoljeća regijom vladala Italija, staza je nosila talijanska imena – Circuito di Abbazia (Opatijska staza) i Circuito del Carnaro (Kvarnerska staza). Opatija je već tada privlačila brojne ljubitelje brzine i adrenalina, a događaj je ubrzo prerastao lokalne okvire. Pravi međunarodni proboj uslijedio je kada je talijanski tim odlučio nastupiti u Opatiji umjesto sudjelovanja na French Grand Prix u Rheimsu. Taj potez privukao je pozornost svjetskih medija i motociklističkih entuzijasta, čime je Opatija postala jedno od važnijih odredišta europskog motosporta. Iako se utrke više ne održavaju, Velika nagrada Jadrana i danas živi u sjećanjima ljubitelja motociklizma, kao simbol zlatnog doba sporta na Kvarneru i svjedočanstvo o vremenu kada su se brzi motori i hrabri vozači utrkivali duž prelijepih opatijskih serpentina. Kada je slava Grand Prixa utihnula, Opatija nije dopustila da utrke izađu iz mode. Umjesto toga, grad je pronašao zabavan i originalan način da održi duh natjecanja živim – uvevši manifestaciju poznatu kao Balinjerada. Vozači se niz padinu glavne opatijske ulice spuštaju uz glasno navijanje publike, stvarajući pravu karnevalsku atmosferu. Posebnu čar događaju daju tematski kostimi – i vozači i njihova vozila odjeveni su u kreativne i duhovite kombinacije, pretvarajući utrku u spoj adrenalina, maštovitosti i tradicije.
Prvi jedriličarski klub
Krajem 19. stoljeća, dok su europske aristokracije u ljetnim mjesecima tražile utočište od gradske prašine, more pred Opatijom bilo je mirno — previše mirno. Sve dok nije stigao Heinrich von Littrow. Godina je bila 1877. kada je austrijski kartograf i pisac, fasciniran beskrajem Jadrana, odlučio Opatiji udahnuti novi duh. Littrow, čovjek koji je crtao karte mora, odlučio je nacrtati i novu kartu života uz more — onu sportsku i društvenu. Tako je osnovao Union Yacht Club Quarnero, prvi jedriličarski klub na Jadranu. Mjesto susreta gospodina u bijelim odijelima i dama sa suncobranima, ali i vizionara koji su u jedru vidjeli slobodu, a u vjetru partnera, a ne prepreku. Tadašnja Opatija tek se rađala kao mondeno ljetovalište. Hoteli poput Kvarnera i Imperiala tek su počinjali primati goste iz Beča i Budimpešte. Ali Littrow je znao: bez plovidbe, bez tog osjećaja da si mali pred veličinom mora, Opatija neće biti potpuna. Ubrzo su jedra postala dio opatijske razglednice. Jedriličarske regate privlačile su znatiželjnike s obale, a Union Yacht Club Quarnero postao je mjesto gdje su se spajali sport, društveni život i umjetnost mora. Možda danas šetamo Lungomareom ne razmišljajući o tim prvim jedrima koja su se odvažila na vjetar pred Opatijom, ali njihov duh i dalje živi. Svaki put kad pogledamo horizont, Littrowljev san o moru koje povezuje ljude ponovno zaplovi. Jer sve velike priče — pa i one o jedrima — počinju s jednim čovjekom koji se usudi reći: „Zašto ne?“
Opatija nikada ne otkriva sve na prvi pogled. Njezine tajne šapću kroz valove, kroz miris starih borova i kroz arhitekturu koja pamti velike ličnosti i umjetnike. One nisu zapisane u vodičima, već u koracima onih koji znaju zastati, pogledati i osjetiti. Tko jednom pronađe njezine tajne, zauvijek postaje dio njih.
Programski sadržaj nastao je u suradnji s Gradom Opatijom.
