Ivu Močibob znamo kao pjevačicu grupe E.N.I., dok Vladu Simcicha Vavu poznajemo kao gitarista Laufera. Iva i Vava dio su novih/starih Parafa, ali veže ih i njihov zajednički bend Turisti, koji je izdao treći album pod nazivom „Apneja”, a o kojem smo popričali s ovim glazbeno-bračnim parom.
Održali ste koncert u nedjelju u Puli, prije toga na EXIT-u, a na proljeće smo vas slušali u Rijeci i Zagrebu. Kakva vam je bila turistička sezona u tom smislu i kakve su vaše impresije?
S Parafima smo Iva i ja zajedno već nekoliko godina, ili točnije od promocije njihovog CD boxa. Iako je to bilo zamišljeno kao jednokratno okupljanje, stvari su se neobično izokrenule pa su se konačno ujedinile sve postave benda, tako da je svaki koncert putovanje kroz vrijeme. No, osobito mi je jako drago što kod originalnih članova – Pavice, Valtera, Zdraveta i Raula, postoji još uvijek onaj snažni motiv da se stvaraju i nove pjesme pa je prekinuti život Parafa 1987. naprosto nastavio živjeti i u ovom stoljeću. To će uostalom pokazati i prvi pravi živi album sniman pred nekoliko mjeseci djelomice u Rijeci i u Novom Sadu. Nadam se da ćemo krajem jeseni imati materijal izmiksan. A potom bismo trebali nastaviti s radom na ostatku novog autorskog albuma. S dinamikom koja odgovara svim akterima. Inače, sjajne su reakcije publike bile na ljubljanskom i nedavno održanom pulskom nastupu, prava erupcija lijepe energije.
Turisti definitivno niste u glazbi. Iza sebe imate „utakmica u nogama”. Osjećate li se možda kao turisti na hrvatskoj glazbenoj sceni?
Turisti još uvijek žive kroz više studijskih snimki nego li nastupa, tako da bi odgovor bio, na našu žalost, pozitivan. Još smo uvijek smo na marginama scene. Moguće da je upravo teret prethodnih iskustava i razlog što se na nas gleda s dozom nepovjerljivosti.
Zašto naziv Turisti i kako ste se okupili, a kako rasli (u zvuku, stvaralaštvu, idejama i konceptima)?
Ime je izabrano nakon desetak drugih prijedloga, a prethodno smo provjerili postoji li bend tog naziva pa kako je tražilica dala negativni odgovor, odlučili smo se za Turiste. Od 2015. godine djelujemo, no prve nastupe počeli smo održavati tek iza prvog albuma, dakle, dvije godine kasnije. Trebalo je i vremena da se ustalimo u postavi s Bobotom Grujičićem na bubnju i Sergejom Hofmanom na basu. Budući da se autorski ne želim zatvarati u određeni muzički žanr, volim lutati raznim stilovima, a to se dakako i čuje na našim albumima. Iako, s ovim posljednjim, ‘Apnejom’, stilski smo puno ujednačeniji i mračniji. Kako i dolikuje vremenu u kojem živimo. Recimo da su albumi dnevnici našeg doba.
Kako se osjećate nakon sedam godina djelovanja u Turistima, čime ste zadovoljni, a čime razočarani?
Pa, kako sam ja puno više uporan nego li talentiran, zadovoljan sam činjenicom što još uvijek jesmo. Naše postojanje, doduše, nije vidljivo na terenu, ali nemam namjeru odustajati pa ćemo svakako nastaviti snimati materijale. Nema nikakvog razloga biti razočaran, oko mene su ljudi koje volim i s kojima uživam raditi na pjesmama, snimati ih u studiju s vrsnim producentom, i prijateljem, Matejom Zecom. Ponekad pjesme dolaze do ljudi, imamo i poneku povratnu informaciju pa to donekle zadovoljava naše ambicije koje doduše nisu male, ali zasad su ostvarive u ovom prihvatljivom omjeru.
Vava, autor ste svih pjesama. Kako pjesme nastaju i gdje pronalazite inspiraciju? Što Vam je najvažnije prilikom stvaranja glazbe?
Motivi za pjesme su dostupni takoreć svugdje, od osobnih promišljanja, do tuđih iskustava, i nezaobilaznih svjetskih događanja koja nam stvaraju konstantnu tjeskobu i strah. I, da, najprije stvaram muzički dio, a tek potom uložim u kontekst liriku koja bi trebala odgovarati ozračju pjesme. Ono što je stvarno najvažnije u rokenrol muzici jest atmosfera, doživljaj pjesme, a ne puko slušanje pa ako u tome ponekad uspijevam onda to nalazim dobrim smjerom za svoje autorstvo.
Koji su bendovi i izvođači utjecali na vašu glazbu i promišljanje o glazbi?
Oh, bojim se da bi ta lista mogla opteretiti dobar dio amazonske šume ukoliko bi se ovaj intervju tiskao… Rokenrol je za mene način i razlog postojanja. Rastao sam uz T. Rex i Stonese, Zeppeline i Purple, a kad je došao punk i novi val, imao se prvotni nalet otpora, no prilagodljiv kakav jesam, uskoro sam počeo upijati te sasvim nove pristupe i zvuk pa su se od domaćih redom u moju genetiku upisali Paraf i malo kasnije EKV. Od inozemnih izvođača ta je lista doista beskonačna – od Siouxsie&Banshees, XTC, U2, Depeche, Sistersa…
Novi album zove se ‘Apneja’. Koga to apneja hvata? Vas ili je općenito zahvatila glazbu? Otkuda jedan mračniji, ali istovremeno moćniji pristup novom albumu?
Poremećaj dolazi, kao što sam i prethodno rekao, od doba u kojem jesmo, opterećeni izolacijama pandemije do novog rata u ‘civiliziranoj’ Europi. Svakako ne bih pripisao tu anomaliju muzici koja je i dalje vrlo živa i vibrantna u cijelom svijetu, pa i u nas, to jest u regiji. Zvuk albuma je naprosto sam počeo izlaziti van, nisam imao nikakav poseban poticaj. Jednostavno sam udisao ovu neobičnu atmosferu koja nas tišti, koliko god da sam se trudio ostati imun i živjeti naivno budalast kao da me se to ne tiče.
Mnogi su danas odustali od formata albuma kao načina plasiranja glazbe. Što vas i dalje gura u tom smjeru? Svaki album ima nit vodilju, koja je to nit vodilja u ‘Apneji’?
Još uvijek slušam cijeli paket, jedna pjesma mi nije dovoljna da bih ocijenio izvođača. Lijepo je imati dobar najavni singl i neku udicu, jasno, no ono što sam oduvijek volio bio je koncept albuma pa makar on bio nedorečen i šlampav. Tu se dade naslutiti stav i način razmišljanja izvođača, nešto što te može dodatno privući ili baš suprotno, odbiti od daljnjeg istraživanja. Taj princip donekle sam ugradio i ‘Apneju’. Nekima će biti potpuno odbojan, no neki, s većom dozom strpljenja, će možda sa zanimanjem preslušati i potom nastaviti slušati cijeli proizvod.
Na albumu se nalazi i obrada kultne pjesme ‘Radostan dan’. Što vam znači ova pjesma i zašto baš obrada ove pjesme?
Odgovor se krije prethodno. EKV! Najveći bend svih vremena s ovih prostora. Dobro, ako ćemo cjepidlačiti raditi se o Katarini II, ali u suštini isti autori i izvođači su nastavili pod tim drugim imenom. Izbor pjesme je bio bizaran – naime, Iva i ja smo dugo razmišljali kako bismo obilježili kraj pandemiji, pa kao ‘ajmo neku pjesmu koji bi slavila tu novu slobodu kretanja. Optimistično smo plasirali singl van pred godinu dana i naša su se predviđanja pokazala potpuno pogrešnima! Neću se više igrati proroka.
Prije dva mjeseca izašla je i pjesma ‘Rekvijem za san’. Prva asocijacija koju budi je ‘Rekvijem za snove’ Huberta Selbyja. Ima li kakvih poveznica ili je sličnost samo u naslovu? Koji su to stalni prijelazi o kojima govorite u pjesmi?
Osim u naslovu, nikakvih. Radnja tog romana je vezana uz konzumaciju droge, a u našoj je pjesmi je riječ o preuzimanju boli na sebe i požrtvovnosti koju nalaže svaka iskrena ljubav. Svaka je ljubav klackalica, nalazimo se često između čekića i nakovnja, i upravo je zato neodoljiv magnet našem življenju.
U ‘Kada jednom’ surađivali ste s neformalnom književnom skupinom riječkih autora Ri Lit čiji ste, Vava, i član. Možete li nam reći nešto više o tome? Pomiruju li se ili razilaze Vaše glazbene, kulturne i književne težnje?
Pa ta je suradnja bila zaista jednostavna. Svim sam članovima te skupine, ima nas dvadesetak, poslao upit da se snime sa svojim pametnim telefonima s tom jednostavnom rečenicom ‘Kada jednom zaspim’ i odazvali su se svi promptno pa sam njihov šapat postavio u taj srednji dio pjesme, da zazvuči kao naglo buđenje iz noćne more. Ili napada apneje. Što se tiče mojih literarnih ambicija zasad sam stao na posljednjem naslovu ‘Podudarnosti’, a budućnost je neizvjesna. Moj prvi pokušaj spajanja dvaju težnji – rokenrola i književnosti – napravio sam na samostalnom albumu ‘Soundtrack – Lanterna iskopanog oka’, gdje sam uz kratku novelu podložio i prikladne ambijentalne instrumentale.
Kako Rijeka danas diše u glazbenom smislu? Gdje je tu rock?
Rock? I dalje ga se svira. Sluša vjerojatno manje, da, vaše su sumnje opravdane, no nije li to obilježje cijelog terena? Međutim, mlađi sastavi nastavljaju neku riječku priču, kroz različite žanrove, od metala, punka do alter popa pa se nekako nadam da će se imidž našeg grada ipak oduprijeti tim aktualnim modernim cajka-tekovinama. No, živi bili pa vidjeli!
Iva, kako je biti žena u rock’n’rollu danas? Iza Vas je i pop pozadina s E.N.I…. Kako se dogodio taj prijelaz iz popa u žešću glazbu? Prolaze li danas teže bendovi s ženskim vokalima u ovom žanru?
Odlično mi je. Imam svoja tri mušketira koji me pažljivo čuvaju, ali istovremeno uživam ravnopravnost u bendu. Žešća glazba uvijek je bila moj privatni odabir, tako da to i nije tako čudno. Kad sam imala 15 godina, sanjala sam da ću jednog dana imati muški bend. A kako se kaže da moraš paziti što zamišljaš jer će ti se sigurno i ostvariti – to se i dogodilo. Iskustvo s E.N.I. mi je puno pomoglo, ali morala sam naći svoj izraz i trebalo mi je dosta vremena, vježbe, strpljenja i pjesama da se nađem. Mislim da su i u povijesti bendovi sa ženskim vokalima teže prolazili u ovome žanru, ali ne zamaram se time. Uživam u cijelom procesu stvaranja, snimanju demo verzija pjesama, radu u studiju, probama, svirkama, snimanju spotova…
Kakav nam je ‘Zeitgeist’ u suvremenom svijetu? Uviđam određeno razočaranje i nezadovoljstvo u istoimenoj pjesmi…
Možda bi Morrison najbolje odgovorio na vaše pitanje: ‘the future’s uncertain, and the end is always near’. Duh vremena pokazuje svu brutalnost koja je dostupna čovječanstvu, humanost se ogleda u malim, individualnim potezima, nedovoljno revolucionarnim ili snažnim da promijeni ovaj razočaravajući trenutak u kojem obitavamo. Nedostaje mi ljudskosti, svakako.
Što je na vidiku Turista u budućnosti?
Horizont je malo zamagljen, ali novih pjesama ne nedostaje pa se samo nadamo i većem broju nastupa. Jer to je ono što bend čini bendom.
Tekst: Lidija Balog
