Čime se bavi Udruga LORI?
Udruga LORI u fokusu ima zaštitu prava LGBTI osoba te se zalažemo za jednakopravnost, zajedništvo i socijalnu pravdu, uklanjanje homo/bi/transfobije, seksizma, mizoginije, ksenofobije i drugih društvenih pojava koje uzrokuju i podupiru diskriminaciju i nasilje u društvu. Radimo na informiranju i senzbiliziranju javnosti, edukaciji stručnjaka i stručnjakinja, studenata/ica, učenika/ica, zagovaramo društvene promjene te istovremeno radimo na informiranju i osnaživanju LGBTIQ zajednice.
Ja sam Antonija, voditeljica programa i festivala queer i feminističke kulture Smoqua koji se održava od 2017. godine u Rijeci. U LORI sam volonterski angažirana od 2012. godine, mada sam i ranije bila u LGBTIQ aktivizmu.
Što sve Udruga LORI radi za LGBTIQ+ zajednicu?
Za LGBTIQ osobe pružamo besplatno psihološko i pravno savjetovanje. U našem savjetovalištu djeluju psihologinje koje su LGBTIQ friendly i informirane, a pružamo i peer-to-peer, odnosno organiziranu laičku podršku. Osobe nam se mogu obratiti uživo, telefonski ili e-mailom, tako da zapravo radimo s LGBTIQ osobama iz cijele Hrvatske. Organiziramo i edukativne, kreativne i psihološke radionice na različite teme te društvena događanja za LGBTIQ osobe – društvene i filmske večeri, sportske dane, kulturna događanja poput čitanja poezije, partije i slično. Ovo je vrlo važno budući da lezbijke, gejevi, biseksualne i transrodne osobe mogu doći na ovakva događanja bez straha da će biti napadnuti ili da će doživjeti neke neugodnosti.
Hajmo se malo vratiti i na same početke udruge LORI. Kada je i kako osnovana udruga te kako je ona rasla kroz vrijeme od potpune nevidljivosti do konkretnih akcija, borbi, društvenih promjena? Iza vas je već dugih 21 godina…
Lezbijska organizacija Rijeka „LORI“ osnovana je 19. listopada 2000. godine kao prva registrirana organizacija koja se bavi zaštitom prava LGBT osoba u Hrvatskoj. Okupilo se 15-ak osoba sa željom da se naprave neke društvene promjene, dio osoba je već bio aktivan u drugim inicijativama ili organizacijama, ne samo u Hrvatskoj, nego i regionalno. Najvažnija stvar u početku bila je napraviti neko sigurno mjesto za LGBTIQ osobe, pružiti podršku samoj zajednici koja je bila potpuno nevidljiva i marginalizirana. Usporedo s tim, bilo nam je važno postići neke političke promjene, ukazati na važnost donošenja zakonskih promjena – tada npr. nije bilo ni Zakona o suzbijanju diskriminacije, a kamo li nekih specifičnih regulativna koje se tiču spolne orijentacije ili rodnog identiteta. Predsrasude su u javnosti bile vrlo izražene, a o ovoj temi se u medijima uopće nije pričalo u kontekstu ljudskih prava, nego samo kroz senzacionalizam. Zato smo prvih 5 godina intenzivno radile s medijima, pratile izvještavanje i reagirale.
Već nakon godinu dana postojanja krenule smo s prvom hrvatskom kampanjom na ovu temu “Ljubav je ljubav”. Kampanja je obuhvatila jumbo plakate u brojnim gradovima Hrvatske, izložbu u Rijeci i Zagrebu, TV spot “Ljubav je ljubav” i mnoge druge aktivnosti koje su nas brzlo „lansirale“ u javni prostor i pokrenule društvene rasprave. U početku je bilo posebno zahtjevno i u smislu toga što smo se stalno morale boriti s pogrešnim poimanjem istospolne orijentacije – mišljenjem da se radi o bolesti ili pak seksualizacijom. Rasle smo sa svakom novom aktivnošću, sa svakom novom suradnjom, sa svakim novim volonterom i volonterkom i sa svakom novom edukacijom. Danas imamo zaista brojne suradnice i suradnike, partnerske organizacije na nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou, na što smo ponosne. Surađujemo i s fakultetima, školama, lokalnom upravom, brojnim tvrtkama, institucijama u kulturi itd. Konstantno radimo na vlastitoj profesionalnoj edukaciji što je također važno u kontekstu izgradnje kapaciteta organizacije. Drago mi je da mogu reći da smo od jedne narasle na pet zaposlenih osoba, da nam se novi volonteri/ke stalno pridružuju, da širimo mrežu naših suradnji i da smo evo, ove godine, započele i s Grupom mladih. Mislim da je za rast bilo najvažnije to što smo uvijek gledale prvenstveno interes same zajednice, što su nam u radu vrlo bitne određene etičke i profesionalne vrijednosti kao na primjer odgovornost, poštivanje, otvorenost i zajedništvo i što smo jako orijentirane na vlastiti tim i timski rad.
U kojoj mjeri predrasude na osnovi spolne orijentacije i rodnog/spolnog identiteta te rodnog izražavanja još uvijek postoje i koje su najčešće? Kako se boriti protiv takvih predrasuda?
Predrasude su nažalost još uvijek vrlo česte, ali to nije čudno s obzirom da su one stvarno duboko usađene u svih nas i da trebaju proći generacije dok se neke predrasude promijene ili iskorijene. Naše predrasude ovise i o sredini u kojoj živimo te koliko smo o toj nekoj temi informirani. Sva istraživanja pokazuju da, na primjer, osobe koje poznaju lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne osobe imaju bolje stavove o njima, veću prihvaćenost i manje predrasude. Među predrasudama dominiraju one da se radi o nečem „što nije normalno“, da su lezbijke i gejevi orijentirani na seks i seksualnost, da trans osobe žele biti „nešto što nisu“, da je biti LGBT nešto što je sramotno itd. Protiv predrasuda je najbolje boriti se informacijom i edukacijom. Upravo znanje i razumijevanje ruše predrasude i stereotipe koje smo imali.
Iza vas je i još jedno izdanje Smoque. Što se propitivalo ovogodišnjom Smoquom i što smo zaključili naposljetku?
Ovogodišnja peta Smoqua, koja se održala od 7. do 9. listopada na nekoliko lokacija u Rijeci pod temom “Nemapirani teritoriji”, bila je zbilja jedna predivna proslava zajedništva, solidarnosti, ljubavi i zabave. Svake godine sve je više ljudi, a ove godine posebno nam je dirljiva značajna prisutnost mladih te posjetiteljice i posjetitelji iz drugih gradova Hrvatske i iz inozemstva. U tri zbilja ispunjena i nezaboravna dana posjetitelji/ice su kroz 20-ak događanja “uronile” u queer i feminističku kulturu kroz učenje, diskusije i radionice, a sve to dakako uz pridržavanje pandemijskih mjera te odupiranje silovitoj riječkoj buri, pa i pokojoj kapi kiše.
Mislim da sam to već više puta rekla, no, ono što nas je ove godine zbilja ganulo jest velika posjećenost mladih ljudi koji su se zbog Smoque osjećali/e onako kao što bi se voljeli/e i trebali/e osjećati doma – sigurno, podržano i prihvaćeno. Mladi iz Rijeke, iz inozemstva (još nam pristižu poruke na društvenim mrežama) prilaze nam, pohvaljuju Smoquu, pohvaljuju inicijativu, prepoznaju trud…. Takvi pozitivni trenuci nas pune, zbog njih postojimo i djelujemo.
Koliko dugo postoji Smoqua festival i kako je uopće sve krenulo?
LORI godinama radi na promicanju queer i feminističke kulture, organiziramo razna događanja, primjerice KvirpoetRi (večeri čitanja queer poezije), natječaj za najbolju kratku priču s queer tematikom, prikazivale smo filmove u Art-kinu itd. U suštini, osluškujemo potrebe zajednice i odgovaramo na njih kroz razne programe i aktivnosti.
Queer i feministička kultura u Hrvatskoj vrlo su marginalizirane, nemaju sustavne podrške, a mi pokušavamo svim navedenim aktivnostima, a naročito kroz festival Smoqua, promjeniti to, na neki način kreirati prostor za queer i feminističku kulturu koji će opstati, nadograđivati se i razvijati…
Festival queer i feminističke kulture Smoqua smo priželjkivale godinama unatrag, ona je spoj aktivizma i umjetnosti, queera i feminizma, platforma za umrežavanje aktivista/kinja, umjetnika/ica, organizacija i institucija, na lokalnoj, ali i međunarodnoj razini. Ona postoji od 2017. godine, tada je Smoqua uključena u programski pravac Kuhinja različitosti u okviru programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, a organizira je LORI u suradnji s našim dragim partnericama, udrugom PaRiter i organizacijom u kulturi GSG. Te prve godine Smoqua je okupljala 20-ak aktivista/kinja i umjetnika/ica iz susjednih zemalja (Slovenija, Srbija, BIH, Crna Gora, Kosovo, Makedonija) i program se izvodio na hrvatskom jeziku, a već od iduće, 2018. godine, Smoqua je „u potpunosti“ međunarodni festival, dolaze nam gosti i gošće iz raznih dijelova svijeta, s nekoliko kontinenata, a program se odvija i na hrvatskom i na engleskom jeziku.
Na Smoqui se propituju predrasude, dekonstruiraju norme, „rastače“ patrijarhat, proširuju se horizonti, otvaraju razne tabu teme, a otvorena je za sve osobe koje žele diskutirati, razvijati se, promišljati… Kroz zbilja rane forme (performansi, razgovori, igre i kvizovi, radionice…), kroz druženje i dijeljenje iskustava, misli, svatko može ponešto naučiti.
U ovogodišnju Smoquu uključila se i Grupa mladih. Možete li nam reći nešto više o tome? Kojim aktivnostima u budućnosti će se baviti Grupa?
Grupa mladih udruge LORI oformila ovog proljeća za aktivno djelovanje u lokalnoj zajednici u sklopu projekta “Podržimo uključivo obrazovanje – gradimo sigurnu budućnost” koji provodi udruga LORI uz organizacije Dugine obitelji i Norsensus Mediaforum (Norveška).
I bogme, mogu reći da su članovi/ice grupe definitivno svojevrsne „zvijezde“ festivala! Članovi/ice grupe uključili su se i uključile u organizaciju Smoque, u pisanje članaka, dočekivanje sudionika/ica, dežurstva na događanjima…, zbilja to je družina koja je „iznijela“ Smoquu, bez njih to ništa ne bi bilo onako kako je ispalo na kraju, divno, ugodno, osnažujuće. Također, prvog je dana Smoque grupa je izvela svoju prvu javnu akciju/radionicu (nadamo se, prvu od mnogih 😊) Igre bez granica o govoru mržnje u javnom prostoru, s jasnom porukom: Za govor mržnje nema mjesta nigdje, pa tako ni na internetu!
Što nam spremate za budućnost?
Svakako nastavljamo naš kontinuirani program osnaživanja i pružanja podrške LGBTIQ zajednici, pružanje besplatne pravne i psihosocijalne podrške, zatim programe za suzbijanje diskriminacije i nasilja u društvu. Također, tu je i program za rad s mladima, nastavljamo raditi na suzbijanju homofobije i transfobije u obrazovanju, zagovaramo uvođenje građanskog odgoja u škole.
Dakako, promicanje queer i feminističke kulture grabi naprijed, vrlo se veselimo organiziranju slijedeće Smoque.
I konačno, kada govorimo o budućnosti, želimo gledati u budućnost u kojoj nikome nije važno jeste li zaljubljeni u Marina ili Marinu, nego je važno kakav ste čovjek, u budućnost u kojoj ne napadamo ljude samo zato što su zaljubljeni, nego smo shvatili da nam je svima bolje, kao društvu, da promičemo zajedništvo i solidarnost, a ne nasilje.
Autor teksta: Lidija Balog
