Moji profesori marketinga s fakulteta sigurno bi bili ponosni kada bi vidjeli kako sam provalio snagu riječi ”marketing”. Bolje rečeno, snagu naslova. Kakav naslov, toliko lajkova. Na naslov ”Rozga” svi ste podivljali, ništa manje ni na ”Severinu”, a čim je riječ ‘‘seks” u pitanju, i tu ste na skliskom terenu. I tako se ja lijepo s vama igram svakog tjedna i uživam kada lajkate, i hvala vam na tome. Rekoh stoput da sam plaćen po lajku.
Današnji naslov samo je test za naivno čitateljstvo, da vidim koliko klikćete na negativu. Puno. Znam. Isto kao što listate ona prokleta 24 sata, list koji bih zakonom zabranio. Znate ono kako oni daju nagrade svakome tko pošalje neku štosnu fotku i prvi ulovi ”bitan događaj”? Navodno je jednom čovjek zaglavio ispod tračnica tramvaja, ali lik koji se našao u blizini, nije mu pomogao, nego ga je prvo slikao da bi zaradio par-sto kuna poslavši fotku u novine. Trač ili ne, ovo je katastrofa da ne može biti veća.
Samo da znate da se ova kolumna trebala zvati ”Tipično hrvatski”. Zbog radi glede lajkova, odlučio sam se ipak za ovaj atraktivniji naslov. Što ”tipično hrvatski”, pitate se?
Krenimo redom:
Stigla nam je sezona. Tko zna koja po redu. Naravno, najavljuju veći broj turista nego lani. Klasično. Sada će se razmahati šarenim zastavama koje će zakucati o plažu da svima dokažu kako je naše more čisto i divno. Barem nešto.
Što je tipično hrvatski u ovoj priči? To da se naši uvijek hvale brojem noćenja, a ne prijavljuju kakvi su to gosti. Ja ću vam reći kakvi. Oni koji su kupili aranžman još zimi, za neku sitnu paru, od doma su dovukli klopu i cugu i tu neće potrošiti apsolutno ništa. A naši se diče brojem noćenja. Super.
To što nam je ponuda grozna, nikom ništa. Ja mislim da bih popizdio da odnekud dođem na Kvarner kao mlad čovjek, i tražim zabavu. Ali to je već drugi par rukava. Našu Opatiju nazivaju Kraljicom turizma, a naša Rijeka je od pravijeka najpoznatija luka i raskrižje svih puteva Europe.
Što je danas još tipično hrvatski? Evo, baš nekidan su mi krenuli kopati ispod kuće. Ne znam za kojega vraga sada kopaju, znam da su preusmjerili promet po svim uskim uličicama i da je totalni prometni kolaps postao moja svakodnevica. Super je što su inače dvosmjerne ulice sada pretvorili u jednosmjerne, ali ljudi to ne šljive i voze k’o manijaci. Tipično hrvatski.
Kažu naši stari da nekada nije bilo tako. Da je bilo drukčije. Bolje.
Na stranu sada silna nostalgija, čisto sumnjam da bi se današnja generacija snašla da nema banana i čokolade,da se vozi parnim-neparnim danima, da je redukcija struje i da sada u školi svi moraju imati iste kute i pisati u narančaste bilježnice. Mnogi će sada reći- ne znate vi, djeco, što znači ne imati.
Slažem se. Imamo preveliku mogućnost izbora.
Ali- da li mi iz škole ili faksa idemo na posao? Ne. Sjedimo doma.
Da li našu fejsbuk generaciju roditelji mogu uzdržavati? Ne, jer su i oni ostali bez posla.
Da li možemo živjeti od iznajmljivanja apartmana? Sve teže, jer gosti traže sve više, a mi nemamo što ponuditi.
I tako redom.
Sve lagano tone u klinac, i neka više potone do kraja da se krene ispočetka. Kolektivna svijest nikada nije bila više narušena. Gledam ljude koji su zombiji, sve oko mene postala je borba za preživljavanje.
Gledam vlastiti, prekrasni grad kako tone sve dublje i dublje, i dalje ne želim priznati da se to događa.
Pisao sam već mnogo o tome, ne želim se ponavljati. Bit će kako bude, mi mali ljudi tu ne možemo previše napraviti. Mi samo moramo živjeti dostojanstveno, ljudski i nastojati što više imati osmijeh na licu. Ako sve ode u klinac, u vrtu ćemo saditi, a kasnije ubirati. I super.
Silna trka za materijalnim vrednotama pojela nam je dušu i nitko od nas, apsolutno nitko, ne može danas reći da materijalno nije važno, jer tako nam to svijet diktira. Bez materijalnog jednostavno nema života.
Ponekad pomislim da sam neka reinkarnacija nekog borca za ljudska prava i pravdu općenito, jer često bih bacio bombu na ljude koje vladaju ovom prekrasnom zemljom, ovim rajem nebeskim, koji samo idiot ne zna iskoristiti. A mi smo još veći idioti što ih slušamo.
Iako mrzim davati savjete, da me netko pita : ”a što sad?”, rekao bih mu ovako:
-ne čitaj novine
-ne gledaj televiziju
-druži se što više s ljudima koji ti odgovaraju
-makni iz svog života ljude koji ti ne odgovaraju, nisi ti Caritas
-pogotovo se kloni ljudi koji šire negativnu vibru
-nastoj iskoristiti svaki dan do kraja, ne razmišljaj o sutra ni o jučer, razmišljaj o SAD
-napravi popis stvari koje te vesele najviše u životu (većinom ćeš vidjeti da su te stvari posve besplatne i dostupne u skoro svakom trenutku)
-pogledaj u more pred sobom (što bi Slovenci dali da ga imaju toliko)
Ovo su neka moja pravila koja moj život čine sretnijim, boljim i kvalitetnijim, pa ih nesebično dijelim s vama. Puno mi je vremena trebalo da sve ovo dokučim u svojoj tintari.
Nekidan sam, ogorčen na kompletnu situaciju, sjedio na stijeni, blejao u more, po tko zna koji put se divio svakom milimetru ovoga kraja, osjećao nevjerojatnu povezanost i ljubav sa svojim gradom i svojim ljudima, pa napisao pjesmicu koju bih nekako posvetio svim turistima koji misle doći ovamo. U meni se miješao nevjerojatan ponos na sva stara vremena i nevjerojatna ljutnja na ono što smo mi od toga napravili danas. Čisto da turistima objasnim situaciju, ako me slučajno upitaju: ”a kako je kod vas, na Kvarneru?”, nekoliko stihova za njih, nastalih u jednom dahu:
Dragi turisti,
Dobrodošli na naš pješčani žal,
Dozvolite nam da pokažemo vam hrvatski jal.
Slikajte se i pokažite svijetu
Kako od doma na odmor nosite paštetu.
Nema veze što ne potrošite ni cent,
Nama je bitno da popunimo kapacitet.
Uživajte u čarima morske pjene,
Preko Kolektive ubodite aranžman u pola cijene.
Nama ionako sve je već ravno,
A i Galebovi su nam odumrli davno.
Odavno su nestali tragovi nade,
Zabavlja nas šarenilo neke gay-parade.
I industrija je crkla, kažu, zbog krize,
Vi nosite, ali mi ne znamo uzeti devize.
Na glasu smo da znamo ljubit strasno,
Ali nema cura mladih, i za to je prekasno.
Brodovi naši, nekad bez premca
Odavno su isplovili iz Viktor Lenca.
Malo desnica, a malo ljevica,
Ode nam u povijest i Brodogradilište Kraljevica.
Uspomene na Harteru samo što ne srušimo,
sada doslovce sve strano mi pušimo.
Tvornica konopa sa omčom oko vrata
Davnih je dana zatvorila vrata.
Možda bi mi i pokoja mala dala,
Da jučer nisu zatvorili i vrata Terminala.
I ne treba nam gospodo, proročanstvo Maya,
da predosjetimo budućnost 3.Maja.
I recite mi, da li je u redu,
Tako zgaziti uspomenu o našem Torpedu?
Zašto više nitko ne zbori
Da nekada su po Preluku brujali motori?
Koliko čovjek mora biti glup,
Zaboraviti da bodovali su se za Svjetski Kup?
Maštam o vremenima plesnjaka, terasa,
O Švabicama plavih očiju lijepoga stasa
Koje pod nama glasaju se forte
Poslije lude noći u Milde Sorte.
Ivo Robić sa Onoga svijeta
Prezire što sad u Kvarneru svira disketa.
Gdje li su sad sva ona svjetla sjajna,
Što kažeš na to, Opatijo Bajna?
Dobrodošli kod nas, dragi turisti,
Gledajte nas kako postajemo teroristi.
U očima nam ljutnja, prezir i jad
Nekom vašem euru nadamo se sad.
Kod nas se najskuplji benzin sipa,
Skupljaju se boce za 50 lipa.
I ne ševimo više jer nemamo volje,
Ponavljamo samo:”nekad bilo je bolje”,
Životarimo samo i blebećemo bez mozga,
S radija nam sviraju Stavros i Rozga.
Ovako bih do sutra, ali boli me sve više,
Što naša generacija ovakvu povijest piše.
Pitam se, pitam, ima li ovome lijeka,
Gdje li je nestala moja Najdraža Rijeka?
Evo, da ne mislite kako objasniti vašim prijateljima iz drugih zemalja kako je ovdje, olakšao sam vam, pa im slobodno proslijedite…
Danas ni riječi više…
Do sljedećeg četvrtka
Piši, riši, šaraj
I ženu ne varaj,
Moli te Mauro Staraj!
Pišite Mauru na : maurovizija@teklic.hr
