Kroz BEOGRAD na putu za SOFIJU

340

Noćni vlak za Sofiju. Djevojka sama u kupeu vlaka. Usprkos zlim slutnjama poznanika – preživjela.

Dan prvi: dolazak u Sofiju i traženje smještaja. Budući da sam u Sofiju odlučila ići u subotu, a otišla u nedjelju, računala sam na to da ću u tom gradu naći neki turistički informativni centar u kojem ću lako naći ponudu smještaja u Bugarskoj, no to baš i nije „ispalo“ tako. Došavši u grad, lutala sam i tražila hostel, apartman, sobu – hotel baš i nije bio moj prvi izbor. Turističke informacije ne postoje. Imala sam nekoliko adresa hostela koje sam našla na internetu i po tome sam se mislila snaći bar „za prvu ruku“. Kupila sam kartu grada pisanu ćirilicom i na bugarskom, naravno. I dok sam lutajući pokušavala shvatiti gdje sam i kamo bih trebala ići, naišla sam na gospodina koji je pitao tražim li možda smještaj. I tako sam, ponovno vođena unutarnjim glasom, našla svoje utočište za sljedećih šest dana. Apartman u kojem sam stanovala bio je prava slika Sofije u malom – prljav i star. No, ništa nije smetalo, željela sam se prvo odmoriti od puta pa je svakako taj smještaj bio dobar.

Kako sam došla, tako sam se i ponašala tih sljedećih tjedan dana u Sofiji – bez plana i programa. Lutala sam i obilazila građevine kako bih na koju naišla. Jedno od najdivnijih mjesta je Sinagoga. Građevina iz 1909. godine i jedna od najljepših građevina Sofije. Zrači zadivljujućom jezivom energijom. Svijet sam za sebe, dalek od gradske vreve, meteže, prolaznosti. U neposrednoj blizini Sinagoge je Džamija. Mjesto koje sam u tom trenutku doživjela kao mjesto rezervirano samo za molitvu muškarca, ušavši bila sam jedina žena koju je nekolicina u džamiji pogledala. Ipak ono što sam zapamtila sa sofijskih ulica, su psi koji sklupčani u kiflice spavaju nasred ulica ili parkirališta. I tome nikako nisam mogla naći logično objašnjenje – zašto spavaju nasred ulice? Istovremeno u tom gradu voze se skupocjeni automobili dok je jako puno ljudi siromašno, i opet tako puno tih siromašnih traži po kontejnerima… nešto, ali izgledom ti ljudi ne nalikuju na prosjake, već „prosječne“ građane. U tom gradu je puno kasina i rado se kocka. Grad je prljav i ljudi žive na rubu egzistencije, o tome su mi govorili i Bugari koje sam upoznala i koji su potvrdili moju sliku. Puno je prljavog i ružnog, pa i ono grandiozno, veliko, lijepo izgleda ne toliko veličanstveno zbog sjene siromaštva, ali ne može se nikako zanijekati ta veličanstvena strana Sofije sa zgradama prelijepe arhitekture kakve su npr. Katedrala Aleksandra Nevskog ili Nacionalna palača kulture (koju u Sofiji zovu NDK i ispred koje se noću mogu vidjeti „fontane u boji“), a u podnožju planine Vitoša prostiru se urbane vile i lijepe kuće. Sofija je ipak grad poslovnih ljudi u kojem se radi i juri za poslom, dok je bliža i dalja okolica bogatija povijesnim građevinama.

Većinu vremena padala je kiša i bilo je jako hladno, toliko jako da sam drugi dan promrzla i izmorena od iščekivanja da će sigurno sutradan zatopliti, ipak kupila kaput. Jadan od dana kada je bilo najavljeno sunčano vrijeme uputila sam se na izlet u Rilu – planinu udaljenu 300-tinjak kilometara od Sofije na kojoj je Rila manastir. Do Rila manastira putovali smo tri sata autobusom kojem su pri svakom kočenju jako cvilile kočnice i već tada mi je palo napamet da bi se autobus mogao putem pokvariti. To je bio jedini autobus koji je vozio direktno iz Sofije u Rila manastir. Jako me se dojmila brižnost našeg vozača prema meni. Kada smo došli u mjesto Rila, on je vikao: „Rila! Rila! Rila! Rila!“ i ja sam skoro izašla, ali sam ga još jednom pitala pri izlasku je li to Rila manastir. On je rekao: „NE!!! TU sjedni!“ i pokazao mi prstom kamo da sjednem blizu njega. Do kraja odredišta imao me „na oku“ i pazio da ne bih negdje krivo izašla. Vidjela sam ga kako gleda u retrovizor gdje sam… Dragi su mi ti „ljudi iz naroda“, jednostavne životne mudrosti… Pričao je s ljudima koji bi ulazili i izlazili, davao im upute, pazio da stariji ljudi ne padnu pri izlasku. Pazio na svoje putnike kao na ovčice.

Došavši tamo imali smo točno dva sata za razgledavanje, a potom smo opet krenuli na trosatni put povratka. Rila manastir je mjesto koje bi svatko tko dođe u Bugarsku, trebao posjetiti. Rilski manastir (i tako ga zovu) je najstariji pravoslavni manastir u Bugarskoj, a kroz stoljeća Bugarima daje duhovnu energiju. Prema legendi osnovao ga je u 10. stoljeću pustinjak sveti Jovan Rilski jer su ga počeli graditi njegovi učenici koju su dolazili u planine slušati njegovo učenje. Od 1983. ovaj manastir je prema UNESCO-u uvršten u svjetsku baštinu. Cijeli kompleks je „grad u malom“ sa svojom glavnom crkvom, dvorištem, česmom, 300 spavaćih ležajeva i Hreljovom kulom. Osim toga kroz sva ova stoljeća, kako to već s crkvama i samostanima biva, ovo mjesto je bilo i mjesto čuvanja i njegovanja bugarske pismenosti i jezika uopće. Cijelu draž upotpunjuju planine i tišina koje ga okružuju, a ovo nacionalno svetište je svetište i samo to – vjernici dođu, pomole se, obiđu i odu bez onog popratnog iritantnog „vjerskog cirkusa“ sa štandovima, kupovinom, jedenjem i slično kakvo se može doživjeti na našim svetištima poput Marije Bistrice i koje više liči na komercijalno mjesto zabave, a ne mjesto molitve. Planina Rila je nacionalni park i rado posjećivano mjesto alpinista iz cijeloga svijeta. Ima mnogobrojne špilje i vodopade, a i riječ „rila“ znači „ispunjen vodom“ pa su tako i pri povratku s nama u autobusu bila tri planinara. Put povratka s Rile bilo je za mene još jedna pustolovina. Da, kočnice su pri dolasku cvilile, a pri povratku – autobus se napokon i pokvario. Vozač je zavrnuo rukave i popravljao svoj autobus. Pa je malo psovao. Pa je opet popravljao. Nisam ni u jednom trenutku posumnjala da naš vozač neće uspjeti popraviti svoj autobus, ali da, nije uspio pa nam je na kraju na bugarskom objasnio da možemo ići kilometar pješice pa će iz nekog drugog smjera doći neki autobus koji bi nas mogao pokupiti, a možemo i stopirati. I tako sam stopirala i te večeri kasno došla u Sofiju. Stopiranje nije bilo nikakav problem – na prvu su stala neka dva gospodina koja su išla s planinarenja s Rile.

Uvijek ću pamtiti te živopisne likove iz Bugarske. Pri povratku u Zagreb, ipak sam išla dnevnim vlakom. U kupeu sam sjedila s četiri Britanca i jednim Bugarinom koji je išao u Beograd na Bogoslovni fakultet, tako mi je objasnio. Bio je kurpulentne građe, sa škembom ispred sebe. Dok smo svi mi nosili sa sobom na put litre vode, on je ponio staklenku od pola litre votke. I kao što smo mi pokatkad uzimali gutljaj vode, tako nas je on pratio u svojim gutljajima votke. Pristojnošću“čovjeka iz naroda“ ponudio nas je votkom, objasnio kako je to zdravo i kako oni tako svaki dan popiju barem čašu lozovače (čiste, domaće) ili šljivovice, a ponekad piju i votku. Pričao mi je o povijesti Bugarske, o doseljavanju Bugara na prostore današnje Bugarske. Kasnije je Britance nudio svojim sendvičem koji je bio od dva tosta između kojih je bila umetnuta slama debela tri centimetra. Poželjela sam tog zanimljivog čovjeka fotografirati, ali to mi se ipak nekako činilo nepristojno, kao da na njega gledam kao nekog čudaka, a možda sam ja čudna i nenaviknuta na drugačije… Bio mi je zabavno društvo.

I moj iznajmljivač apartmana bio je zanimljiva osoba. Prvih dana smo pričali samo na engleskom, a onda smo se prebacili na svoje jezike i bila to odmah otvorena životna priča, i zanimljivo je to kako ljudi na svom jeziku odmah postaju otvoreni. Sve mi je ispričao, o svim svojim ženama, kući koju je prodao a koja sada u Sofiji vrijedi milijun eura, teškom stanju u državi, kako je sinoć bio u kasinu i izgubio 500€. Za nekoliko dana došao mu je frend iz mladosti koji sada živi u Rimu pa mi je i on isti tako pričao o svom životu, brakovima, djeci, kućama, restoranu, vilu koju kupuje za svoju kćer i kako sa 60 godina želi imati još jedno dijete, njegova sadašnja žena ima 45 godina. I tako… svašta još.

Uspomene koje sam ponijela iz Bugarske nisu samo sjećanja na ljude, već i miris ruže zapakiran u različitim proizvodima. U mome stanu sada je sve s mirisim ruža: sapuni, vodica za lice, mlijeko za čišćenje lica, mirisni štapići, parfem, krema za ruke, balsam za usne… Želim ponoviti put u Bugarsku u svibnju kada cvjetaju ruže i kada je berba ružinih latica.

Dugo sam željela otići u tu zemlju ruža. Bilo je to moje putovanje – za mene i zbog mene same. „To je baš zemlja u koju se može otići sam“, rekla je moja kolegica s posla nakon mog povratka, koja gaji sličnu sklonost prema toj divnoj nesavršenoj zemlji…

Tea Šafarić

Komentari