Predsjednik HNK Rijeka Damir Mišković u velikom je intervjuu otkrio dosad nepoznate detalje iz svog života, od skromnih početaka u Rijeci do 31 godine provedene u Nigeriji gdje je vodio 25.000 ljudi i preživljavao napade. Prisjetio se i kako je sasvim slučajno, uz par boca vina, odlučio ući u klub s namjerom da ostane samo tri godine.
Damir Mišković, predsjednik HNK Rijeka, već je 13 godina sinonim za stabilnost i uspjeh kluba s Rujevice. Pod njegovim vodstvom Rijeka je od kluba na rubu ponora postala drugi najuspješniji klub u Hrvatskoj, osvojivši dva naslova prvaka i pet trofeja Kupa. No, put koji je Mišković prošao prije preuzimanja kluba, kao i izazovi s kojima se svakodnevno nosi, priča je koja nadilazi sportske terene. U emisiji “Druga strana medalje” otkrio je detalje svog životnog puta koji je sve samo ne uobičajen.
Od pranja stakala do direktora s 25.000 zaposlenih
Iako ga danas percipiraju kao moćnog poslovnog čovjeka, Mišković ističe kako nije potekao iz bogate obitelji. Njegov put definiran je radom, a prvi pravi posao bio je daleko od direktorskih fotelja.
“Prvi posao počeo sam raditi s maminim bratom. On je prao stakla po centru grada. Jednom sam šest mjeseci s njim nosio ‘škabelin’ i prao stakla dok sam završavao školu u Rijeci. Treba od nečega početi, meni to nije bio problem. Zato kažem, drago mi je što sam sve sam napravio i sve sam uspio”, prisjetio se Mišković, koji u Hrvatskoj nema ni jedan dan radnog staža.
Vrlo mlad otišao je van zemlje, prvo na brodove koji su ga odveli do Norveške, Engleske i Danske, a onda je uslijedio poziv koji mu je promijenio život. Otac, koji je radio u Nigeriji, pitao ga je želi li doći tamo na tri mjeseca. “Rekao sam mu: ‘Baš tata, mislim da mi je ljepše u Norveškoj, svi su malo zgodniji i ljepši nego što je u Africi’. Ali rekao je da je obećao ljudima. Najstarijeg se uvijek mora slušati. Otišao sam dolje i ostao trideset i par godina”, ispričao je Mišković.
Život u Nigeriji: Izazovi i poštovanje
Tromjesečni posao pretvorio se u 31-godišnju karijeru tijekom koje je strelovito napredovao do pozicije izvršnog direktora grupacije s 25.000 zaposlenih. Život u Africi, međutim, bio je sve samo ne lagan. “Bilo je napada po cestama, vozili smo se u blindiranim autima s pratnjom. Za vrijeme vojne hunte bilo je i strijeljanja. Svašta je bilo”, prisjeća se. Ipak, iz tog perioda nosi i jednu od najljepših uspomena, kada je na proslavi 25 godina firme izašao na binu pred sve zaposlenike. “Nisu stajali pljeskati deset minuta. Suze ti dođu na oči kad vidiš da te ljudi poslije toliko godina poštuju i vole. To mi je bilo nekako dirljivo.”
Slučajan ulazak u Rijeku: ‘Nakon par boca vina odlučio sam pomoći’
U nogomet je, kaže, ušao sasvim slučajno i nikada nije planirao ostati toliko dugo. Sve je počelo 2012. godine, kada je tadašnji predsjednik Robert Komen zatražio pomoć za isplatu plaća. Ključan trenutak dogodio se tijekom večere s partnerima iz Social Sport fondacije.
“Uz par boca vina predložio sam im: ‘Hajdemo pomoći NK Rijeci’. Drugi dan sjeo sam s Komenom, izračunao je da za ostanak u ligi i budžet na nuli treba oko milijun i 800 tisuća eura. Ja sam predložio dva milijuna i 200, znao sam da smo negdje falili. I tako je počelo. Plan je bio ostati tri godine, stabilizirati klub i otići”, priča Mišković.
Međutim, dogodio se Stuttgart, ulazak u Europsku ligu i emocija koja ga je zarobila. “Nogomet piše malo drugačije priče i nosi emociju za koju ni ne znaš da postoji dok se ne nađeš u tom vrtlogu. Bilo mi je žao da poslije svih tih godina, osvajanja prvenstva i kupova, samo pustimo klub. I tako smo nastavili.”
Realnost hrvatskog nogometa: ‘Sponzore molimo, a auto perem za 17 eura’
Mišković bez zadrške govori o financijskim izazovima s kojima se klub svakodnevno nosi. Mjesečni troškovi, kaže, iznose oko 1,5 do 1,6 milijuna eura, a sigurni prihodi su minimalni, što stvara konstantan pritisak.
“Ljudi ne shvaćaju problematiku. Cijela priča oko cijena ulaznica počela je opet preko Facebooka. Cijena za 70 posto stadiona u pretplati bila je pet, osam i 11 eura po utakmici. Ako je to skupo, onda u redu. Evo, danas sam išao oprati auto, samo izvana kroz četke, 17 eura me koštalo”, slikovito je objasnio jaz između percepcije i stvarnih troškova.
Problem je još izraženiji kod sponzora, od kojih klub godišnje prikupi tek oko 800.000 eura. “Umjesto da imamo ljude koji se tuku tko će nas reklamirati, mi ih moramo moliti da netko bude glavni osiguravatelj. Mislio sam da će s rezultatima doći i veća podrška lokalne zajednice, ali to se nije dogodilo. Kada smo došli, imali smo 14 milijuna kuna od lokalnih sponzora. Danas je to neusporedivo manje, a klub je neusporedivo uspješniji.”
Borba s vjetrenjačama: HNS, suci i Dinamo
No, financije nisu jedina, a možda ni najveća borba. Mišković se osvrnuo i na često turbulentne odnose unutar hrvatskog nogometa, gdje se bitke ne vode samo na terenu.
“Nije lako. Godinama se borite ne samo s protivnicima na terenu, nego i s cijelim sustavom. Ne možete ignorirati činjenicu da je Dinamo desetljećima dominantan, ne samo igrački, nego i utjecajem u strukturama. To je realnost s kojom se svi ostali moraju nositi i to stvara osjećaj neravnopravnosti prije nego utakmica i počne”, iskren je Mišković.
Upitan da prokomentira nedavne istupe i poteze Zvonimira Bobana, Mišković je ostao zakopčan: “Ne, to neću komentirati”, kratko je poručio, ne želeći ulaziti u tu temu.
Posebno je frustrirajuća, kaže, situacija sa suđenjem, koja unatoč tehnologiji i dalje izaziva kontroverze. “Ne volim pričati o sucima, ali to je rak-rana. Smatram da uz VAR ne bi smjelo biti ovoliko grešaka. No, i dalje se ne možete oteti dojmu da kriterij nije jednak za sve. Dovoljna je jedna ili dvije krive odluke da vam cijela sezona ode u krivom smjeru. To iscrpljuje, i vas i igrače. Ulažete ogroman novac i trud, a onda ovisite o nečijoj interpretaciji koja se čini… čudnom. To je doslovno borba s vjetrenjačama.”
Zbog svega toga, prodaja igrača nije stvar izbora, već nužnost za preživljavanje. On sam, tvrdi, od kluba nema nikakve financijske koristi. “Trinaest godina sam u klubu. Niti imam plaću, niti auto od kluba, niti stan, niti ikakve nagrade. Nikad dividende nismo podijelili. Sve što se zaradi, vraća se nazad u klub.” Štoviše, Mišković je pojasnio kako osobno jamči za klupske obveze, što znači da u slučaju financijskih problema njegova privatna imovina služi kao osiguranje. To je rizik koji mnogi ne vide, a koji cijeloj priči daje dodatnu težinu.
Budućnost kluba i zašto danas ne bih ponovio istu odluku
Mišković stoga aktivno traži investitora jer smatra da je sa svojom obitelji dosegao maksimum koji može pružiti. Budućnost vidi u stranom kapitalu i jasnom modelu poslovanja.
“Najrealniji i najlakši scenarij bio bi da Rijeka postane partnerski klub nekom velikanu iz liga petice. Model u kojem bi oni ovdje razvijali svoje, ali i naše talentirane igrače, od čega bi obje strane imale financijsku i sportsku korist. To je održiv put. Vjerujem da će se to desiti, jer u Hrvatskoj ima puno talenata, a Rijeka je dokazala da zna raditi s njima i stvarati vrijednost.”
Za kraj, na pitanje bi li, s današnjim iskustvom, ponovno ušao u nogometni biznis, odgovor je bio kratak i jasan. “Ne, ne bih ušao. Kratko i jasno. Da mi je ova pamet bila u ono vrijeme, ne bih se upuštao u to. Živio bih svoj miran život. S jedne strane bi mi bilo ljepše, a s druge bi mi bilo krivo da nismo napravili ovo što smo napravili za grad, klub i na kraju dana za Hrvatsku. Ostat ću upamćen po nečemu lijepom”, zaključio je Mišković.
