Pijanist i skladatelj Zvjezdanu Ružić priredio je zagrebačkoj publici večer kakvu se ne zaboravlja lako. Tvornica Kulture, do posljednjeg mjesta ispunjena, bila je prizorište trećeg uzastopno rasprodanog koncerta projekta „Playlista mog djetinjstva" — autorskog pothvata koji poznate hitove regionalnog glazbenog naslijeđa preoblikuje u potpuno novi zvučni svijet.
Nije to nostalgija — to je transformacija
Kada Ružić kaže da repertoar nije cilj već polazišna točka, publika to u Tvornici mogla je u cijelosti razumjeti tek kad je sjela i počela slušati. Poznate melodije koje su pratile generacije odrastajući na prostoru bivše Jugoslavije ovdje nisu reproducirane u svom originalnom obliku, nego rastaveljene do kosti i nanovo složene kroz Ružićevu harmonijsku i formalnu dekonstrukciju. Ono što je ostalo jest emocija, a ona je bila neporeciva.
Klavir je ostao središnji element izvedbe, ali bogatstvo zvuka nadogradili su Vedran Ružić na bas gitari, Ivo Heder na bubnjevima i Oliver Ereš na saksofonu. Taj instrumentalni kvartet balansirao je između precizno oblikovanih dionica i slobodne improvizacije, gradeći napetost i opuštenost naizmjenično, gotovo poput razgovora.
Zborovi koji su poznatom dali dubinu
Posebna dimenzija zagrebačkog koncerta bila je prisutnost dvaju vokalnih ansambala — Pjevačkog zbora mladih Josip Kaplan te Riječkog komornog zbora Val pod ravnanjem Doris Kovačić. Njihov doprinos nije bio tek ukras: slojevita vokalna podloga transformirala je pojedine trenutke izvedbe u gotovo katedralni doživljaj, dajući Ružićevim aranžmanima prostornost i emocionalnu težinu koje solističke izvedbe rijetko dosežu.
Bebek kao kruna večeri
Kulminacija koncerta stigla je u obliku iznenađenja koje malo tko u dvorani nije pokupio kao signal već pri prvim taktovima. Na pozornici se pojavio Željko Bebek, jedan od najprepoznatljivijih glasova regije, i zajedno s Ružićem otpjevao svoju legendarnu „Selmu”. Dvorana je, kolektivnim refleksom, ustala. Trenutak je bio jasan: nije se više radilo samo o glazbenom projektu, nego o nečemu što se dotiče kolektivnog pamćenja i identiteta.
Publika koja nije stajala mirno
Tvornica Kulture nije bila dvorana slušatelja, bila je dvorana sudionika. Od prvih taktova do finala, posjetitelji su pjevali, plesali i skakali, a nasmijana lica bila su dominantna slika cijele večeri. Projekt koji je počeo s rasprodanim nastupima u HNK-u u Rijeci i Centru Gervais u Opatiji u Zagrebu je potvrdio da nije slučajnost: „Playlista mog djetinjstva” dotaknula je neku zajedničku živčanu nit.
Publika je Tvornicu napustila s nečim što nije sasvim lako opisati s uspomenom na pjesme svog odrastanja, ali i s dokazom da te iste pjesme mogu zazvučati posve drugačije, svježije i kompleksnije, kroz imaginaciju jednog od najzanimljivijih domaćih glazbenih autora danas.
