Godina i godinama, na svoje je, uvijek isto mjesto u riječkom kazalištu Ivana pl.Zajca, dolazio profesor Kurbatfysnki da bi gledao sve, baš sve predstave i uživao u drama, operama, baletu, njihovim brojim autorima, režijama, koreografijama, scenografijama i, naravno, ulogama. Predano, pasionirano, uvijek vjerno i odano sjedio je profesor u „svom šestom redu i na prvoj stolici desno“. Godine su prošle, zasigurno su ostale brojne kazališne uspomene, a cijenjeni profesor Kurbatfynski danas svoje mirne dane provodi u svome domu, u zavidno visokoj životnoj dobi i s obzirom na to u prilično dobroj formi, uz drage prijatelje koji ga posjećuju i brinu o njemu. I pri tom se sigurno s puno emocija sjeća brojnih predstava, koje su mu dobrim dijelom ispunjavale život, pa i svakodnevicu. I njegovi ondašnji učenici redovito ga posjećuju, a obavezno dolaze na svaki njegov rođendan koji je 20.rujna.
Profesor Franjo Kurbatfynski predavao je fiziku u Građevinskoj školi u Rijeci. Njegovi učenici iz generacije maturanata 1963./1964. godine, danas i sami u zreloj životnoj dobi, čuli su za akciju tapeciranja kazališnih stolica te došli na ideju kao bi mogli prikupiti iznos i donirati uređenje stolice na kojoj je sjedio njihovo profesor, upravo njemu na uspomenu i u čast. Točnije, sve je započelo kada je Boris Kinkela, jedan od nekadašnjih profesorovih učenika za posjete riječkom kazalištu u ruke dobio letak u kojem je predstavljena ideja s donacijom novouređenih stolica. Sjedio je tako u kazalištu i pritom gledao stolicu u šestom redu na kojoj je uvijek, baš uvijek sjedio njihov omiljeni profesor, istovremeno se tada sjetio letka koji je netom dobio i …ideja je rođena. Našao se je sa svojim nekadašnjim razredom, izložio im ideju koja je onda spontano krenula u realizaciju. Ipak, nije sve išlo glatko. Profesorovo mjesto je već netko bio „zakupio“, ali kontaktirali su tog donatora koji je, kada je čuo cijelu priču, drage volje prepustio tu stolicu nekadašnjim učenicima Građevinske škole.
Na pitanje kakav je prema učenicima bio njihov profesor, Boris Kinkela ima samo riječi hvale te će reći da je bio pravedan, izuzetno zanimljiv kao predavač, ali i zahtjevan jer je od svojih učenika tražio određeno konkretno znanje. A kada stara nova stolica budu gotova i potpuno „zbigecana“ na svom mjestu, nekadašnji učenici rado bi svog profesora doveli u kazalište i pokazali mu stolicu koju su donirali njemu u čast i koja će nositi pločicu s njegovim imenom. Ono što je profesor Kurbatfysnki ulagao u svoje učenike, a uz znanje iz fizike neophodno mladih tehničarima, bila je ljudskost i plemenitost koje mu oni danas vraćaju na ovaj kreativan i najljepši mogući način, pa neka stolica u šestom redu, prva zdesna, ponosno i s puno simbolike nosi njegovo ime i uspomenu na njega.
