Umjetnost gradnje – Hugo Alvar Henrik Aalto

632

Hugo Alvar Henrik Aalto rođen je 3.2.1898. u mjestu Kuortane, između brojnih jezera u središnjem dijelu Finske i plodnih ravnica na zapadu. Možda je upravo ta ljepota finskog krajolika u kombinaciji s nailazećim valom industrijskog napretka odredila stil kojim je Alvar Aalto dizajnirao preko pet stotina zasebnih građevina, od kojih je oko tri stotine izgrađeno. Prožet najprije modernizmom, a kasnije još smjelijim linijama, Alvar je u svojim radovima sažimao duh Finske, zadržavajući uvijek fokus na krajnjem korisniku.

Studij arhitekture završio je 1921. na Tehničkom fakultetu u Helsinkiju, da bi se potom vratio u grad po imenu Jyväskylä u koji je njegova obitelj doselila još kad mu je bilo pet godina. Tamo je otvorio svoj ured i 1924. oženio se kolegicom Aino Marsio. Za bračno putovanje odabrali su Italiju, što je navodno stvorilo intelektualnu vezu između Aalta i mediteranske kulture koja je bila presudna za njegov daljnji rad. Od 1927. do 1933. živio je u gradu Turku, gdje je dizajnirao lječilište Paimio. Taj projekt mu je brzo donio status majstora funkcionalizma, smjera koji će uskoro napustiti u svojoj potrazi za umjetničkom harmonijom kroz sinergiju koja obuhvaća ljude, njihovu okolinu i zgrade u kojima žive. Zgrada lječilišta pažljivo je smještena među borovim stablima. Sobe pacijenata dobivaju punu jutarnju svjetlost, dok su rasvjetna tijela smještena iza njihovih glava. Sobe su obojane blagim tonovima s tamnijim stropovima kako bi se dobio umirujući učinak. Izolacija je postavljena kako bi ublažila zvukove, a ormarići su obješeni na zidove radi lakšeg čišćenja podova. Prozori su dizajnirani protiv propuha, umivaonici protiv prskanja, a kvake kako bi bolje legle u ruku. Čitav projekt je u potpunosti podređen korisnicima, uključujući i Paimio stolice čiji su nasloni izvedeni pod kutom koji tuberkuloznim pacijentima omogućava najlakše disanje.

U tom je periodu radio i na knjižnici Viipuri (današnji Vyborg u Rusiji), za koju je dobio natječaj još 1927., ali je zbog lokalnog konzervativnog mentaliteta i raznih administrativnih problema konstrukcija počela tek 1934. To je dovelo do transformacije inicijalne ideje u krajnje modernističku zgradu, ali s uvijek prisutnim humanističkim pristupom – od prirodnih materijala u interijeru, do toplih boja i valovitih linija. Posebno se ističu auditorij sa staklenim zidom i pogledom na zeleni okoliš te čitaonica s neizravnim ulazom sunčevog svjetla kako sunce ne bi ometalo čitatelje. Zgrada je, nažalost, napuštena nakon Drugog svjetskog rata i dovedena u derutno stanje.

Od 1933. Aalto živi u Helsinkiju gdje radi na projektima urbanog razvoja, u što spadaju četvrt Munkkiniemi u Helsinkiju, tvornica celuloze Sunila s pratećim objektima i plan za grad Varkaus. Međutim, svjetsku pažnju privlače njegove ranije spomenute zgrade, knjižnica Viipuri i lječilište Paimio. Nadmašit će ih tek 1939. finskim paviljonom za svjetsku izložbu u New Yorku. Frank Lloyd Wright nazvao je taj paviljon djelom genija, a Sigfried Giedion uvrstio je 1949. Aalta u svoju knjigu o modernističkoj arhitekturi (Space, Time and Architecture: The Growth of a New Tradition) u kojoj je Aalto dobio više prostora i pažnje od svih ostalih arhitekata. Jedna od posljedica njegovog finskog paviljona bio je i poziv da predaje na čuvenom Massachusetts Institute of Technology, gdje je također dizajnirao i Baker House Dormitory. Bila je to prva zgrada od mnogih koje će činiti prepoznatljiv Aaltov “period crvene cigle”.

1949. njegova supruga i suradnica Aina Aalto umrla je od raka. Za Alvara je to bilo teško razdoblje, međutim tri godine kasnije oženio se drugom kolegicom, arhitekticom po imenu Elissa Mäkiniemi koja je do tad radila kao asistentica u njihovom uredu. Za svoju novu suprugu i sebe, Alvar Aalto napravio je takozvanu eksperimentalnu kuću, ljetno utočište u mjestu Muuratsalo u središnjoj Finskoj. Kuća je zamišljena kao eksperimentalni laboratorij za testiranje konstrukcijskih i arhitektonskih rješenja, sustava temelja, ciglenih konstrukcija slobodne forme i pasivnog solarnog grijanja. Cigle su poslagane na razne načine, ne samo kako bi se testirale njihove estetske vrijednosti, već i kako bi se ispitalo kako podnose oštru klimu. Izgradnju je financirao sam Aalto pa je izvedba razigrana i ekspresivna, postavljajući više pitanja nego što daje odgovora.

Igra s ciglama nastavlja se na brojnim građevinama iz tog perioda, u koje spadaju i vijećnica Säynatsalo, Pensions Institute u Helsinkiju, ili Kuća kulture u Helsinkiju, u kojoj se i danas održavaju brojni koncerti i druga kulturna zbivanja.

Kako je rastao Aaltov ugled, tako se povećavala i monumentalnost njegovih projekata pa šezdesetih i ranih sedamdesetih radi na planu središta Helsinkija, oko zaljeva Töölö. Njegova vizija uključivala je niz zasebnih zgrada presvučenih mramorom, koje bi sadržavale razne kulturne institucije poput koncertne dvorane, opere, muzeja arhitekture i sjedišta finske akademije. Samo dva segmenta tog velikog plana na kraju su realizirana: uredska zgrada helsinške električne kompanije i Finlandia Hall.

Finlandia Hall je višenamjenska zgrada, zamišljena kao koncertna dvorana s kongresnim krilom. Smještena je usred velikog gradskog parka i jednom stranom okrenuta prema jezeru Töölönlachti. Zbog velikih mramornih stjenki doima se kao bijela klisura koja izranja iz ugodnog i opuštajućeg zelenila parka, omiljenog šetališta koje se nalazi usred grada, a u kojem obitava i veliki broj zečeva – već donekle naviknutih na ljude, nešto poput naših golubova. Skladna građevina, jasnih linija, nekoliko desetljeća nakon svoje izgradnje postala je predmet kontroverzi. Naime, mramorne ploče kojima je pokrivena se uslijed specifične finske klime imaju tendenciju savijati, zbog čega ih je s vremenom potrebno zamijeniti – što iziskuje opetovana dodatna ulaganja. Veliki je arhitekt očito upotrijebio pogrešan materijal za finsko podneblje. Međutim, nuspojava tog svijanja ploča jest jedinstvena tekstura zgrade, koja jest mramorna i ravnih linija, ali savijene ploče gledane pod određenim kutom daju dojam mekoće i unose dinamiku u ravnu plohu. Pojedini obožavatelji Aaltovog djela, skloni su čak i posumnjati da je tu “grešku” genijalni arhitekt možda i namjerno napravio.

Sve Aaltove zgrade su brižno uklopljene u okoliš, njihovi unutarnji prostorni međuodnosi pojačani su namještajem i skulpturama njegovog vlastitog dizajna, kao i brigom za funkcionalnost svakog segmenta unutar građevine (naslonjači, lampe, staklo, ukrasi i nakit). Uvijek humanist, prvenstveno misleći na dobrobit ljudi, preferirao je dizajne za masovnu proizvodnju. “Trebali bismo raditi jednostavne, dobre, nedekorirane stvari…” rekao je jednom prilikom “…koje su u harmoniji s ljudskim bićem i koje organski pristaju malom čovjeku na ulici”.

Alvar Aalto umro je 1976. godine. Finska pošta iste je godine objavila marku s njegovim likom. U gradu Jyväskylä otvoren je njegov muzej, u zgradi koju je on sam dizajnirao. Njegovo ime nosi jedna od najprestižnijih svjetskih nagrada za arhitekturu, lice mu se nalazilo i na nacionalnoj valuti prije nego što je ista zamijenjena eurom, a posebna mu je počast odana 2010. otvaranjem sveučilišta Aalto u Helsinkiju.

Njegova ostavština u izgrađenim zgradama ostala je kao trajni podsjetnik arhitektima koji imaju tendenciju zaboravljati kako njihov rad treba na prvom mjestu biti u službi korisnika. Možemo samo poželjeti da se njegovih principa češće sjete i potpisnici raznih zdanja u našoj bližoj okolini.

Zoran Krušvar

Komentari