Slikarica i autorica koncepata Dijana Lukić iz Rijeke poznata je po tome što njezina umjetnost uvijek ima priču, dodatan sadržaj, kojim može zaintrigirati publiku. Naime, za većinu djela iz opusa Dijane Lukić karakteristično je da imaju angažiranu tematiku. Među njih spadaju i ženski aktovi, koji nisu de facto samo ženski aktovi, već donose puno kompleksniju priču o ženskom tijelu, o ženama u društvu, o ženskom doživljaju sebe kroz starenje. Samim time autorica ruši stereotipe te je već nekoliko puta naglasila: „slikarstvo nije samo 2D površina prekrivena bojom, nego nosi i bitnu poruku“.
Dijana, majka ste, žena i umjetnica. Kako gledate na to i kako uspijevate pomiriti te tri stvari?
Dok su moja djeca bila mala, ja sam bila samohrana majka. Nisam stizala baviti se slikarstvom koliko sam željela. Kasnije kad su djeca malo porasla i postala samostalnija, a ja imala malo više vremena, tek onda sam se zapravo mogla posvetiti umjetnosti. A što se tiče mene kao žene, nikad nisam doživjela nikakvo ograničenje kao žena umjetnica. Niti u privatnom, niti u javnom životu. To je moje iskustvo. Ne želim time reći da žene nisu ograničene.
U lipnju ste održali aukciju slika u Relativnoj galeriji. Kakav je bio odnos publike prema tome, pomalo neuobičajenom za naše prilike, potezu? Kakvo je stanje kada govorimo o umjetnosti i tržištu umjetnina u Rijeci ili općenito u Hrvatskoj?
To je bila moja predzadnja izložba i održala se u lipnju. Na izložbi sam izložila preko 70 slika što je skoro pa cijeli opus. Aukcija je napravljena s ciljem da prodamo nešto od tog opusa i s ciljem da se tržište umjetnina malo razgiba. Što se tiče Rijeke, tu je dugogodišnji zastoj. Likovna publika je vrlo mala, odnosno jako mali broj ljudi prati likovnu umjetnost, a što se tiče prodaje umjetnina, to je pak druga priča. Umjetnine se vrlo teško prodaju, malo ljudi ih kupuje i rijetko se kupuju. U tom smislu udruga Kreativna industrija Europe, čija sam predsjednica, ubuduće će se baviti tom temom. Zbog čega je ta likovna publika tako umrtvljena, tako nezainteresirana, tako needucirana? Bavit ćemo se time kako bismo istražili razloge zbog kojih je to tako i kako bi vidjeli koje su to metode kojima možemo probuditi publiku. Onog trenutka kad uspijemo probuditi publiku da se zainteresira za likovne umjetnosti, tada ćemo regrutirati zapravo i kupce za likovnu umjetnost. To je jako važno.
Za umjetnika je važno da može prodavati svoja djela, da ima tržište za svoj rad te da bi mogao živjeti od svog rada. Situacija je takva da malo umjetnika može živjeti od svog rada. Oni uglavnom žive od dodatne djelatnosti, poput mene. Ili predaju u školi ili rade u nekoj instituciji i tu dobivaju plaću. Imam radionicu, držim tečajeve i ne mogu živjeti samo od svog slikarstva. To je velika šteta, jer je umjetnost koju umjetnici daju publici i javnosti sadržaj koji je kvalitetan. Šteta je da društvo ne konzumira taj sadržaj i da ta interakcija ne oživi. Ona doprinosi razvoju društva i doprinosi razvoju pojedinca. Pojedinac koji konzumira umjetnost, koji uživa u likovnoj umjetnosti i kojem treba taj sadržaj ima bogatiji život. Važno je podići svijest ljudi o tome kako im umjetnost može dati dodatan sadržaj životu koji nije dekorativan, već je važan, esencijalan i koji nas veže s našom dušom, s našim korijenima, s univerzumom. To je sve informacija koju umjetnost prenosi. Ali kod nas tu se negdje dogodio neki zastoj. I moj cilj, ono što želim dalje raditi u karijeri, jest doprinijeti da se premosti taj jaz.
Neki kažu da su problem kustoske prakse jer se umjetnost još uvijek često doživljava kao nešto što je vezano uz elitu, struku… Kako gledate na taj problem?
Upravo tako. Smatram da je to veliki problem i da je dugogodišnje zanemarivanje publike od strane institucija koje se bave umjetnošću katastrofalno. Mogu pratiti ono što znam da je minimalno 20-30 godina zanemarivanja. To je kao da imate zanemaren brak. Ako imate zanemaren brak, on će se raspasti. Znači, svugdje morate uložiti energiju da bi nešto živjelo. Zanemarivanje je povezano s elitiziranjem umjetnosti, za koju se smatra da je ostala zatvorena za neke krugove koji su direktno involvirani u nju.
Kako bi se tome stalo na kraj? Gdje vidite svoju ulogu u tome?
Prvenstveno na način da se te institucije djelomično počinju same financirati. Veliki problem je što one dobivaju gotovu plaću, nisu uopće stimulirani da rade novi, kvalitetni sadržaj, niti postoji kontrola. Sistem je jako zastario. Djelomičnim financiranjem institucija, one bi postale motiviranije da proizvedu sadržaj koji je ljudima interesantan, da ljudi dođu te kroz ulaznice i prodaju svog sadržaja da privuku publiku. Čak i kad je dobra izložba, nije dovoljno oglašena, publika nije animirana. Ako publiku zanemarujemo gotovo 30 godina, onda se ne moramo čuditi da više nema publike. Trebamo animirati i stvoriti novu publiku.
Svoju ulogu u tome vidim kroz udrugu Kreativna industrija Europe. Mi smo u lipnju pokrenuli galerijski prostor koji se zove Relativna galerija, gdje smo napravili samo jednu izložbu. Imali smo program za jesen, ali smo ga odgodili zbog novog vala korone. Ali ono što smo ostvarili kroz tu jednu izložbu uz aukciju slika bilo je, između ostalog, kviz i nagradne igre za posjetitelje. Puno sam se trudila oko svakog posjetitelja koji je došao na izložbu i sve mu objašnjavala mu s ciljem približavanja sadržaja. Ali vratila bih se na kviz. Na primjer, imali smo papire s pitanjima o izložbi. Pitanja su bila prilično banalna, recimo: Koliko mačaka je na ovoj izložbi? I ljudima je to bilo interesantno. Na taj način bi napravili više krugova razgleda i obratili pažnju na više detalja. To je samo jedan banalni način kako se publika može motivirati da se duže zadrži u galeriji. Sve to traži veliki rad, trud, entuzijazam i veliku posvećenost. Lea Maravić i ja smo osnovale udrugu upravo iz tog razloga – da ta likovna scena nađe drugo mjesto, koje je izašlo iz stereotipnih i dosadnih kanala. To je ta posvećenost. Mi osjećamo da je to naša profesionalna misija.
Dotakli smo se pitanja odnosa umjetnosti i publike. Trenutno imate izložbu u Villachu u Austriji pa kako se u usporedbi s Hrvatskom, tamo gleda na umjetnost?
Austrijanci su puno otvoreniji za umjetnost, nego Hrvati. Oni žive s umjetnošću. Umjetnost je sveprisutna kod njih. Imaju puno više galerijskih prostora i prekrasnih muzeja, koji su posjećeni. Oni kao prvo, cijene umjetnost. To sam osjetila kroz svoj kratki boravak. Svugdje sam s puno poštovanja bila prihvaćena. Ono što vidim kao otuđenje između potencijalne publike i umjetničkog djela kod nas, tamo ne postoji. Ljudi se boje umjetnosti u Hrvatskoj. Recimo, u Austriji sam radila umjetnički projekt u kojem sam slikala portrete za koji su potrebni modeli. Dogodila se nevjerojatna interakcija. Ljudi bi ulazili s ceste kako bi vidjeti što radim i s veseljem promatrali. Da u Rijeci želim napraviti sličan umjetnički projekt pa čak i da svaki dan želim slikati jedan portret, zaista vjerujem da ne bih mogla naći modele. Morala bih se silom potruditi ili čak platiti model. Ljudi u Austriji vole sve što je novo, drugačije. Vole prihvatiti novo iskustvo. U Austriji postoji otvorenost i spontanost. Oni su i malo hrabriji, nego mi.
Mi u Hrvatskoj spontano odbijamo ono što nam je nepoznato i imamo veliki otpor prema tome. Umjetnost nam je strana jer smo zanemarili publiku. Osjeća se veliki otpor prema prihvaćanju umjetničkog djela. Treba raditi na tom otporu i razviti spoznaju da umjetnost nije nešto što će nam izazvati nelagodu. Većina ljudi to misli pa zato niti ne posjećuju muzeje. Umjetnost ljudima daje nešto sasvim suprotno – ugodu. Ljudi to ne znaju. Moj moto je zbog toga Umjetnost vam pripada. Ne samo onima koji su obrazovani, oni koji su elita, koji imaju novaca. To je isto jedna od predrasuda – umjetnost pripada onima koji imaju novaca.
Izložba u Austriji je u tijeku. Što se sve izložbom obuhvatilo i kako je uopće došlo do realizacije?
U Austriji sam napravila samostalnu izložbu u galeriji u centru Villacha. Galerija se zove Tart. Izložba traje do 29. listopada i paralelno još sudjelujem na 3 izložbe. Prva izložba je već u tijeku, a njezin naziv je Granice. Tema izložbe je angažirana pa sam se svojim angažiranim slikarstvom savršeno uklopila. S organizatorom izložbe sudjelovala sam i u razvoju teme i koncepta Granice. Bila sam jako lijepo ugošćena, a moje ideje su u potpunosti prihvaćene. Druga izložba na kojoj ću sudjelovati održavat će se u studenom, a ona će se zvati Schöne Künste, što znači lijepe umjetnosti. Na njoj ću sudjelovati s aktovima. Treća izložba je opet angažirane tematike. Na trećoj izložbi sudjelujem kao autor kustoskog koncepta, a tema će biti Glad. Bit će zastupljena ideja da se skrene pažnja na glad u svijetu i na siromaštvo. Ciljano smo datum izložbe stavili u božićno vrijeme zato što su ljudi tada suprotno smislu Božića, najviše materijalistički orijentirani. Koncept će se detaljnije razvijati kroz mjesec studeni.
U Villachu sam imala puno sreće naići na ljude koji su na istoj valnoj duljini kao i ja, odnosno koji žele raditi angažiranu umjetnost s ciljem podizanja svijesti. Do svega je došlo sasvim slučajno kroz privatna poznanstva. Upoznala sam ljude u Villachu koji su vlasnici galerije za suvremenu umjetnost, krenuli smo s prvom izložbom, a nešto kasnije razvile su se ideje za dvije angažirane i jednu Schöne Künste izložbu. Kroz privatne razgovore o teoriji umjetnosti izrodile su se ideje o angažiranim izložbama. Da sam željela isto ostvariti u Rijeci, možda bih uspjela do 2028. godine. Kod nas je taj institucionalni okvir krut i neprobojan. Moja svježa ideja, pozitivna ideja, putem bi se ispuhala. Sada imam volje i poznanstva da te ljude, umjetnike predstavim riječkoj publici.
Što nas očekuje u budućnosti nakon izložbe u Austriji?
Nemam planova. Želim se baviti kulturnim marketingom kroz udrugu Kreativna industrija Europe i kroz moj ukupni slikarski angažman. Vidim sebe kako radim na približavanju umjetnika i publike, umjetnika i drugih umjetnika i ono najvažnije, želim pomoći ljudima da počinju više prihvaćati umjetnost, uživati u umjetnosti i primati umjetničku poruku. Za sada je to upitno. Ljudi nisu dovoljno senzibilizirani, a sebe promatram kao osobu koja može pomoći u rješavanju tog problema. Cilj je da se umjetnost počne koristiti za katarzu publike i dizanje svijesti. To je za mene jedina umjetnost – ona koja nosi važne poruke o životu, svijetu.
Komentari