Priča o dizajnu Ivice Bednjanca

425

Malo je umjetnika u Hrvatskoj čiji se profesionalni životopis može mjeriti s onim Ivice Bednjanca. Jedan od najpoznatijih domaćih strip crtača, najplodniji hrvatski strip scenarist, dobitnik je domaćih i inozemnih nagrada, uključujući Nagradu za životno djelo na Salonu stripa u Vinkovcima, Nagradu za životno djelo Udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), a također je i odlikovan redom Danice hrvatske. Zanimljivo je spomenuti da se uz rad aktivno bavio i sportom, bio je prvak Zagreba u plivanju (50 metara, kraul) na Radničkim sportskim igrama 1956., sudjelovao je i u plivačkom maratonu od 20 kilometara, a kao podvodni ribolovac može se podičiti ugorom od metra i pol. Ipak, manje je poznato da je uz sve to Bednjanec uspio iza sebe ostaviti i zavidnu dizajnersku karijeru.

Ivica Bednjanec rodio se u Zagrebu 1934. godine. Prema vlastitim riječima, od malih nogu je uživao u crtanju – osim kad je bio zauzet drugim aktivnostima, kao primjerice dok je za vrijeme rata kao kurir prenosio ilegalnu poštu zagrebačkim antifašistima. Nakon završene grafičke škole zaposlio se kao litograf u Štamparskom zavodu Ognjen Prica u Zagrebu, gdje se prvi put susreo s dizajnom. Uz rad je nastavio i školovanje pa je 1962. diplomirao na Višoj grafičkoj školi u Zagrebu. Želja mu je, zapravo, bila upisati Likovnu akademiju, ali su mu na prijemnom ispitu rekli: “Da, ali vi ste crtali i strip, a to je kič i šund”. U tom se vremenu strip u socijalističkoj Jugoslaviji još nije afirmirao, na njega se gledalo kao na kapitalističku izmišljotinu sa zapada. Tek kasnije, kad je Vera Horvat Pintarić napisala doktorat o Andriji Mauroviću, promijenio se službeni stav o stripu. Bednjanec je tako morao odustati od Akademije i uz posao završiti Višu grafičku. Već po upisu (1960./61.) započeo je suradnju s kemijskim kombinatom Chromos i osvojio prvu nagradu za katalog Kemijska industrija Jugoslavije. Nakon toga je uslijedilo dvadeset godina suradnje, tijekom koje je – kako sam kaže – napravio vagon dizajna, prospekata i kataloga.

Budući da je kao grafički inženjer morao odraditi stipendiju za studij, vrijedno je radio u Prici te napredovao do pozicije tehničkog direktora pogona. Tu je morao balansirati između birokratskog i umjetničkog posla, baveći se istovremeno “partijskim križaljkama” i sve zahtjevnijim poslovima dizajna. Prisjećajući se tog razdoblja, Bednjanec u jednom intervjuu kaže: “Čitavo društvo se dizajniralo, znači, stvaralo, gradilo, kreiralo. Dizajn je bio u trendu, iako nisu svi imali afiniteta ili talenta za likovnu umjetnost. Neki su gradili prugu Brčko-Banovići, a neki, poput mene, vizualne identitete. Ideali i ideologije su nicali kao gljive poslije kiše, dok su struka i stručnost bili rijetka, korisna, ali potencijalno opasna stvar. U to je vrijeme tek šačica ljudi zaista znala raditi dizajn. Uza sve, radili smo pod stalnim partijskim nadzorom jer su naši proizvodi morali ostati u granicama tada aktualne ideologije socrealizma. Zato je često djelovalo kao da patimo od mazohizma, no usprkos svemu, bilo je vrlo zanimljivo. Na žalost, povijest se ponavlja. I danas su neki proglašeni dizajnerima zahvaljujući političkim ili kadrovskim privilegijama.”

Bednjančev dizajn snažno se temeljio na crtežu, u kojem se autor osjećao ugodno te je u njemu ustrajao u većini svojih grafičko-dizajnerskih ostvarenja. Likovi na njegovim crtežima, neovisno radi li se o ljudima ili životinjama, težili su realističnom prikazu. Međutim, već od samih početaka svog dizajnerskog rada Bednjanec pokušava u svoje projekte uvesti jasnoću, minimalizam, plohu i čiste boje, stvarajući pod utjecajem tada dominantnog talijanskog dizajna.

O tome sam kaže: “U doba tih mojih početaka, pa i kasnije, dizajnom se bavilo jako malo ljudi. Nakon rata dizajn, naime, nije ni postojao. Još koncem 50-ih i početkom 60-ih ljudi su se bavili nečime što bismo mogli nazvati kičerajem, rabili barokne vitice i kojekakve slične ukrase. Nekolicina nas, među kojima je bio i Milan Vulpe, okrenuli smo se minimalizmu, dakle stilu koji odbacuje sve te nepotrebne ukrasne elemente.

Moj je stil bio vrlo pročišćen, sa štrihom, odnosno čistim bojama, a u tipografiji, koja je tada bila ključni element grafičkog dizajna, nametnuo sam bezserifni font, bez ukrasnih elemenata, stil slova poput današnjeg ariala. Tada je reprezent tog stila bilo pismo helvetica. Kako se sve radilo ručno, bilo je malo ljudi koji su za to imali i talenta i znanja. Radio sam takve stvari za koje je teško uopće vidjeti da je nacrtano rukom. Napravio sam čak i vlastiti font koji sam nazvao ekran. Iako je apliciran nekoliko puta, nije poznat javnosti i nije zaštićen. Raditi cjelokupno likovno rješenje i kreirati vlastiti, prepoznatljiv font tada je bila apsolutna avangarda.”

Jedan od primjera na kojima se Bednjančev stil dobro vidi jest dizajn fascikla koji je radio za Udruženi zavod za osiguranje i reosiguranje Zagreb. Nizom plavih silueta koje se preklapaju stvorena je kronologija života od ranog djetinjstva do starosti, s jedne strane ženskog, a s druge muškog lika. Dizajn prati slogan “Čitavog života sigurni”. Stvaranje dinamike koju je u ovom slučaju postigao kronološkim nizom silueta, vještina je koju je Bednjanec dobro uvježbao svojim radom na stripu. Još jedan primjer sličnog korištenja silueta za stvaranje privida pokreta jest naslovnica knjige dr. Čedomira Paukovića Bolesti peradi, gdje je na crno-bijelu fotografiju kokoši dodao crvenu i plavu siluetu, stvarajući dojam animacije.

Primjer Bednjančeve sklonosti ka čistom i jednostavnom crtežu u dizajnu jest i dizajn ambalaže za hulahopke BHP. Nacrtao je figuru sličnu stripovskim likovima mladih djevojaka (kao Jasna iz njegovog poznatog stripa), bez sjenčanja, čistim potezima kontura. Lik je ujedno stiliziran i realan, s visokom dozom erotičnosti – mlada djevojka golog poprsja, odjevena samo u hulahopke. Opet, njegovo iskustvo u radu na stripu pomoglo mu je stvoriti stilizirano-realistični crtež. Treba, međutim, istaknuti da unatoč svojoj sklonosti crtežu nije bježao ni od drugih tehnika. Tako se u radovima za tvrtku Chromos, s kojom je posebno često surađivao, mogu naći apstrakcije inspirirane svojstvima proizvoda, kao na primjer obojani baloni i rastezljiva masa na letku Boje za gumu ili jednostavne mrlje boja na katalogu Ekvivalenti naših boja.

Ponekad se koristio i fotomontažom, kao u slučaju ranije spomenutih Bolesti peradi, ili posebno simpatičnog plakata za sunčane naočale Ghetaldus. Tekstualni sadržaj plakata organiziran je na način da nizovi slova stvaraju konture nasmiješenog lica, u čijem su središtu naočale, s tim da je na svakom staklu fotografija djevojke. Taj je plakat autoru ostao u posebnom sjećanju pa je jednom prilikom izjavio: “To je bilo posredstvom bivše marketinške agencije Ozebih za koju sam, uz poslove s agencijom Interpublic, radio na raznim dizajnerskim projektima. Jednom sam tamo došao zbog tih plakata i naišao na hodnik pun zgodnih cura koje su se javile na natječaj za fotomodele. Odabrali smo jednu od njih i s njom sam radio plakate za Ghetaldus. Jedan je zanimljiv, jer sam ga napravio tako da je ta ista djevojka na jednoj fotografiji bila ružna, škiljava, a na drugoj prelijepa s naočalama.”

Lista klijenata za koje je radio Ivica Bednjanec impresivna je. Na njoj se nalaze Alko Ljubljana, RIZ i Iskra, Ghetaldus, Serum Zavod Kalinovica, Kemijski kombinat Chromos Katran Kutrilin, Kemijska industrija Zagreb, Tvornica duhana Zagreb, Đuro Bermanec, Jugoton, Farmaceutska industrija Jugoslavije, Prvomajska, MTČ, Zagrebački velesajam, Pik Vrbovec, Sljeme, Zagrepčanka, Ferimport i mnoga druga poduzeća. To već samo po sebi govori da je ime Ivice Bednjaneca nužno vezano uz povijest hrvatskog dizajna i da u toj povijesti zauzima važno i istaknuto mjesto. O vrijednosti Bednjančevog dizajna najljepše se izrazila likovna kritičarka Branka Hlevnjak, rekavši kako njegova dizajnerska rješenja ulijevaju povjerenje, jednako kao što danas zadivljuje dosjetljivošću i sintezom slike-riječi-poruke. Makar su se u tri desetljeća, od sredine pedesetih do sredine osamdesetih, promijenile mode i zahtjevi, rekla je Hlevnjak, većina Bednjančevih dizajnerskih radova može se smatrati univerzalnima. Minimalizam, odmjerenost i duhovitost, čini ih vremenski neodredivim.

Ivica Bednjanec napustio nas je 15. veljače 2011., ostavivši za sobom nepregledno naslijeđe u stripu, karikaturi i vrhunskom dizajnu.

Zoran Krušvar

Komentari