Mirko Ilić BORAC ZA BOLJI SVIJET

625
Mirko Ilić

Mirka Ilića imao sam čast upoznati u Beču 2007. na Euroforum Communicationu, okupljanju stručnjaka iz većinom oglašivačke industrije, na kojem se obrađuju teme vezane uz međunarodnu suradnju i stvaraju kontakti. Mirko Ilić tamo je bio poseban gost, govorio je o društvenoj odgovornosti dizajnera i čitave komunikacijske industrije. Bio je pozvan iz više razloga; rođen je u regiji koja je bila temom Euroforuma, njegov je rad snažno obilježen upravo društvenom odgovornošću, a najvažnije od svega, Mirko Ilić je dizajner svjetske klase s impresivnim životopisom.

Rođen je prvoga siječnja 1956. u Bijeljini u Bosni i Hercegovini, a Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Zagrebu. Svoje prve radove počeo je objavljivati 1973. Bili su to stripovi i ilustracije u časopisima Omladinski tjednik, Lasta, Tina, Pitanja, a zahvaljujući kvaliteti svojih radova, 1976. dobio je posao umjetničkog urednika u časopisu Polet. Tada je pokrenuo i neformalnu grupu crtača stripova nazvanu “Novi kvadrat”, što se smatra jednim od važnih momenata u povijesti hrvatskoga stripa. Već iduće godine počeo je objavljivati svoje stripove i u inozemnim časopisima kao što su Alter Alter ili Métal Hurlant pa čak i časopis Heavy Metal koji i danas slovi za vrhunac europske strip produkcije. Ilić se 1980. prestaje baviti stripom i posvećuje se u potpunosti dizajnu. Bio je to period “Novog vala” pa, stvarajući brojne kontakte s novovalnim glazbenicima, Ilić je dobio priliku raditi omote albuma za tada najveće jugoslavenske glazbene sastave, kao što su Bijelo dugme, Prljavo kazalište, Boa, Srebrna krila i drugi. Njegov tadašnji dizajnerski studio zvao se “Sporo Loše Skupo”. O tome sam kaže: “Ja sam u tom periodu nekakve četiri godine vjerojatno proizveo negdje između 150 i 200 nosača zvuka, što znači omotnica za LP, singl, kazete, plakat. Pošto je rađeno bez kompjutera, onda se to crtalo rukom, jedan dio ja nikad nisam vidio otisnut, jer što bi otišlo, to se nije kontroliralo, to je bilo vrlo naivno u ono vrijeme.”
1982. počinje raditi za talijanski časopis Panorama, ali i za politički časopis Danas. Iako se radilo o vrlo ozbiljnom političkom časopisu, Ilić je uspio nametnuti svoju umjetničku viziju i učiniti nešto posebno: “Moj najveći uspjeh vrlo je često ono što ne vidite, ovdje je bilo to da nema niti jednog jedinog političara na naslovnoj strani.” Ilić je, naime, svoj rad na naslovnicama Danasa urednicima uvjetovao zahtjevom da na naslovnici ne smije biti političara, tako da tijekom tri i pol godine njegove suradnje s Danasom na naslovnici nije objavljen niti jedan. Je li to bila čisto umjetnička, estetska odluka ili jasan pokazatelj njegovih snažnih društveno-političkih stavova, nije nam poznato. Znamo tek da je 1985. prestao surađivati s Danasom, da bi iduće godine napustio državu i otišao u New York, gdje je ubrzo počeo objavljivati ilustracije za Time, New York Times, Wall Street Journal i mnoge druge respektabilne časopise i novine.

Postao je 1991. umjetnički urednik Time Internationala, a u New York Timesu je 1992. postao umjetnički urednik i iduće godine urednik nezavisnih komentara (tzv. op-eds).
1995. osnovao je Mirko Ilić Corp., studio koji se bavi grafičkim dizajnom, 3-D računalnim grafikama i filmskim titlovima. Najšira publika upoznala je njegov rad 1998. kad je napravio uvodnu špicu za romantičnu komediju You’ve Got Mail, koju je predstavio i u Rijeci. Naime, te je godine Ilić kreirao vizualni identitet za 14. Međunarodnu izložbu crteža u Rijeci. Njegov je poster bio izvrsno prihvaćen, a Mirko je održao i samostalnu izložbu u Malom salonu, gdje je riječkoj publici predstavio svoje ilustracije i spomenutu špicu.
2002. u Splitu i Zagrebu postavio je izložbu nazvanu “Seks i laži”, koja se sastojala od 3-D isprinta s nadrealnim i erotskim sadržajem. Upravo je jedan od tih motiva odabran za naslovnicu romana Uho, grlo, nož kojim se naša spisateljica Vedrana Rudan afirmirala na književnoj sceni.

Autor je nekoliko knjiga o dizajnu, među kojima bi trebalo posebno istaknuti onu Design of Dissent za koju sam kaže da bi je trebalo prevesti kao Dizajn pobune, a koju je napisao zajedno s Miltonom Glaserom, autorom poznatog I Love New York logotipa. Pobuna je vječni motiv u Ilićevom radu, vidi se to u njegovim ilustracijama, u njegovim intervjuima, a i u reputaciji da barem jednom tjedno “da otkaz” nekom od klijenata, zbog toga što smatra da ne mora raditi poslove samo zato da bi zaradio. U intervjuu koji je dao za Plan B, izjavio je kako mu se čini da su danas svi prodani i da više nema nekadašnjeg buntovnog duha. “Ne možeš raditi revoluciju ako ti je frka da će ti ispasti iPod iz jakne dok bježiš ispred policije”, kaže Ilić, “Imate lijepe laptope, lijepu odjeću, baš vam je lijepo – prema tome, protiv čega se buniti?”

Ipak, iako Mirko ima sasvim dovoljno novaca, a možemo zamisliti kakve performanse ima njegov laptop, on se još uvijek buni. Brojni su njegovi angažmani vezani uz političke teme, a posebno uz ljudska prava raznih manjina. “Mene su često pitali u Americi zašto ja radim sve ove stvari za Židove, za crnce i razne druge manjine”, rekao je Ilić, “Sve te manjinske grupe su moja poslijednja linija obrane. Kada gay osobe izgube prava ja sam slijedeći. Kada Židovi izgube prava ja sam slijedeći.” Upravo su njegove ilustracije namijenjene kampanjama za prava gay osoba privukle posebnu pažnju. Među njima se ističe ilustracija Bush Gay Marriage Ban koja prikazuje lezbijski poljubac Slobode i Pravde, parafraza čuvene Alfred Eisenstaedtove fotografije mornara koji ljubi medicinsku sestru na Times Squareu na dan pobjede 1945. godine. U suradnji s Dan Youngom radio je plakat Tolerance is Holy za Gay Pride u Jeruzalemu. Iako ni jedan od dvojice dizajnera nije gay, plakat su napravili samoinicijativno, revoltirani odnosom svih religijskih vođa u Jeruzalemu prema gay populaciji. Plakat prikazuje panoramu Jeruzalema s dugom, a krovovi kuća obojani su u rozo. Na plakatu piše jednostavno: “Tolerance is Holy” (tolerancija je sveta).

Znamo da slika govori tisuću riječi, stoga su silni likovni govori koje nam je Mirko Ilić održao o toleranciji, demokraciji i ljudskim pravima. Koncept društvene odgovornosti kao impulsa koji tjera dizajnera da stvara za opće dobro, neovisno o financijskoj dobiti, možda djeluje pomalo strano generacijama ogrezlim u korporativno i potrošačko društvo, ali s druge strane, činjenica da su ipak ljudi poput Mirka Ilića oni koji postaju velikani, ulijeva neku nadu u bolji svijet.

Zoran Krušvar

Komentari