Jean Prouvé JEDNAKOST STOLICE I KUĆE

135
Jean Prouvé

Kada se 8. travnja 1901. godine rodio mali Jean, njegov otac Victor Prouvé, poznati umjetnik i jedan od članova takozvane “Škole iz Nancyja”, jamačno se ponadao da će mali poći njegovim stopama. No, ne znamo je li se ponosni roditelj usudio ponadati baš toliko velikom nasljedniku. Jean ne samo da je krenuo očevim putem, nego je danas diljem svijeta upamćen kao dizajner, tehničar i arhitekt, čije je najveće postignuće bio transfer proizvodne tehnologije iz industrije u arhitekturu, a bez gubitka estetskih kvaliteta. Negdje gore, njegov je otac zacijelo silno ponosan. Jean Prouvé bio je jedan od pionira konceptualnog dizajna i jedan od osnivača “nomadske škole” koja je jednako tretirala kuće i namještaj, smatrajući da i jedno i drugo treba biti prijenosno. Zaslužio je mjesto među najutjecajnijim dizajnerima namještaja iz ranog razdoblja pokreta modernog dizajna, uvevši u interijere koje je stvarao doba strojeva i industrijsku estetiku, služeći se čelikom i aluminijem. Poznata je njegova rečenica: “Ne dizajniraj ništa što ne može biti napravljeno”. Njegov dizajn uzimao je u obzir kako će predmeti biti upotrebljavani pa ih je izvodio na način koji im je osiguravao dugovječnost i lagodnu uporabu za korisnika. Danas je njegov metalni namještaj tražen diljem svijeta. Primjer njegove težnje za praktičnošću je i takozvana Standardna stolica, gdje do izražaja dolazi uporaba jednostavnog dizajna, dugovječnosti i komfora. Eksperimentirao je i s drugim materijalima. Ranih četrdesetih privlačilo ga je drvo pa je konstruirao i niz stolova koristeći drvo za izradu raznih dijelova koje je kasnije spajao pomoću njemu neizbježnog lima. Rodio se u gradu Nancy i odrastao okružen stvaralačkom energijom i idealima svog oca i njegovih suradnika, koji su se trudili stvoriti poveznicu između umjetnosti i industrije te umjetnosti i društvene osviještenosti. U početku, Jean je učio za majstora kovača pa je tako 1923. otvorio svoj prvi studio u kojem je od kovanog željeza proizvodio svjetiljke, lustere, stalke te počeo dizajnirati vlastiti namještaj. 1930. sudjelovao je u osnivanju Unije modernih umjetnika, čiji je moto bio “Volimo logiku, ravnotežu i čistoću”. 1931. otvorio je “Ateliers Jean Prouvé” i počeo surađivati s francuskim arhitektima Eugéneom Beaudoinom i Marcelom Lodsom, na projektima poput Maison du Peuple u Clichyju. Također je surađivao i s Le Corbusierom, Charlottom Perriand i Pierreom Jeanneretom, dizajnirajući veći broj različitih komada namještaja. Njegove police za spavaonice u Cite Internationale Universitaire de Paris, koje je 1952. Dizajnirao s Charlottom Perriand i Soniom Delaunay, možda su najpoznatiji primjer takvih umjetničkih suradnji. Još od sudjelovanja na izložbi koju je 1930. organizirala njegova Unija modernih umjetnika, Jean Prouvé je potvrdio jedinstvenost svojeg pristupa – stvarao je namještaj serijski proizveden u industrijskim postrojenjima, koristeći nehrđajuće materijale. Tijekom Drugog svjetskog rata, njegov “Ateliers” bavio se izradom bicikala i pećicom Pyrobal koja je mogla raditi na bilo koje gorivo. Također, bio jei politički aktivan kao član pokreta otpora, gdje se već vidjela senzibilnost za društvena kretanja, što je bio jedan od principa za koje se u umjetnosti zalagao njegov otac, te je očito tu vrijednost prenio i kroz kućni odgoj. Nakon rata “Ateliers Jean Prouvé” dobio je posao masovne izrade montažnih kuća za izbjeglice, čime je Jean značajno doprinio poslijeratnoj urbanizaciji Francuske, izdvajajući se od tradicionalnih metoda gradnje i dajući prednost iskustvu nad zaradom. Samo tijekom 1945. podignuto je 800 njegovih montažnih kuća, od kojih su svaku mogla podignuti trojica nespecijaliziranih radnika unutar četiri sata. Bio je to još jedan primjer stavljanja dizajna u službu društvenih potreba. 1947. Sagradio je tvornicu Maxéville, gdje je proizvodio namještaj i provodio opsežna arhitektonska istraživanja o primjenjivosti aluminija. Od tog su materijala izrađivali industrijske zgrade i slali stotine aluminijskih koliba u Afriku. Jean je sebe uvijek ponajprije smatrao tehničarem i graditeljem umjesto modernim dizajnerom. Nikad nije dizajnirao čisto forme radi, koncentrirajući se umjesto toga na suštinu materijala, spojeve i proizvodnju. Težio je dizajnima koji će biti najefikasniji mogući po pitanju materijala i konstrukcije, stvarajući na taj način klasike poput Standardne stolice 1934. Ili Antony stolice 1954. Koristio je inovativnu metodu savijanja lima dizajnirajući seriju stolova koji su imali percipiranu lakoću mostova i u kojima se osjećalo prisustvo arhitekture. Nakon Maxéville, pokrenuo je i “Constructions Jean Prouvé” među čijim je najpoznatijim radovima kafić u Evianu, paviljon za stogodišnjicu aluminija, i kuća Abbeya Pierrea. 1957. pokrenuo je tvrtku Industrial Transport Equipment Company i sagradio medicinsku školu u Rotterdamu, izložbeni centar u Grenobleu i fasadu zrakoplovnog terminala u Orlyju. Jean je umro u Nancyju 1984. Kad danas, četvrt stoljeća nakon njegove smrti i više od pola stoljeća nakon vrhunca njegove produktivnosti, promatramo ostavštinu kojom je oplemenio svijet, njegov dizajn otkriva nam filozofiju rada koja je uključivala vrhunsko poznavanje dostupnih materijala, potpunu posvećenost suradnji među umjetnicima i zanatlijama i stalno, znanstvenički koncizno osmatranje novih tehnoloških dostignuća. Stvarajući portret umjetnika na osnovu tragova njegovog rada, pronalazimo crte ličnosti koje su mogle pripadati velikom industrijalcu, izumitelju, znanstveniku… Međutim, odabravši dizajn kao svoj životni poziv, Jean Prouvé uspio jed objediniti sve te osobe u jednu. Takva legura karaktera pokazala se u svijetu dizajna vrednijom od zlata.

Zoran Krušvar

Komentari