Inovator industrijskog dizajna

417

Smatran jednim od najvećih pionira industrijskog dizajna, Achille Castiglioni bio je vizionar koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti umjetnosti. Ubraja se među kreativce koji su dali pečat identitetu talijanskog dizajna, postavivši ga na pijedestal koji i danas zauzima.

Rođen 1918. u Milanu, Achille Castiglioni odrastao je u umjetničkoj obitelji. Njegova braća studirala su arhitekturu, a otac je bio kipar. Iako su se njegove skulpture bavile ponajprije klasičnom ljudskom formom i osobnošću, bile su vrlo promišljene i bez tradicionalne uzvišenosti. Među njegova poznatija djela koja se i danas mogu vidjeti, ubrajaju se, primjerice, vrata Milanske katedrale i fontana na Trgu Sant’ Angelo. Iako je očeva ljubav prema umjetnosti zarazila i sinove, mladenačka reakcija na realistične skulpture – kao što to obično biva – bila je usmjerenost k nečem sasvim različitom, funkcionalnoj i racionalističkoj arhitekturi. Achille je jednom rekao: “Sjećam se kako je otac promatrao braću i mene dok smo dizajnirali nešto; uvijek smo prije crtanja pričali i pričali o tome što ćemo napraviti, a on je govorio: ‘Stvari su nekad imale vrijednost, a sad ti racionalisti i funkcionalisti oduzimaju, samo oduzimaju…’.” Achille je pošao stopama svoje braće pa je u Milanu završio studij arhitekture na Politehničkom fakultetu. Odmah nakon diplome, priključio se braći Liviju i Pieru Giacomu, koji su još krajem 1930-ih pokrenuli mali arhitektonski ured. Dizajnirali su interijere, izložbene instalacije, namještaj i razne predmete. Neki od njih, kao što su petovalni radijski prijamnik za tvrtku Phonola ili jedaći pribor Caccia, smatraju se značajnim predstavnicima talijanskog dizajna. Achille se svojoj braći pridružio nakon drugog svjetskog rata i sva trojica su zajedno radila do 1952. kad je Livio odlučio pokrenuti samostalni studio za ozvučenje i rasvjetna tijela pa su Achille i Pier Giacomo nastavili sami. 1955. osmislili su minimalističku podnu lampu Luminator, koja se sastoji od svjetiljke u cijevi postavljenoj na tronožac. Praktična odlika lampe bile su noge, koje su se tijekom transporta mogle uvući u cijev.

Braća su zaslužna za dizajne raznih proizvoda koji karakteriziraju razigranu inteligenciju po kojoj je talijanski dizajn druge polovice 20. stoljeća i poznat. U to se ubrajaju stolice Mezzadro i Sella (sedlo), koje su nastale prenamjenom traktorskog, odnosno biciklističkog sjedala i predstavljaju dio “ready made” serije radova braće Castiglioni. Ti su predmeti evoluirali kao živa bića, mijenjajući svoju namjenu, a zadržavajući primarni identitet. Sella, koja se sastoji od kružne željezne baze, metalne cijevi i kožnog biciklističkog sjedala, donijela je braći Castiglioni epitet dadaista, zbog uporabe svakodnevnih predmeta u neobičnom kontekstu. Upravo će to biti stalna odrednica Achilleovog dizajna. Achille je objašnjavao kako mu je inspiracija došla iz vlastite potrebe da se miče dok koristi telefon, ali također želi i sjediti, iako ne sasvim. Osnovna komponenta dizajna bila je u ovom slučaju novo ponašanje, posljedica dubljeg razumijevanja forme i funkcije predmeta, što je često bio fokus Castiglioniovih radova. Pokušavajući sugerirati različita ponašanja, izrazio je ideju o dizajneru kao interpretatoru stvarnih, ali i virtualnih potreba, onih koje ljudi otkriju tek nakon što budu zadovoljene. U slučaju “sedla” radilo se o novom ponašanju – hibridu između sjedenja i nervoznog koračanja. Principi dizajniranja koje je Achille često spominjao bili su zdravi razum i poznavanje ciljeva i sredstava. Isticao je kako dizajner ne smije uzimati postojeće predmete zdravo za gotovo, nego razumijevati razloge stvaranja novih ili unaprjeđivanja postojećih proizvoda te mora biti svjestan resursa kojima raspolaže.

Ono čime su se braća Castiglioni uistinu proslavila bila su rasvjetna tijela. Od “Toio” lampe sastavljene od automobilskog akumulatora, štapa za pecanje i prednjeg automobilskog svjetla, do poznate svjetiljke za čitanje “Ventosa” koja je nastala 1962. godine, a specifična je po tome što za podlogu prianja pomoću vakuuma stvorenog gumenom podlogom. Također, može se pričvrstiti i na čelo – poput rudarske svjetiljke. Njihovo najpoznatije djelo svakako je bila čuvena svjetiljka “Arco”, nastala iste godine, inspirirana uličnom rasvjetom. Sastoji se od teške mramorne baze koja podržava jedan kraj preko dva metra dugog čeličnog luka, na čijoj se drugoj strani nalazi kromirano sjenilo. Specifična je po tome što stvara učinak svjetiljke koja visi nad čitavom sobom, ali bez bušenja rupe u plafonu. Braća Castiglioni pozabavila su se i ekspresionizmom, koji odlikuje radove poput antropomorfnog stereosustava RR126 iz 1966., ukrašenog očima i pomičnim ušima ili stolne svjetiljke Snoopy iz 1967. nazvane tako zato što nalikuje čuvenom liku iz stripa i crtića. Kad je 1968. Pier Giacomo umro, imali su iza sebe čitavo mnoštvo zajedničkih dizajna. Na njima su radili udruženim snagama, ne dijeleći poslove. Mnogi od njihovih radova još uvijek su u proizvodnji, primjerice lampe Arco ili Parentesi, a jasnoća i duh koji su karakterizirali njihove zajedničke radove prepoznatljivi su u Achilleovim samostalnim djelima nakon 1968. Njegove radove uvijek je krasio spoj jednostavnosti i inovacije te inspiracija koja je izvirala iz dobrog opažanja okoline.

Iako je bio duboko potresen bratovom smrću, a dodatno i činjenicom da je čitavu svoju karijeru do tada uvijek radio u timu – nikad sasvim sam – Achille je nastavio stvarati, a njegova karijera napredovati. Već 1969. bio je proglašen profesorom umjetničkog industrijskog dizajna te je predavao na fakultetu u Torinu do 1980. i u Milanu do 1993.

Od sedamdesetih godina nadalje, jedna od važnih skupina njegovih radova bili su takozvani “redizajnirani objekti”, odnosno tradicionalni predmeti koje je Castiglioni usavršio ili unaprijedio sukladno suvremenim potrebama i tehnološkim dosezima. Tu se ubrajaju sklopivi tronožni stolić Cumano iz 1979., pepeljara Spirale iz 1971. kod koje je Achille koristio žičanu oprugu kao držač za cigarete, ili stolić za spavaću sobu Comodo iz 1989. Među njih spada i elegantna viseća svjetiljka Fucsia iz 1996. koja se sastoji od jednostavnog izvrnutog staklenog stošca u kojem je žarulja. I dalje je poseban uspjeh imao sa svjetiljkama, tako je 1975. dizajnirao podnu svjetiljku “Aoy” koja je imala poseban donji prostor pogodan da se u njemu sklupča mačka. Također su vrlo zamijećene bile njegove svjetiljke iz serije “Brera”, mliječno bijele i prepoznatljivog, jajastog oblika.

Castiglionijevi radovi bili su vođeni potrebom za ponovnim osmišljavanjem svakodnevnih predmeta, pretvarajući ih u funkcionalnije, a ujedno stilski privlačne objekte. Kroz pola stoljeća karijere, Castiglioni je dizajnirao preko 150 predmeta, uključujući svjetiljke, stolice, police, prekidače, kamere, telefone, usisivače i automobilska sjedišta. Mnogi od njegovih radova smatraju se visokim standardima ne samo dizajna, nego i umjetnosti općenito, a dio su kolekcija poznatih svjetskih muzeja. Njujorški Museum of Modern Art, primjerice, ima četrnaest njegovih radova u svojoj stalnoj kolekciji. Vodeći se za svojim motom: “Dizajn zahtijeva promatranje”, Castiglioni je stvorio predmete nadahnute potrebama svakodnevnog života, zasnivajući svoje najpoznatije radove na predmetima poput ulične rasvjete ili automobilskih farova.
Umro je u Milanu 2002. godine, ostavljajući za sobom naslijeđe izuzetno snažnog utjecaja na povijest primijenjenih umjetnosti. Njegovi su radovi odgojili čitave generacije, poučavajući ih dobrom dizajnu i karakteristikama zbog kojih dizajn predstavlja jedan od najsnažnijih izraza kreativnosti dvadesetog stoljeća.

Zoran Krušvar

Komentari