Eileen Gray

260
Eileen Gray

Eileen Gray, jedna od pionirki modernog dizajna, rođena je devetoga kolovoza 1878. Punim imenom Kathleen Eileen Moray Gray, živjela je u dobrostojećoj plemićkoj obitelji, u blizini Enniscorthya, malog trgovačkog gradića u jugoistočnoj Irskoj. Kako je njezin otac James bio amaterski slikar, Eileen, najmlađu od svoje petero djece, često je vodio sa sobom na slikarske ture po Italiji i Švicarskoj. Tako je Eileen rano došla u doticaj s čarobnim svijetom umjetnosti, šireći svoj slobodni duh i pripremajući se za velika djela.

S dvadeset godina upisala je Školu lijepih umjetnosti Slade u Londonu, međutim, 1900. posjetila je u Parizu Exposition Universelle, svjetsku izložbu kojom je dominirao art nouveau. Pod snažnim dojmom, Eileen se uskoro preselila u Pariz i nastavila studije na AcadeÅLmie Julian i AcadeÅLmie Colarossi. Vratila se 1905. u London, kako bi njegovala bolesnu majku i ponovo pohodila Slade, ali je otkrila da je satovi crtanja i slikanja sve manje zadovoljavaju. Šećući kroz Soho, naišla je na lakirersku radionicu i fascinirala se radovima koje je tamo vidjela te se odlučila baviti tom umjetnošću. 1906. ponovo preselila u Pariz i upoznala japanskog lakirera Seiza Sugawaru, pod čijim je mentorstvom marljivo radila narednih sedam godina. Nažalost, tijekom tog razdoblja rada, zbog konstantnog izlaganja toksinima iz laka dobila je na rukama takozvanu lakirersku bolest. 1913. u dobi od 35 godina, Eileen je u Parizu postavila svoju prvu izložbu lakiranih dekorativnih panela. Po završetku prvog svjetskog rata, milijunašica Madame Mathieu LeÅLvy angažirala ju je na poslu uređenja stana u ulici Lota. Dizajnirala je većinu namještaja, tepihe i svjetiljke te postavila lakirane panele na zidove. Posao je trajao četiri godine, a među artiklima koje je za potrebe tog stana dizajnirala našla se i čuvena “Bibendum stolica”, nazvana po čuvenoj maskoti koja reklamira Michelin gume. Naslon za leđa i ruke sastoji se od dvije polukružne podstavljene tube, presvučene mekom kožom, dok su vidljivi konstrukcijski dijelovi napravljeni od kromirane čelične cijevi. Unutrašnjost sjedala je od drveta i gumene mreže, što daje posebnu udobnost. Trudila se stvoriti namještaj jednostavnih oblika, pa je osim „Bibendum stolice“ napravila još i jednostavnu, crvenu, “Zmijsku stolicu“ i “Pirogue boat krevet“, koji je također bio potpuno jednostavan. Namjera je bila da stan ne izgleda natrpano i da namještaj ne skreće pažnju s umjetnina na zidovima. Dekorirajući stan, Gray je htjela stvoriti okoliš koji će odgovarati životnom stilu naručiteljice i uklapati se u svako njeno raspoloženje.

Rezultat je bio pohvaljen od strane kritičara koji su ga smatrali vrlo inovativnim, stolica i ostali radovi nazvani su “trijumfom modernog življenja”, a sama gospođa LeÅLvy nagradila je Eileen honorarom koji joj je omogućio neovisnost o fi nancijskoj potpori njene imućne obitelji. U periodu rada na stanu u ulici Lota, nastala je i “Dragon chair” – Zmajska stolica – o kojoj ste prošle godine mogli čitati u rubrici Kako potrošiti bogatstvo, s obzirom da je 2009. na aukciji prodana po cijeni od 28,3 milijuna dolara. Modernizam nije zanimao Eileen samo na umjetničkoj, već i na osobnoj razini te je tako započela vezu s tada vrlo utjecajnim Jeanom Badovicijem, koji ju je nagovorio da se okuša u arhitekturi. Zajedno su stvorili kuću za odmor nazvanu E-1027. Kuća se nalazi u Roquebrune-Cap-Martinu, blizu Monaka. Gray je dizajnirala pokućstvo i surađivala s Badovicijem na samoj strukturi, koja je djelovala revolucionarno, s ravnim krovom, prozorima nalik vrpci od poda do stropa i spiralnim stepenicama koje se spuštaju u sobu za goste.

Le Corbusier je, na zamolbu Badovicija, također dao svoj doprinos kući, u obliku nekoliko živopisnih murala kojima se Eileen protivila jer je smatrala da narušavaju integritet zidova. Le Corbusier je bio toliko impresioniran građevinom, da je sagradio vlastiti ljetnikovac u blizini. Kad je 1965. Le Corbusier umro, plivao je u moru točno ispred E-1027.

Kuća je sadržavala i brojne komade namještaja koji se danas smatraju klasicima modernog dizajna, kao što je primjerice E-1027 stolić, dizajniran na zahtjev Eileenine sestre koja je često dolazila u goste i tražila je stolić za doručkovanje u krevetu. U tu je svrhu nastala asimetrična konstrukcija na visokom i elegantnom postolju, sa staklenom površinom u obliku diska.

S obzirom da je Eileen vodila vrlo buran intimni život, zaljubljujući se i u muškarce i u žene, tako ni njena veza s Badovicijem nije potrajala. Povukla se u svoj novi dom, koji je za sebe dizajnirala i opremila, a koji predstavlja još jednu ikonu modernističke arhitekture. Riječ je o Tempe a` Pailla, izvan Mentona. Prostor je osmišljen kako bi u njemu boravila i radila pa je namještaj multifunkcionalan i interijer se konstantno može mijenjati iz stambenog u radni. Kuća je bazirana na brodskim strukturama, dugim i uskim formama, s višestrukim razinama za uživanje u pogledu, ali i za skladištenje stvari. Djeluje vrlo društveno, s velikim primaćim prostorom, pogledima na grad i more, balkonima i velikim prozorima, ali ujedno i vrlo intimna, s izdvojenim i povučenim sobama i sakrivenim stražnjim dvorištem.

Pristala je 1937. izložiti dizajn ljetnikovca u Le Corbusierovom paviljonu Esprit Nouveau na međunarodnoj izložbi u Parizu, iako se sama tamo nije pojavila. Bilo je to nekoliko godina pred izbijanje drugog svjetskog rata, koji će ujedno označiti i kraj vrhunca njene karijere. Za vrijeme rata, bila je prisiljena napustiti svoj dom. Kada se vratila, otkrila je da su njene kuće uništene ili opljačkane. Preselila je u Pariz i nastavila raditi, međutim ostala je u potpunosti zaboravljena. Tek 1968. novinski članak skrenuo je pažnju na njena postignuća i postignut je dogovor o proizvodnji njenog namještaja s tvrtkom Zeev Aram. Eileen je umrla u 1976. Parizu , ali njen namještaj danas se smatra klasikom modernog dizajna i neizostavan je dio zbirki brojnih svjetskih kolekcionara.

Zoran Krušvar

Komentari