Dizajn ljubavi – RAY & CHARLES EAMES

582

U Bibliji piše da je Bog stvorio svijet u 7 dana, ali teško da je Rajski vrt u kojem su šetali Adam i Eva bio nalik svijetu koji nas danas okružuje. Sve što većina nas svakodnevno viđa oko sebe stvorili su i oblikovali vrijedni i daroviti ljudi, među kojima neki jednostavno blistaju sjajnije od ostalih. Često se može čuti kako inspiracija izvire iz ljubavi… Koliko tek onda inspiracije može imati dizajnerski dvojac, koji je ujedno spojen i u ljubavi? U slučaju američkog arhitektonsko-dizajnersko-umjetničkog para Charlesa i Ray Eames, toliko da čitavo razdoblje u dizajnu namještaja dobije naziv Eames Era. Od plastičnih sjedala kakve susrećemo u čekaonicama, do impresivnih kožnih “direktorskih” naslonjača, od industrijski jednostavnih i pravocrtnih kontura kuće uklopljene u živi okoliš do solarnom energijom pokretanog stroja koji radi – ništa, Ray i Charles docrtali su neke od linija svijeta kakvog danas poznajemo.

Vjenčali su se 1941, u vrijeme rata. On je iza sebe imao trideset i tri godine, jedan brak s djetetom i karijeru u arhitekturi. Ona je iza sebe imala 29 godina, studij apstraktnog slikarstva u New Yorku, a Charlesa je upoznala na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona ne bi li proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on ne bi li dovršio započeti studij arhitekture.

Postali su zapanjujući par koji je svijetu dizajna dao iznenađujući doprinos svojom širinom i opsegom rada. Stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. Ubrzo nakon vjenčanja odselili su u Kaliforniju, ali ne prije nego što su Charles i još jedan poznati dizajner, Eero Saarinen dizajnirali namještaj za natječaj “Organski dizajn u kućnom namještaju” koji je raspisao Muzej moderne umjetnosti u New Yorku. Njihov rad, koji je predstavio novu tehniku oblikovanja drveta, bio je inspiriran formom ljudskog tijela i osvojio je nagradu. Kasnija aplikacija dizajna na šperploču omogućila je masovnu proizvodnju i široku dostupnost. Charles i Ray nastavili su razvijati koncept, eksperimentirajući i razumijevajući materijal te koristeći ga na neočekivane načine, uvijek ostajući vjerni mekim krivuljama, ergonomskim i ugodnim ljudskom tijelu.

Kako je nakon rata postojala velika potražnja za kućama, magazin California Art and Architecture financirao je studije kuća kako bi se pokušalo riješiti problem. Ray i Charles dizajnirali su kuću nazvanu Case Study #8, koristeći industrijske materijale, gotove prozore, vrata, valoviti čelični krov i slično. Kuća je prvenstveno bila zamišljena kao ekonomično rješenje za povratnike iz rata, međutim pokazala se za tu svrhu malo ispred svoga vremena. Rješenje se isticalo svojom ekonomičnošću i efikasnošću te jedinstvenim odnosom između strukture i okoline. Zdanje se sastoji od dva dijela, jednog namijenjenog stanovanju, a drugog zamišljenog kao radni studio. Pročelje je podijeljeno u module ispunjene prozorima, neke podijeljene u još manjih dijelova, druge obojane u crveno, bijelo, žuto i plavo. Učinak je kao da gledate Mondrianovu sliku u tri dimenzije. Obitelj Eames odlučila je da njihov dom neće biti uljez u okolišu, već će se u njega uklopiti pa tako zgrada ravnih, industrijskih linija gotovo nevjerojatno skladno uranja u eukaliptuse, grmlje i poljsko cvijeće uokolo. Uselili su u kuću za Božić 1949. i iz nje crpili kreativnu energiju za daljnji rad.

Kroz pedesete, bavili su se grafičkim dizajnom, fotografijom i filmom. Snimili su niz kratkih filmova, objedinjujući znanstvene teme i prepoznatljivi umjetnički izraz. Jedan od najpoznatijih takvih radova jest Power of Ten u kojem se kamera udaljava od para koji leži na pikniku, svakih deset sekundi za udaljenost pomnoženu s deset, dok se ne izgubimo u nepreglednim dubinama svemira, da bi se kasnije vratila na početnu poziciju pa se nastavila približavati, ulazeći u pore kože, tkivo i dublje, analizirajući stanice i molekule.

Poigravanje materijalima i idejama eskaliralo je 1957. godine, izradom uređaja pogonjenog solarnom energijom – Do-nothing Machine, mašine koja ne radi ništa. Niz šarenih “ventilatora”, kotačića i “vjetrenjača” neodoljivo podsjeća na Calderove “mobile”, uz dodatak tada revolucionarne solarne energije kao prirodne pokretačke sile.

Ipak, ono po čemu su Eamesi ostali najpoznatiji, svakako je namještaj. Nastavili su raditi na razvoju novih oblika i kvaliteta, a 1956. lansirali su čuvenu Eames fotelju i otoman. Kao materijale upotrijebili su školjku od šperploče i kožne jastuke. Jastuci, nasloni za ruke, gibljivost i ergonomska udobnost naslonjača karakteristike su koje su ubrzo postale standardom i izmijenile način na koji poimamo izgled namještaja.

Par koji je niti svojih sudbina isprepleo u tapiseriju kreativnosti i ideja nastavio je raditi do kraja. On je živio do 1978, a ona deset godina duže, ali njihovo djelo živi i dalje u svakoj mekanoj liniji koja se ugiba pod našim tijelima ili rezonira u prostoru, prenoseći nam ljubav s kojom su stvarali Ray i Charles Eames.

Zoran Krušvar

Komentari