Na rad kontroverznog i genijalnog arhitekta Daniela Libeskinda uvelike je utjecalo njegovo podrijetlo i obiteljska pozadina. Bio je drugo dijete Dore i Nachmana Libeskinda, poljskih Židova i preživjelih iz holokausta. Kao dijete pokazao je velik talent na polju glazbe te se proslavio u Poljskoj kao virtuozni svirač harmonike što mu je kasnije omogućilo imigraciju u SAD i završetak školovanja. 1970. je završio studij arhitekture, a kasnije i postdiplomski studij teorije arhitekture na Sveučilištu Essex. Prilikom svog školovanja kratko je radio za Richarda Meiera, arhitekta poznatog po svojim racionalističkim projektima, jednostavnim oblicima i korištenju bijele boje. Ipak, zanimljivo je što će unatoč kratkom utjecaju ovog arhitekta, Libeskindov rad krenuti u potpuno drugačijem smjeru.
Budući da je mnogo godina radio kao predavač i teoretičar arhitekture, iznenađuje informacija da je svoju prvu građevinu završio je tek sa 52 godine. Radilo se o muzeju umjetnika Felix Nussbauma, umjetnika koji je umro za holokausta te se u skladu s tim bavi temom rasizma i netolerancije. Iako su kritičari prijašnje Libeskindove radove ocijenili kao pretjerano kaotične i nepravilne, te neprimjerene za gradnju, ovo (ostvareno) djelo doživjelo je velik uspjeh. Tema holokausta se provlači kroz cijelu građevinu; prikazana je kroz kaos prostora, korištenjem labirinta i mnogih nelogičnih, slijepih završetaka.
Slične tematike, Židovski muzej Berlinu, ujedno i njegovo najpoznatije djelo završen je 1999. godine te mu je osigurao velik uspjeh na sceni arhitekata postmoderne.
Židovski muzej u Berlinu (1999.):
Židovski muzej je nastao kao sjećanje na bolnu židovsku povijest. Posjeduje narativne elemente koje nas nose kroz cijelu priču holokausta, a ujedno predstavlja uspješan dizajn doživljaja koji snažno utječe na emocije posjetitelja ne ostavljajući nikoga ravnodušnim.
Muzej se nastavlja na stari Židovski muzej te se nalazi na području Istočnog i Zapadnog Berlina, ujedinjujući povijesni teritorij Istočne i Zapadne Njemačke. 160 000 metara kvadratnih ovog muzeja raščlanjeni su u isprekidanu formu koja proizlazi iz izvitoperenog simbola židovstva, Davidove zvijezde. Cijeli prostor je vezan uz simboliku židovske povijesti, od samih oblika do prostora koji sugeriraju i potiču na kretnju i osjećaje proizašle iz njihove povijesti. Slično Libeskindovoj prvoj građevini, i ovaj muzej se dijeli na 3 dijela simbolizirajući 3 razdoblja židovske povijesti u Njemačkoj: kontinuitet, emigraciju i holokaust. Oni su spojeni s tri osi koje se isprepliću i ukrštavaju označavajući povezanost između 3 razdoblja.
Kao uvod u veličanstvenost neobičnog muzeja, njegova fasada je prekrivena cinkom, materijalom koji će kroz vrijeme pod utjecajem atmosferilija promijeniti boju. Rasjekline na fasadi jasno daju do znanja da interijer zgrade nije ni malo uobičajen: ne postoji tradicionalna podjela na sobe niti katove. Usprkos tome, ovi “prozori” proizlaze iz vrlo precizne matrice. Naime, rasjekline na zgradi označavaju poveznice između različitih adresa značajnih njemačkih Židova iz predratnog razdoblja.
Početak Muzeja označava Os kontinuiteta koja je prva i najduža os u koju ulaze posjetitelji. Spaja staru i novu zgradu muzeja te simbolizira nastavak berlinske povijesti, povezujući ostale osi.
Jedan od važnih dijelova građevine je Praznina koja čini prazni prostor visine oko 20 metara nastavljajući se kroz cijelu zgradu. Karakteriziraju ga goli betonski zidovi, gotovo bez umjetne rasvjete, u potpunosti odvojeni od ostatka muzeja. Izraelski umjetnik Menashe Kadishman ispunio je prostor sa 10 000 željeznih lica koja se nalaze polegnuta na dnu prostorije poput lišća stvarajući gromoglasan zvuk dok se prolazi kroz prostoriju. Spoj praznog prostora i snažnog zvuka koja ga ispunja duboko djeluje na svakog posjetitelja. Prema riječima Liebeskinda ove prostorije označavaju dio židovske povijesti koja nikad nije uspjela biti zabilježena: ona koja označava čovječanstvo pretvoreno u pepeo.
Kao poveznica unutarnjeg i vanjskog dijela, os emigracije vodi do izlaza, najavljujući svijetlo izvana. Na Os emigracije se nastavlja Vrt izgnanstva, koje dijele velika i teška vrata.
U Vrtu izgnanstva Libeskind se još jednom igra s potencijalnim posjetiteljima; ovaj prostor pruža osjećaj nestabilnosti, istodobno zbunjujući i dezorijentirajući posjetitelje. Sastoji se od 49 betonskih blokova koji su nakrivljeni pod 12 stupnjeva, a cijeli prostor se nalazi u eksterijeru muzeja koji se nastavlja na osi.
Priča muzeja završava s Osi holokausta koja je slijepi završetak, bez ikakvog nastavka, osim zastrašujućeg Tornja holokausta. Već ionako tamna i uska prostorija postaje još mračnija približavajući se Tornju. Na zidovima se nalaze dokumenti i osobni predmeti koji govore o povijesti i sjećanju Židova koje je jedino ostalo kao svjedok događanja u prošlim vremenima.
Snažni osjećaji u ruhu dekonstruktivizma:
Liebeskindovo djelo primjer je dekonstruktivizma u arhitekturi koji premašuje strukturalne zakone modernizma. On pokušava pronaći alternativu fiksnim stabilnim i čistim oblicima. Rezultat su gotovo kontradiktorni prostori koji djeluju nestabilno, ali su s druge strane projektirani s jednakom čvrstoćom jedne modernističke građevine. Kaos i nelogičnost prostora koji se “dekonstruira” iskorišteni su kako bi prikazali kaotičnu povijesnu priču.
Nakon Židovskog muzeja:
Liebeskind je izabran kao jedan od projektanata budućeg Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku. Slično kao njegovi prijašnji radovi, koncept novog WTC-a će se bazirati na davanju počasti žrtvama napada 11. rujna.
U New Yorku je situiran i Daniel Liebeskind studio iz kojih su proizašli radovi kao što je Suvremeni Židovski muzej u San Franciscu te Kraljevski Ontario muzej u Torontu. Zanimljiv je i noviji Libeskindov uradak, Villa, luksuzna kuća koja može biti isporučena i sastavljena u bilo kojem dijelu svijeta. Slično kao i Židovski muzej, kuću karakterizira nepravilna, gotovo nestabilna forma te oštri otvori na fasadi. Unatoč vrlo dramatičnim i asimetričnim prostorima interijer kuće djeluje vrlo skladno i ugodno. Pomalo slične forme, ali s drugačijom svrhom, daju potpuno drugačiji dojam od Židovskog muzeja.
Radovi Daniela Libeskinda bili su izloženi u najvećim muzejima i galerijama diljem svijeta te su bili tema brojnih internacionalnih izdanja na mnogim jezicima. Njegove nekonvencionalne ideje snažno su utjecale te će nastaviti djelovati na novu generaciju arhitekata i sve zainteresirane u budući razvoj gradova i kulture.
[nggallery id=61]
Kristina Lugonja, magistar dizajna
Komentari