Kako ružan izraz: mešoviti brak. Zvuči kao nešto pogrešno, protivprirodno, veštačko i nespojivo. Kao kalem koji nikad ne sraste za granu. Kao zakleta heterogenost. Kao nakaradna simbioza. „Mešoviti“ znači onaj koji sadrži više različitih komponenti, koje su silom čudnih prilika spojene, ali ne i izvorno pripadajuće jedna drugoj. Taj pojam u sebi nosi rascep, udaljenost, obeležavanje i krivicu. Šta ste vi to pomešali, zašto ste pomešali, ko vam je dao za pravo da mešate? Kao da govorimo o stvarima (koje se uvek definišu od spolja), a ne o ljudima (koji se jedini mogu definisati iz sebe).
Brak jeste institucija koja je društvena, ali to ne znači da je iznad pojedinca. Društvene institucije postoje da bi bile u službi pojedinca, da bi ga zaštitile i olakšale mu život, a ne da bismo pomoću njih kontrolisali i ujarmljivali. One nisu božanstva kojima se pokoravamo, nisu naše tamnice, ni naši kalupi. One su naša oruđa i prečice do bezbednijeg, bezbrižnijeg i dostojanstvenijeg života. Osim toga, brak je danas jedna specifična tvorevina u svetu gde žene nisu roba i gde status nije determinisan poreklom, gde postoji sloboda izbora i naši životi nisu u službi bilo kog apstraktnog konstrukta (poput tradicije, prezimena, nacije, itd.), to je ovaj svet u kome mi živimo ili se bar on takvim predstavlja. U takvom svetu brak se sklapa iz ljubavi, slobodnom odlukom, bez ikakvih unapred zadatih uslova, uključujući i onaj o polu. Došli smo do toga da nas čak ni naše biološke predispozicije ne obavezuju na bilo kakve odluke. Terminologija nekih starih zapušenih paradigmi je izanđana i anahrona, pluta po jeziku kao olupine svemirskih stanica i satelita u Zemljinoj orbiti. I ljudi uzimaju te šuplje skalamerije od reči, zavlače se u njih kao rakovi samci i uživljavaju se u mogućnost da te olupine još uvek nešto znače, vođeni isključivo sopstvenom slabošću i nesposobnošću da se nose sa slobodom, kako tuđom, tako i svojom.
Brak odavno ne ugovara niko osim nas samih. On je rezultat naše želje da sa nekim provedemo život. Rezultat ljubavi. U brak me ne šalje ni porodica, ni kasta, ni nacija, već moje vlastito srce. Ne postoji mešoviti brak, jer sva srca su ista. Nema ništa mešovito u mom braku. Mi se volimo i mi smo jedno. Ne želim da živim u svetu u kome moj brak ima prefiks „mešovit“. Čemu služi ta informacija? Ničemu. Potpuno je suvišna. I ne samo suvišna. Uvredljiva je. Kao što je u jednom trenutku postalo degutantno, uvredljivo i suvišno da kada govorimo o čoveku naglašavamo da li je on crnac, belac, gej ili musliman; dovoljno je reći čovek. Tako je odavno postalo prevaziđeno i nepotrebno naglašavati da li je brak mešovit. Dovoljno je reći brak.
A ima još jedan nivo odvratnosti: dete iz mešovitog braka. To su deca koja su u onom nekadašnjem vremenu nosila ozbiljnu stigmu, ni kriva ni dužna. Jer nekome je bilo bitno da tako etiketira decu. E pa, moje dete nije iz mešovitog braka i neću dozvoliti nikome da ga etiketira. Moje dete je rođeno iz ljubavi dvoje dobrih ljudi, koji su slučajno Hrvat i Srpkinja, i ne možete verovati koliko je skladno, koherentno, celovito i zaokruženo, nema baš ništa mešovito u njemu. Znam da su takva i mnoga druga deca koja su se rađala i rađaće se, a koja su posmatrana kao da su im glava i identitet od lego kocki i svakog trenutka će se raspasti. Ne dragi moji, najčešće se raspadnu oni koji su naučeni da svoj identitet zasnivaju na nečemu spoljašnjem, a sve spoljašnje je prolazno. Oni koji su se rodili dosledni i samosvesni i koji su samopoštovanje izgradili na humanosti, dobroti i doprinosu koji su dali ovom svetu, a ne na naciji, mestu rođenja ili plemenitom poreklu, oni su kao stene. Njih ništa ne može da rasturi i pomuti. Oni sijaju u vremenu kao okrugle tople monade koje obasjavaju svemir.
Komentari