Taj dan je na rasporedu bio posjet špiljama Waitomo poznatima po svjetlećim crvićima (Glow worms) koji mračne svodove špilja pretvaraju u prekrasno zvjezdano nebo. Ponuđeno nam je nekoliko opcija, od one suhe gdje u čamcu plovite špiljom i divite se svjetlucavom svodu, do epske avanture „Izgubljeni svijet“ u kojoj se užetom spuštate u dubine špilja. Ja i nekolicina drugih izabrali smo Tumu Tumu Toobing avanturu koja uključuje tzv. Black water rafting ili plutanje podzemnim vodama na velikim crnim gumama uz hodanje, penjanje i plivanje. Ostati suh na čamcu možda zvuči naujdobnije, ali na put oko svijeta nisam krenula da bi bila sigurna, već izložena novim, neobičnim i uzbudljivim stvarima, a plivanje u podzemnim vodama zvučalo je upravo tako, uzbudljivo i pomalo zastrašujuće.
Gradić Otorohanga posvećen je svim Kiwiana stvarima po kojima je Novi Zeland poseban, pa tako grad krase i ove skulpture Kiwi ptica koje ne lete i nacionalni su simbol Novog Zelanda.
Nakon podjele u skupine ovisno koju smo avanturu izabrali, nas desetak krenulo je s dva mlada simpatična vodiča kombijem do mjesta gdje smo se presvukli u crna ronilačka odijela, bijele gumene čizme i bijele kacige sa svjetiljkom. Kad smo se prestali smijati svom novom izgledu krenuli smo pješke kroz zelene livade uz brežuljke s ovčicama te se spustili niz šumu do ulaza u špilju koji je bio jako uzak..i mračan. Sitna rupa među stijenama u zemlji nije djelovala najprivlačnije. Nakon što smo se jedva provukli kroz nju našli smo se u uskom hodniku u vodi do koljena. Tako smo nastavili hodati neko vrijeme par puta se provlačeći kroz uske prolaze dok nismo došli do dijela koji je izgledao kao tobogan u stijeni i vodio je kroz još jedan prolaz. Nakon spuštanja bućnuli smo u duboku vodu na drugoj strani. Kad su nam se ronilačka odijela počela puniti užasno hladnom podzemnom vodom naša su lica poprimila zaleđen izraz, ali uskoro se voda rasporedila unutar odijela i nije više bilo toliko hadno. Izronivši nakon jednog spusta vodič mi je opet potopio glavu, a cijelo su vrijeme zbijali šale. U jednom trenutku su nam skrenuli pažnju na jegulju u vodi. Stigli smo u širu špilju gdje smo prvi put na svodu ugledali svjetleće crviće koji su zapravo ličinke koje vise na tankim nitima nalik paučini. Vodič nam je rekao da stanemo u vlakić držeći se jedni drugima za ramena i ugasimo svjetla na kacigama. Tako smo neko vrijeme hodali u potpunom mraku diveći se plavičastim svjetlucavim točkicama koje se špilju pretvorile u čarobno i bajkovito mjesto. U jednom drugom dijelu vodiči su nam predložili da namažemo lice ljekovitim blatom, pa smo tako namazani ratničkim bojama nastavili dalje. Nakon toliko vremena u hladnoj vodi, unatoč ronilačkom odijelu postalo nam je jako hladno. Zaustavili smo se u uskom tunelu gdje su nam vodiči dali topao sok i čokoladicu. Kad smo ih pitali koliko još, a oni rekli da smo na pola puta, iznenadili smo se jer nam se činilo da smo u špiljama već cijelu vječnost, a hladnoća više nije bila udobna. Nastavili smo do visoke stijene s koje smo skočili na velike napuhane crne kolute u vodi. Iako je ispočetka djelovalo malo zastrašujuće, kad sam skočila i ipak sletila na kolut, a ne u mračnu vodu, bilo je zabavno. Spojeni užetom krenuli smo u liniji kroz vodu i opet ugasili svjetiljke. Rekli su nam da ruke ne držimo u vodi zbog jegulja. Tako zavaljeni u kolute polako smo plutali niz mračan tunel s pogledom na prekrasan svjetlucav plavičasti svod. Podzemna avantura je završila plivanjem preko podzemnog jezerca. Izašli smo na danje svjetlo i jedva dočekali tuširanje i toplu vodu. Predivno iskustvo, ali definitivno ne za klaustrofobičare.
Tradicionalni maorski pozdrav, hongi, izvodi se tako da se priljube nosevi i čelo pri čemu se dijeli ha, dah života.
Navečer nas je čekao posjet maorskoj zajednici i upoznavanje s njihovim običajima i kulturom. Nakon što nam je stari poglavica objasnio da ćemo kasnije sudjelovati u maorskom plesu, imali smo tradicionalnu maorsku večeru od raznog mesa i ribe, a zatim se krenuli pripremati za večernju ceremoniju. Dobili smo crne olovke za šminkanje, pa smo si na licima iscrtali tradicionalne maorske Tā moko tetovaže, odnosno nešto što je njih nalikovalo. Muškarci obično imaju tetovaže po cijelom licu, a žene samo u području brade i usta. Meni je oslikavanje dosta dobro išlo, pa se ubrzo stvorio red cura koje su čekale da ih oslikam. Ceremonija je započela u velikoj dvorani gdje se maorski poglavica suočio s poglavicom naše grupe kojeg smo mi izabrali. Naš je poglavica morao pokazati da neće posustati pred glavim poglavicom i da je dovoljno jak da izdrži njegov prodoran i zastrašujući pogled. Nakon nekog vremena glavni poglavica je podignuo list koji je naš poglavica stavio pred njega i to je značilo da prihvaća naše pleme i zaželio nam je dobrodošlicu. Tada smo krenuli u pozdravljanje sa svim članovima, počevši s poglavicom, njihovim tradicionalnim pozdravom koji se naziva hongi. Ispočetka je bilo je malo neobično prislanjati čelo i nos na toliko drugih čela i noseva, ali brzo smo se uhodali u dijeljenju životnog daha.
Žene i djevojke izvode tradicionalan maorski ženski ples poi vrteći kuglice na konopcu. Nakon njih i mi smo ga naučile i izvele pred cijelom grupom.
Maori su izveli svoje tradicionalne pjesme i plesove pred nama, najprije svi skupa, zatim muški haka ples, pa ženski poi. Ratni haka ples karakteriziraju nagli i energični pokreti i uzvikivanje uz žustro lupanje nogama, obično se koristi da bi se zastrašio neprijatelj ili za dobrodošlicu, a poznat je po razgoračenim očima i isplaženim jezicima izvođača. Možda ste vidjeli kako igrači novozelandske ragbijaške reprezentacija izvode haku prije svake utakmice. Nakon toga su žene izvele poi ples s kuglicama koje su tradicionalno maorske žene koristile da im ruke budu fleksibilne za pletenje košara, a muškarci za koordinaciju potrebnu u bitkama.
Nakon dobro izvedenog plesa u tradicionalnim kostima i s „tetovažama“ na licima uspješno smo izvršili zadatak i zadobili poštovanje poglavice plemena koje nas je ugostilo.
Nakon gledanja maorskih plesova morali smo ih naučiti i izvesti. Dečki su otišli u drugu prostoriju svladati haku, a mi žene smo ostale u dvorani gdje smo naučile plesati poi. Kad su se dečki pojavili goli do pasa samo u oskudnim Piupiu suknjicama ispletenim od lana i počeli izvoditi haku kao pravi neustrašivi ratnici, mi cure smo zinule. Od običnih dečki pretvorili su se u opasne i neustrašive muškarce, a kasnije smo ih u šali pitale ako bi nam mogli ponoviti izvedbu još koji put. Stvarno su bili odlični, ne samo što su se u plesu potpuno transformirali, nego su se i morali skinuti u suknjice i zapamtiti riječi hake. Svaka čast. Mi cure smo samo nabacile plesnu odoru preko odjeće i zavrtile poi kuglice u ritmu glazbe, ali ni nama nije išlo loše. Odlično smo se proveli, a poslije smo zabavu nastavili u susjednoj prostoriji jer smo u dvoranu postavili madrace na kojima ćemo spavati. Prvi put da sam u istoj prostoriji spavala s jedno tridesetak ljudi, ali pleme se mora držati zajedno, zar ne?
Tekst&foto: Nola
Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak 18.5.2012.
