Vrtić, teta Kristina i njene maškare

952

mary poppins

Međutim, moramo priznati da smo u ovom periodu, isprovocirani „švicarcima“ ili nekom drugom državnom politikom, na svoja lica stavili (sa zadovoljstvom) masku infantilnosti. Ruku na srce, malo smo i sebični mi odrasli: zavoljeli smo maškare više od najmlađih i postali glavne face u gradu.

Teta Kristina je moja prijateljica. Radi u vrtiću. Jako je dobra teta. Ne maltretira djecu i ne daje djeci one tablete od kojih klinci prespavaju cijeli dan u vrtiću. Njena djeca, zbilja (ali, zbilja!) nisu oni potencijalni neurotičari koji dolaze kući nakon cjelodnevnog boravka i puni snage maltretiraju roditelje do kasno u noć nakon što su prespavali i marendu i ručak u vrtiću. Čak mi teta Kristina više liči na neku skupu englesku guvernantu koja bi mogla očijukati sa glavnim batlerom dok istovremeno dijete uči svirati violinu, šivanje goblena, francuski, španjolski i ruski jezik (istovremeno). Teta Kristina ima samo jednu manu (ili prednost): prevelika je lokalpatriotica i više voli ovo more i hrastove, nego londonski Trafalgar Square tako da se teta Kristina nije maknula dalje od Trga Bana Jelačića. I od ovdašnjih običaja. Sve ona uredno odradi: svake godine klince odvede na Platak po zimi i tamo jedu sendviče od parizera. Osim toga, svake godine kada su dani kruha, odu svi zajedno u pekaru gdje im nasmješeni barba Mirza otkriva tajne zanata. Nakon toga dječica odlaze kućama s paninom i integralnim kruhom i žele biti (mahom svi) pekari kada odrastu jer su pekari sretni ljudi koji se stalno smiju. Jesen dočekaju s mnoštvom lišća i maruna kojeg su sami pobrali i kojeg kasnije crtaju. Da ne spominjemo kazalište i jutarnje premijere crtanih filmova u kinu. I tamo je teta Kristina sa svojom djecom prva u redu. Za Božić svi zajedno od kolaž papira rade ukrase tako da je vrtić pun onih papirnatih lanaca ljepljenih sa oho ili karbon ljepilom. Super je teta Kristina! I svi je roditelji hvale.

Međutim, postoji jedan period u godini kada ona preskoči i samu djecu i postaje opće „smetalo“ i djeci i roditeljima i upravi vrtića. Taj period je period maškara. I svake godine svi padnu na istu njenu foru: „Ali to ja radim zbog djece!“. Dobro, možda malo i radi zbog djece jer ih iskreno obožava. Do te granice da prkosi obrazovnom sustavu Republike Hrvatske i da plače kada klinci moraju krenuti u školu, a ona ih nagovara da ne idu i da ostanu još koju godinu s njom. Ma luda je ta teta Kristina.

Uglavnom: maškare. Ma koje maškare?! Cirkus, a ne maškare.
„Dragi moji klinci i klinceze“ – tako ona krene, čula sam to jednom – „Sutra nam počinju maškareeeee…“ – i raširi ruke onako iznad glave.

maska

„Jeeeee…!“ – vesele se svi ne znajući što to znači za njih i njihove roditelje.
„Od sutra pa sve do paljenja Pusta“ – (prikazuje na grafoskopu slike Pusta) – „dolaziti ćemo u vrtić maskirani. Možete imati crveni nos, periku, curice mogu biti vile ili princeze, a dečki gusari ili prinčevi. Možete biti što god želite. Ali, svakog dana ćemo obilježiti maškare. I ja ću istoooo…!!!“
„Jeeeee…!“ – opet svi.

„Nisam sigurna hoću li sutra staviti periku ili ću samo nacrtati lice. Znate, onako sa šminkom sve po licu. Ili bi mogla staviti one klauonovske široke, karirane hlače. Ma, mogla bi sašiti i nove. Ili da samo stavim periku i duge sjajne trepavice…?“ – ona je još uvijek pričala, i to narednih 15 minuta, a djeca su se počela razilaziti i svatko je počeo raditi svoje: Luka je skidao kruh sa tenisice koji mu je ušao u cijeli đon i nije htio van pa je Luka odlučio lupati po podu dok god i zadnja mrvica nije izašla. Monika je šokirano gledala na grafoskopu tu lutku koju je netko objesio za vrat i zavezao ju za stup i počela plakati, Lea je češljala Teu i vikala na Moniku da prestane plakati.

Moj Matija je bio u kuhinji cijelo to vrijeme i žicao tetu kuharicu još keksa: „Mooolim Vas, samo još jedan stari keks koji ste mislili baciti. Mooolim Vas“. Presočio je cijeli performance i uopće nije bio obavješten da su počele maškare.
Drugi dan smo Matija i ja uletili u vrtić u maniri Zoroa. Ne odjeveni poput Zoroa, nego tom brzinom. Ja sam kasnila na posao, naravno. Kamo sreće da smo se odjenuli u tako nešto. Stavili smo papučice i ušli u igraonicu. Svi su se veselo okrenuli i gledali u nas. I ušutili. Šok i nevjerica. Matija i ja smo promatrali ostalu djecu i shvatili da smo jedino mi došli „u civilu“. Oko nas su bile pčelice, princeze, klaunovi i maslačci.

dijete

„U šta si se ti maskirao danas Matija?“ – pitao nas je veliki klaun s crvenom perikom na glavi. Pretpostavili smo da je to teta Kristina. Matija se okrenuo prema meni i počeo plakati svom silinom i utrljavati mi keks domaćicu u moje hlače na crtu koje sam peglala jutros. Domaćica se počela topiti po njima, a on nije prestajao plakati.

„Mamaaaaa! Svi su maskirani osim mene. Ja idem kod none, neću biti tu!“
Kada smo veliki klaun i ja, nakon pola sata, njegovih i mojih suza, uspjeli Matiju ubjediti da none nema kući pod izgovorom da mu je išla kupovati najljepšu masku u gradu za sutrašnji odlazak u vrtić i nakon što je teta kuharica izletila iz kuhinje sa svim keksima koje ima „u šteku“ za ovakve slučajeve, Matija se smirio, a teta Kristina ga je počela šminkati još dok sam sva uplakana i prljava izlazila van.

Za neke ljude maškare mogu biti traumatsko iskustvo. Pogotovo za one koji vole „žicati“ slatkiše i koji predvide takve događaje zbog druge opsesije. To može, u tom kontekstu, biti i lančana reakcija koja se prenosi na roditelje koji jednostavno nisu upućeni u lokalne događaje i njihov hodogram. Pa se opće veselje pretvara u (skoro) pa tragediju s znatnim PTSP sindromima u kasnijem životu.

Matija više ne „žica“ kekse nego ih nosi sa sobom. Matija više ne spava popodne u vrtiću da ne bi nešto propustio. Teta Kristina još uvijek obožava maškare, pretvara se u najveće dijete u tom periodu i sama šiva (za sve klince!) kostime za Dječji karneval. I njena grupa uvijek pobijedi. Pa piju šampanjac. Onaj rozi, dječji. I tetu Kristinu svi vole.
Osim nekih roditelja. U periodu maškara. U istom tom periodu je Svjetsko prvenstvo u rukometu. Ali, koga briga za rukomet. Je li tako teta Kristina?

Iva Piglić

Komentari