Superman! Samo u Ukrajini!

625

Horvatija. Diljem Ukrajine možete vidjeti plakate koji reklamiraju Hrvatsku kao top destinaciju za ljetne praznike. Čak su i trolejbusi putujuće reklame, pa se uz neke druge turističke zemlje na njima nalazi i Hrvatska. Ruski Vogue i mnogi drugi časopisi u svakom broju preporučuju neki hrvatski grad, otok, hotel… Neobičan je osjećaj… vidjeti fotografi je svoje zemlje gotovo svugdje kamo krenete, a od nje ste udaljeni oko 1000 kilometara.

U protekla dva mjeseca proputovala sam dobar dio Ukrajine i uvjerila se koliko je zemlja lijepa, ali… Zaista se doslovno guši u problemima. Od prekrasnog malog (kažem „mali“, iako je nešto veći od Rijeke, a to je za Ukrajinu malo) Černjihiva (koji tako zovu Ukrajinci, dok ga Rusi zovu Černjigov) u kojem je najstarija katedrala u Ukrajini do Odesse, najveće luke na sjeverozapadnom dijelu Crnog mora. Između su bili i gradići (opet veličine Rijeke) Čerkasi i Žitomir, te prekrasni Lavov. Iako je Kijev mješavina svega i svačega i u njemu vidite suživot različitosti, zanimljivo je putovati ovom zemljom. I dok u Lavovu isključivo govore ukrajinskim jezikom, a nerijetko idu i tako daleko da samo taj dio Ukrajine smatraju „pravom“ Ukrajinom, u Odessi možete čuti isključivo ruski jezik. Kao stranac se prilagođavate, čak i kada primijete da ste stranac, govore i dalje samo svojim jezikom podrazumijevajući da ih vi razumijete.

Svaki grad ostavio je poseban dojam, ali za Odessu mogu reći da me osvojila i da je grad u koji ću se vraćati… Odessa je pravi turistički grad i trude se naplatiti sve, apsolutno sve. Tako ovdje nepisano ukrajinsko pravilo da konobaru u restoranu puštate 10% napojnice od cijene koju plaćate postaje pisanim pravilom. Naime, na računu imate i posebnu stavku: usluga 10%. Zanimljivo je da u većini hotela vlada stari socijalistički režim. Na odlasku iz hotelske sobe, prijateljicu i mene je zaustavila „dežurna“ (svaki kat ima dežurnu) koja je „naredila“ da sobu pustimo otključanom, a ključ odnesemo na recepciju. Na recepciji smo predale ključ, a oni su zvali dežurnu da vide jesmo li sve ostavile u najboljem redu. I tu su počeli problemi… Naredili su nam da se vratimo u sobu jer nam žele nešto pokazati. Budući da nam je ponekad zaista dosta ukrajinskog „divljeg“ ponašanja, potrebe da čovjeka degradiraju
gdje god mogu, u jednom trenutku smo to odbile i rekle da odlazimo. Zato su nas poslali u sobu u pratnji stražara. Zbog čega? Željeli su nam pokazati slomljenu nožicu kreveta, prvo su pitali je li takva bila kad smo došle (valjda su mislili da smo skakale po krevetu), da bi potom pitali kako sam uspjela spavati na takvom krevetu i nisam pala. To su pitali stražara koji nas je dopratio, pa mene. Nebuloza? Da. Zaključak? Naš, koji možda nije točan, je bio sljedeći: znali su da smo strankinje, pokušali su naći nešto što bi nam naplatili kao materijalnu štetu, ali ih je stražar zbunio jer nije trebao biti s nama. A zbunila sam ih i ja objašnjenjem da s mojim kilogramima (jer nisam u skupini jačih ljudi) i slomljena nožica kreveta može izdržati. Ne očekujući takav odgovor, samo su se ispričali. To je bilo jedno od neobičnijih, ali ipak tipično ukrajinskih ponašanja. Takva je Ukrajina, te stvari se događaju na
svakom koraku. Od ranog jutra ljudi se trude na nekoga vikati, nekoga napasti, pokvariti nekome dan. I dok je to ipak najočitije u Kijevu, zbog mješavine jezika i ljudi, ovaj događaj u Odessi ipak nije pokvario pozitivan dojam grada. A iako Odessa ne slovi kao mjesto za ljetovanje, ima brojne plaže koje su pune kupača. Ja sam stajala u Crnom moru i plovila njime u turističkom razgledavanju grada. Ali za pravi doživljaj Crnog mora, treba ići na Krim… Sljedeće godine.

Svako putovanje silno me veselilo, no povratak u Kijev je uvijek, unatoč svemu, izazivao poseban osjećaj topline. Iako se često žalim na nešto u ovome gradu (uglavnom na ponašanja ljudi), Kijev je uistinu postao mojim drugim domom. Sada to znam. Od 1. svibnja vrijeme je predivno, pa sam ga iskoristila za razgledavanje svega onoga što nisam mogla ranije: dvaju botaničkih vrtova, mjesta Ukrajinka u okolici Kijeva (gdje je Dnjepar širok poput mora), brojnih prekrasnih crkvica koje su udaljenije od centra. Duge šetnje najbolji su način za upoznavanje ovog grada, u kojem je gotovo na svakom koraku neki pamjatnik (spomenik). Napokon sam „obavila“ i plovidbu Dnjeprom. I na njegovim obalama ljudi se kupaju, plaže su bile pune, ali voda se baš i ne čini čistom za kupanje. Kaže moj student da se to samo tako čini i da je voda čišća no što izgleda. Ja mu ipak ne vjerujem, ali – kad nema boljeg – za osvježenje je valjda dobar i Dnjepar. Iako je s lijepim vremenom Kijev još ljepši, ono što su sunce i visoke temperature još jasnije pokazale je činjenica da u ovom gradu živi mnogo beskućnika. To je najočitije na području kijevskog željezničkog kolodvora gdje neki spavaju na klupicama (u najboljem slučaju), ali većina je na asfaltu. Prljavi, krvavi, bolesni…Te slike pokazuju pravo stanje u zemlji, siromaštvo, bijedu i beznađe. Pravu sliku ne pokazuje kijevska, lavovska ili odeška centralna šetnica, gdje su svi sređeni i (pre)našminkani. A s crne teme ipak se vraćam na svjetliju… Ovog mjeseca je u Kijevu održan Festival europskog fi lma, na kojem su prikazivani fi lmovi svih zemalja članica Europske unije, te Turske. Ja sam se odlučila za slovenski i rumunjski fi lm i nisam požalila. Osim toga, kao i svugdje diljem svijeta, lipanj je bio mjesec fi lma Sex i grad 2 (koji ovdje zovu Sex i misto 2). I dok je o kvaliteti fi lma već sve rečeno, mogu reći da je u cijelom filmu meni najzanimljivija činjenica da Mr. Biga („našeg“ Facu) prevode kao Superman, što je istovremeno bilo zabavno i zanimljivo otkriće. Zaista je bilo neobično Sarah Jessicu Parker i ostale junakinje slušati sinkronizirano na ukrajinski.

Ljeto u Kijevu je počelo temperaturama od 36 stupnjeva, ali je posljednjih tjedan dana dosta oblaka i kiše. Naravno, čim je došlo ljeto, Ukrajinke su jedva dočekale priliku da imaju čim manje odjeće, pa tako oskudno odjevene idu u šetnje, na posao, sveučilišta… Svaka čast iznimkama (jer ih ima!), ali prosjek je takav. Unatoč vrućinama, ne odriču se ni teške šminke, ali ne izgledaju kao da im je teško disati pod slojevima pudera i rumenila. Sve je, vjerojatno, stvar navike. Prva (akademska) godina mojih ukrajinskih pustolovina primiče se kraju. Pakiram kofere za odlazak na more… Bilo je uspona i padova, lijepih i manje lijepih trenutaka, ali – nisam požalila dolazak, tako da se u rujnu vraćam po još! Upoznala sam prekrasne osobe zbog kojih mi odlazak kući, toliko željen i iščekivan, ipak budi i dozu sjete. Mogu reći: odlaskom u Kijev dobila sam jako puno, a izgubila… Ništa. Iako sam u nekim trenucima mislila da sam izgubila neke ljude oko sebe, s vremenom sam shvatila da nisamm izgubila ništa jer – neki ljudi vam zaista i nisu potrebni. Kad su oni otišli, došli su neki novi, drugačiji, od kojih sam puno naučila i čijim ulaskom u svoj život sam puno dobila. I dok su neki proteklu godinu proveli na Farmvilleu, u imaginarnom svijetu, ja sam je provela u Kijevu, stvarnom gradu, sa stvarnim ljudima i stvarnim problemima. Pišući zadnju rečenicu članka, pakiram i
zadnje sitnice… I pozdravljam ovaj lijepi grad… Do rujna, Kijeve!

vaša TAHR
Tanja Diklić

Komentari