Bez celofana

69
Vuvuzele

“Kada utakmica počne, može li srce zaista tući za susjeda?“, pita se javno kolumnist Večernjeg lista, trenutno dopisnik sa Svjetskog prvenstva u Africi. Njegov je komentar naravno, u ovako visokomislećoj zemlji kao što je Hrvatska i pritome sam nekako sve manje ironična, pokrenuo lavinu komentara njegovih čitatelja koji se svode na jedno – je li prirodno ili nije Hrvatima navijati za susjede, Srbiju prije svega, a onda i Sloveniju. I tu se lome ona svima nama dobro znana koplja. „Oni su naši susjedi, naravno da ću navijati za njih“, „Bravo Srbi!“ ili, pak, „Neću navijati za zemlju koja je još pred malo vodila oružani rat protiv Hrvatske i u ime toga svoje vojske slala na desetke tisuća žena, djece, mladih, starih“, „Zar se već zaboravilo?“ – samo su neke paradigme za sve komentare koji se na slične teme objavljuju po hrvatskim internetskim forumima. I ne bih htjela zaobići niti jednu stranu. Naravno da će naše, pod našim podrazumijevam apstraktan pojam koji označava sve narode na području bivše Jugoslavije, stare zajedničke uspomene – poput bosanskih ćevapa, srpskoga šarma, hrvatskog mora, stojadina i fića, sindikalnih izleta i vremena bratstva i jedinstva po raznorodnim odmaralištima uvijek, barem dok je generacije tada i danas živih ostati neupitno pa i drage. Uvijek ćemo govoriti kako „je tada bilo dobro“ (barem dobro) i kako se ništa danas ne može uspoređivati. I na te će se emocije, zajedničke slike iz fotoalbuma ili deklarativni pacifizam u kojem „treba zaboraviti sve što je bilo, jer politku su ionako vodili neki tamo pojedinci“ kod mlađih generacija, pozivati svi koji javno ili tajno navijaju za „susjede“. Međutim, takve osnove za svoje izbore uzimati kao jedine ispravne i smatrati sve suprotnoga mišljenja nacionalistima ili radikalcima u bilo kojem pogledu – jednostavno, složit ćete se, nije do kraja pošteno. Nije do kraja istinito. Jer nema gumice koja može izbrisati tragove boli i duboke bore s lica vukovrskih majki. Nema tog čarobnog štapića koji će umanjiti noćne strahove hrvatskih vojnika koji su u to ratno vrijeme jedva prešli osamnaestu, ako jesu. Nema, jednostavno nema tog „poznavatelja prilika na Balkanu“ koji može bolje znati da je bol jednog sloja hrvatskog društva i danas neuništiva. I možemo prati ruke govoreći o nekim „starim, lošim politikama“, no da bi se one provodile – bili su potrebni ljudi. I u napadu, i u obrani. Nažalost tako je bilo. I neki to i danas među nama, opet nažalost ili, s druge strane, na ponos (prosudite sami) pamte. I baš kao što svatko ima pravo navijati za susjede – bilo državu Sloveniju, bilo državu Srbiju pa čak to i javno reći (poput, primjerice predsjednika Republike Hrvatske ili predsjednika hrvatskog Sabora), tako svatko ima pravo i ne navijati, odnosno izreći da mu „srce ne može kucati za susjeda“, za države koje iz ovih ili onih razloga – ne nosi u srcu. I što je još važnije – ima pravo ne navijati javno i bez straha i kompleksa pred osudom neistomišljenika. Eh, da – ima još jedan važan moment, podsjeća me moj dobar prijatelj – navijač od malih nogu, a taj se zove – prirodni rivalitet. Kako očekivati od „dinamovca“ da navija za „Hajduka“ ili od navijača „Milana“ da slave „Interove pobjede“ u Europi? Citirat ću ga: „O „Zvezdi“ i „Partizanu“ da ne govorimo..

I da ne zaboravimo – priče o „dobrim starim vremenima“ i dalje drže vodu...

Uglavnom u fotoalbumima.

Ana Marija Vizintin

Komentari