Sniženja iznad svega

414

popust

Netko isprobava vlastite granice karaktera te se tvrdoglavo (još uvijek) pridržava novogodišnjih odluka i sam sebe ubjeđuje kako želi biti netko drugi. U glavi su nam dva mala kanarinca koji neprestano vode svatko svoju bitku: jedan je (obično) prozapadnjački orijentiran i sugerira zdravu prehranu, brojenje kalorija, prestanak pušenja i sport. Ovaj drugi je nama, Balkancima, bolje poznat. Ne volimo ga uglavnom, ali je uporan: zagovara sjedenje na kavama, promovira duhansku industriju, a definiciju sportskih aktivnosti traži u rječniku stranih riječi. Na kraju bitke istina bude negdje na sredini jer činjenica je da svakoga dana, iz dobrih ili loših iskustava, izrastamo u bolje ljude. Oni koji odlaze na skijanje u ovo doba godine, uglavnom konzumiraju sve više nego sam sport, a novih životnih zakonitosti se počinju pridržavati nakon povratka.

Međutim, većina nas, pogotovo žene, zadovoljstvo nalazi u jednoj čarobnoj i neodoljivoj riječi: SNIŽENJE.

Pred 3 i pol tjedna Profesorica mi je potvrdila termin za konzultacije koje su bile zakazane jučer ujutro u 9 i pol. Nakon njenog kašnjenja od deset minuta, nisam još ni slutila katastrofu nego sam strpljivo čekala ispred njenog kabineta i gledala studente koji su se na hodniku borili za neka svoja prava. Nakon pola sata više mi nisu bili zabavni, počela sam čitati sadržaj po oglasnim pločama, natpise na vratima svih kabineta i u sebi počela proklinjati dan kada je na hodnicima zabranjeno pušenje. Nisam sigurna je li ikada bilo dozvoljeno, ali se pušilo. Ponekad i zajedno s Profesorima. Moja Profesorica nije došla. Nakon 45 minuta čekanja sama sam sebi obećala da ću se nakon sat vremena polako početi spremati, a poslije sat i 15 minuta lagano ću razmišljati o odlasku, a nakon sat i pol ću sigurno krenuti. Nakon punih sat vremena nakon dogovora, čula sam teške korake iza sebe. Okrenula sam se i imala što vidjeti: moja mi je Profka crvenog lica i raščupane kose dolazila u susret spuštenog pogleda i punih ruku vrećica.

-„Ne ljuti se, molim te, probaj me razumjeti“ – zastala je i pokazala mi glavom na ono što je nosila u rukama. Osim lica, crveni su joj bili i dlanovi koji su nam prijetili pod svom tom težinom. Ušle smo u kabinet. Više nisam bila ljuta. A i nekako mi je taj moj rad pao u drugi plan. Iskreno, zanimalo me je što je i gdje kupila i po kojoj cijeni, a rad može i čekati, ako je čekao i do sada. Sniženja će proći i što onda?! Kao da je mogla čitati moje misli, ne skinuvši jaknu, počela je razvlačiti po stolu čarape i pripadajuće im haltere i još cijeli niz donjeg rublja iz različitih trgovina. Otvorila je i vrećicu iz sportskog dućana i izvadila rukavice za boks.
-„Nisam znala da se bavite boksom?“

soping vrecice

-„Ne bavim, ali što ako se odlučim baviti, a nemam rukavice?!“ – objasnila mi je čisto logički, a ja sam se sama sebi začudila kako sam i mogla pitati takvu glupost.

U posljednjoj vrećici je bila predivna, siva, sjajna, duga svečana haljina. Nisam htjela postaviti još jedno glupo pitanje, ali sam pretpostavila da je to haljina ukoliko poželi otići na dodjelu filmske i tv nagrade „Zlatni globus“.

S tom haljinom bila bi žestoka konkurencija prekrasnoj Jennifer Lopez koja je svojom neodoljivom pojavom zasjenila sve, osim Georgea Clooneya koji je svojom izjavom kako se ponosi da je Amalin muž izazvao ljubomoru svih žena prema samoj Amal, a i ljubomoru većine muškaraca koji ne bi znali izgovoriti takvu rečenicu, a da ne ugroze svoj muški ego. A on je ispao još veći i poželjniji muškarac. E, to je umjetnost, ali ne ona glumačka. Summa summarum, sve su glumice bile besprijekorno odjevene i dotjerane.

.George-Clooney Amal-Alamuddin

Na našem je nebu također zasjala jedna dama koje je isto i iz svakog kuta dotjerana, sa savršenim osmjehom, urednom frizurom, dugim trepavicama i po mjeri šivanim kostimima. Ona je Predsjednica. Zove se Kolinda. Od nje, svi mi skupa, očekujemo puno više od navedenog, a ne odnosi se na modne i kozmetičke uspjehe. A, svakako i sigurno ne, na glumačke. Preferiramo iskrene, bez fige u žepu, nastupe, kojih smo više nego željni, a svo agresivno predizborno nadmetanje želimo čim prije zaboraviti.

Prošlog tjedna smo, nažalost, bili svjedocima puno žešće i radikalnije agresije među ljudima koja je vrhunac dostigla na ulicama Pariza i redakciji satiričnog časopisa „Charlie Hebdo“. Neobjašnjivo je do kojih granica može ići ljudska ljutnja. Ili patnja. Najžalosnije je što u ovom slučaju vrijeme vratiti ne možemo i da niti jednog Boga, bilo koje vjere, ne možemo prizvati da bi vratili ljude kojih više nema, a koji su samo pisali i crtali (dobro ili loše, nije važno).

Sada vam mašem do idućeg tjedna, žurim na sniženja. Profesorica je još uvijek u napadu na dućane, srela sam ju malo prije. Ne može ona kupiti baš sve boksačke rukavice. A s obzirom na svijet u kojem živimo, nikada se ne zna kada bi mi mogle trebati. Imala je ona pravo.

Iva Piglić

Komentari