Došao je dan odlaska iz Valparaisa gdje sam se odlično zabavljala i upoznala super ekipu, a budući da sam vremena imala dosta, svoj sam ostanak tamo rastegnula na sedam dana, kao i Donato. Pozdravila sam se s njim, Liz i Andrewom i krenula pješke do autobusnog kolodvora. Liz je također taj dan išla za Santiago, ali kasnije. Ja sam rezervirala autobus u 11h, a vožnja od sat i pol uz brojne vinograde i Nacionalni park La Campanu prošla je ugodno. Ewa, cura s kojom sam kratko putovala po Patagoniji, spomenula mi je prije Valpa Nacionalni park La Campanu. Mislila sam da ću možda skočiti i tamo, no prijevoz do parka je izgledao kompliciran i u Valpu mi je bilo toliko lijepo, pa sam odustala. Autobus je u Santiagu najprije stao na nekoj stanici gdje su ljudi počeli izlaziti, i kad sam vidjela da je to podzemna stanica Pajaritos, premišljala sam se da li da i ja izađem, ali nisam. Kad smo krenuli pomislila sam da sam možda trebala izaći, ali na sreću autobus je stao kod podzemne stanice Universidad de Santiago s koje sam imala direktnu liniju do hostela u četvrti Bellavista. Prešla sam rijeku Mapocho, prošla kraj rijeke studenata koji su izlazili iz zgrade sveučilišta i kupovali marendu na obližnjim štandovima ulične hrane, i malog sajma rukotvorina te zašla u mirne, krošnjama stabala natkrivene, ulice barria Bellavista.
Sajam rukotvorina Bellavista nudi nakit, odjeću, suvenire i svakojake zanimljive ukrase poput ovih lutkica. Svugdje se u velikom broju prodaje čileanski nacionalni poludragi kamen tamno plave boje, Lapis Lazuli i raznovrstan nakit od njega.
Glavne ulice pune su restorana, kafića, barova, a moj hostel bio je u jednoj pokrajnjoj mirnoj ulici u velikoj preuređenoj kući iz 1920-tih. Kad sam ga rezervirala na netu, nije imao puno kritika, ali je izgledao super, pa sam se ipak za njega odlučila. Kad me je cura s recepcije odvela u svijetlu četverokrevetnu sobu, bila sam zadovoljna što nije bilo nikoga, a onda mi je rekla da sam za sada sama. U cijelom hostelu! Hostel je bio nov i nedavno otvoren, a u unutarnjem dvorištu su još uvijek radnici nešto dovršavali. Sve je bilo super uređeno i odlično je izgledalo, ali iako mi je biti sama u sobi odgovaralo, baš u cijelom hostelu i nije. Nikoga za upoznati i družiti se. Osjećala sam se malo čudno, skoro kao Pale sam na svijetu. Imala sam sve samo za sebe, ali tako prazan hostel djelovao mi je pomalo sablasno.
Oslikana fasada restorana u boemskoj Bellavisti samo je jedan od mnogih zanimljivih detalja koji taj dio grada čine posebnim. Ugodna za poslijepodnevnu šetnju, Bellavista navečer pulsira u ritmu glazbe iz mnogobrojnih barova i klubova.
Kad sam htjela zaključati ormarić sa stvarima, mali metalni ključić puknuo mi je u bravi, a na drugom se jedna strana vrata nije mogla uglaviti jer je rupa bila izbušena na krivom mjestu. Za ostatak ormarića nije bilo ključeva, pa mi je recepcionerka donijela jedan iz susjedne sobe. Svi ormarići i svi ključevi su bili isti što znači da je svatko mogao otvoriti bilo koji ormarić s tuđim stvarima, a oni o tome nisu ni razmišljali. Cura je zvala vlasnika, ali ni on o tome nije imao pojma. Na kraju je rekla da slobodno zaključam i ostavim stvari jer nema nikoga i da su stvari sigurne. Malo me to iživciralo. U ormariću sam ostavila ruksak, a dokumente i kartice sam nosila sa sobom u tankom novčaniku oko struka i ispod odjeće i fotoaparat u torbi. Sva sreća hostel je djelovao sigurno sa zaključanim ulaznim vratima i portunom na ulazu u dvorište, pa sam odlučila ne razmišljati više o tome. Krenula sam na glavni trg Santiaga, Plazu de Armas, s koje je u tri popodne kretala tzv. besplatna pješačka tura gradom, za koju mi je netko rekao još prije dolaska.
Plaza de Armas je srce Santiaga, mjesto gdje se na klupama među drvećem, fontanama i skulpturama odmara njegovo stanovništvo, igraju društvene igre i užurbano prolaze ljudi. Veliki trg sa svih je strana okružen prekrasnom kolonijalnom arhitekturom, među kojom se ističe velebna katedrala.
Trebalo mi je desetak minuta da pješke stignem do glavnog trga, a silna bujica ljudi i kaos koji je tamo vladao instiktivno su me natjerali da čvršće stisnem torbu i postanem svjesnija svih pokreta i lica oko sebe. Kako sam stigla nešto ranije, odlučila sam otići u katedralu koja je iznutra isto bila prekrasna. No, dok sam sjedila na klupi opet sam stalno promatrala ako je netko iza mene ili sa strane. Ljudi su mi nekako djelovali sumnjivo. Ispred katedrale je sa mnom počeo pričati neki čovjek koji me je pitao odakle sam i onda naravno rekao da ima rođake u Hrvatskoj. Zatim mi je dao papirić s nekom pjesmicom ili molitvom i rekao da zbor učenika pjeva tu pjesmu u crkvi i da li bi htjela ići to pogledati. Tražio je novac za pomoć djeci iz zbora kao malu naknadu za pjesmu, a ja sam rekla da ne dam ništa i otišla zajedno s papirićem. Nekoliko dana kasnije u drugom dijelu grada jedna žena mi je krenula nuditi takav papirić, a onda sam već znala o čemu je riječ, pa sam joj rekla da ni ne pokušava. Izgleda da je to česta šema kojom od turista nastoje izvući novac za pjesmicu na papiriću. Prvi susret s Plazom de Armas mi se nije baš svidio, a kad sam kasnije opet tu dolazila sve mi je postalo normalno i više nisam na sve strane vidjela džeparoše. Izgleda da sam se navikla. Nakon epizode s papirićem poraslo mi je samopouzdanje. Shvatila sam da ništa nisam jela od jutra, pa sam otišla pronaći nešto za pojesti na brzinu u onih deset minuta koliko mi je preostalo do početka ture.
Tekst&foto: Nola
Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 23.3.2012.
Komentari