S Marinom u Marini u Mošćeničkoj Dragi

Ljetni razgovor s Marinom Biti na terasi Hotela Marina u Mošćeničkoj Dragi, bez obzira na veću ili manju ozbiljnost pitanja, protekao je u ljetnom điru, vrlo ugodno.

1270

Jer Marina je naprosto takva. Sveučilišna profesorica i osnivačica ORAH-a, iz kojeg je nedavno tiho i damski izašla, najveću inspiraciju pronalazi u svojim sinovima, u Dragi koju je zavoljela još kao djevojčica, radu i čvrstim vizijama koje doista mogu poboljšati nelaku situaciju u kojoj se kao zemlja nalazimo.

Kako podnosite ovaj vrući val, temperature koje se penju prema 40?
Volim toplinu i uvijek jedva čekam ljeto. Ljeto je moje doba. Pa i unatoč tome što se od ovih vrućina ponekad osjetim i malaksalo. Tu je more, i kada klonem – u njega zaronim. More mi uvijek vraća energiju.

Kako ćete provesti ljeto?
Ovdje, u Mošćeničkoj Dragi. Možda izimproviziram neko kraće putovanje, ali uglavnom se ne mičem odavde. Ovaj lungo mare i ove plaže poveznica su između moje sadašnje adrese i ranoga djetinjstva. Moj pokojni stric je živio u Lovranu, pa smo se tata i ja iz Lovrana znali često zaputiti baš do ovog prekrasnog mjesta koje mi se kao maloj činilo kao neko mjesto iz bajke. U stvari, i danas mi se čini, pogotovo navečer kada plaže opuste, ili rano ujutro, kada je more najbistrije. Obožavam more: i gledati ga, i mirisati ga, i u njemu plivati, a za to, srećom, ne moram daleko od kuće.

Volite li inače izlaziti, putovati, družiti se s ljudima, prijateljima…?
U svemu što činim ima uvijek mjesta za moje prijatelje – viđam ih koliko mogu, a čujem se s njima svakodnevno. Kada izlazim, izlazim s njima, no rjeđe su to neki večernji izlasci a sve više dnevni susreti, pa i povremena – nažalost, čini mi se sve rjeđa – cjelodnevna okupljanja. Tijekom čitave se godine uistinu mnogo krećem. Radim na dva sveučilišta – stalno sam na relaciji između Rijeke i Koprivnice te često boravim u Zagrebu. Takve okolnosti, uz povremena konferencijska putovanja koja se odvijaju u malom broju dana i pod velikim vremenskim pritiskom, stvaraju mi ponekad osjećaj da nemam adrese, da mi je adresa cesta. Ove godine, više od želje za putovanjima, osjećam potrebu da se da se vratim samoj sebi i svojim najmilijima, jer iza mene je jedna posebno intenzivna godina tijekom koje sam se i previše kretala. No već sljedećeg bih se ljeta mogla ponovno upustiti u neko dalje putovanje: odavna planiram posjet prijateljima koji žive na australskom kontinentu koji još nisam posjetila, i možda to ostvarim dogodine.

Vaše nezaboravno putovanje?
Mnoga su bila nezaboravna putovanja, svijet je prepun čuda. Kad pomislim na čudo, najprije se sjetim Taj Mahala i Indije. Ali i pogleda na Pariz s Eiffelovog tornja i vožnje po Seini, pa pogleda na londonski Tower Bridge u smiraj dana iz obalnoga River Cafea, pa onda prekrasnih mozaičnih pločnika u Lisabonu, pa impozantne vatikanske arhitekture, pa muzeja Prado i Velasquesovih Dvorkinja u Madridu… Ah da, i male sirene u Kopenhagenu. I svih kazališnih predstava u Londonu. Pa brojnih izleta po prekrasnim mjestima u Umbriji…. Nosim u sebi želju da posjetim neke otočne lokacije Madeiru u Portugalu, Siciliju u Italiji. Sicilija – imam osjećaj da će to biti, ako tu želju uspijem ostvariti, moje najnezaboravnije putovanje. Najljepše je uvijek preda mnom – volim taj osjećaj da me nešto najljepše tek čeka, i čuvam ga u sebi.

Koji ste znak u horoskopu?
Lav. Lavovi vole osamu, ali nisu asocijalni. Uzimajući horoskop sa svim ogradama, usudila bih se reći da prepoznajem sebe u simbolici toga znaka. I dobre i loše strane. Primjerice: sumanuto sam predana osobama koje volim, uzimam ih pod svoje okrilje i bezuvjetno štitim. Najbolje se osjećam u roli majke, a takvu skrbnost prenosim i na druge drage mi osobe. Ako me netko, međutim, razočara, nakon inicijalne povrijeđenosti potpuno izgubim za njih interes. Meni to pomaže da krenem dalje, no osvjedočila sam se da upravo ta moja osobina ljudima ponekad najteže pada i postaje izvorištem prijepora. Kažu da su horoskopske lavice baš takve!

Djeca, životni partneri? Iz horoskopske i šire vizure?
Djeca imaju kod mene bezuvjetni i kontinuiran kredit, volim ih bezuvjetno. Moji sinovi su vodeni znakovi – rak i škorpion, pa iako kažu da vatra i voda nikako ne idu zajedno, ja s njima oduvijek imam opušten i ležeran odnos, i dobro se slažemo. Ne miješam se u njihove živote, no tu sam kad im zatrebam, i to kolikogod me trebaju. Prema životnim partnerima postavljam konkretnije parametre i očekivanja. Vjerojatno previsoka, jer nisam našla partnera s kojim bih održala trajnu zajednicu. Svojeg prvog supruga, oca svoje djece, smatram trajnim prijateljem. Ne komuniciramo ni često ni mnogo, ali roditeljstvo i zajednička ljubav prema djeci trajna su i kvalitetna poveznica. Drugi partneri – svi su u potpunom zaboravu, zbilja ih se teško i prisjećam. Zatim, visoko cijenim prijateljstvo i znam biti odličan prijatelj, no u sferi sam „lakih poznanstva“ ponekad nevješta. Ljudima se ponekad činim rezervirana, i oni koji me ne poznaju znaju to protumačiti kao hladnoću – što nije nimalo točno! Točno je jedino to da mi manjka socijalne koketerije koja druženja može učiniti ugodnijim i lakšim. Ja ljudske relacije shvaćam vrlo ozbiljno, ponekad i preozbiljno. Ako zbilja jesam ogledan primjerak horoskopskoga lava, onda vjerojatno vrijedi i tvrdnja da sa mnom nije sasvim lako. Osim možda zračnim znakovima s kojima imam iskustvo da me u trenu razoružaju jer znaju sve okrenuti na smijeh!

Recept za dobro prijateljstvo koji bi se možda mogao primijeniti mnogo šire?
Prijateljstvo se temelji na zajedničkim vrijednostima i na povjerenju. Interesi ne moraju biti isti, dapače – mogu biti i vrlo različiti, i to može biti vrlo poticajno za međusobno širenje horizonata. Važna je sposobnost da se iskreno raduješ sreći svojega prijatelja. I spremnost da toj osobi pomogneš u teškim trenucima, da se zbilja iskreno potrudiš. Zavisti nema mjesta u prijateljstvu, zbog nje prijateljstva pucaju.

Znate li dobro kuhati, pozivate li goste na večere?
Spretna sam, brza i efikasna u kuhanju. Moje kuhanje je danas prilagođeno afinitetima mojega mlađega sina. Moja snaha, supruga mojeg starijeg sina, kao i njezina mama zbilja odlično kuhaju, i obično je njihova, a rjeđe moja, izvedba božićnog ili uskršnjeg stola. Imam i sestričnu koja zbilja fantastično kuha. Nekad sam bila ambicioznija kuharica, proučavala sam Cordon Bleu priručnike za kuhanje i upuštala se u zahtjevne recepte, često i za goste. Bilo je impozantnih večera, no danas to više ne stignem, jer previše je drugih obaveza. Češće sam pozivana nego što pozivam, a nekad je bilo obrnuto.

A kakav odnos imate prema modi, odijevanju, cipelama i nakitu? Imate li omiljene modne kreatore? I koja vam je najdraža boja, vrsta materijala?
Važan mi je sklad boja, volim se njima poigravati. Preferiram prirodne tkanine, iako danas ima i vrlo kvalitetnih – i lijepih i praktičnih – tkanina koje su kombinacija prirodnih i poliesterskih vlakana, čije prednosti su neupitne. No u bojama i tkaninama koje volim želim se osjećati i komotno. Srećom, danas je moda takva da se može složiti i moderna i komotna kombinacija, i da to sve zajedno ne mora biti pretjerano skupo. Kada je riječ o cipelama, evo, mogu reći da volim engleski Fly koji izvanredno kombinira komociju i moderni, često i dosta smion dizajn. Što se odjevnih predmeta tiče, oduvijek sam se dobro osjećala u stilu Benettona. Kada kažem „u stilu“, ne mislim da roba mora biti nužno te marke, već mislim na linije i boje kakve je Benetton popularizirao, kao i na veliku adaptabilnost koja takvu odjeću čini primjerenom za veliki raspon situacija. Cijenim dizajn, i naravno da me zadive visoko brendirani proizvodi, no vrlo rijetko se upustim u neku skuplju kupnju. Smatram da svatko danas može, dapače vrlo uspješno, brendirati sam sebe bez velikih novaca, uz dovoljno ukusa te uz odgovarajući omjer samokritičnosti i samosvijesti.

Vaš najdraži pisac i literarni uzori?
Mnogi pisci zasigurno ostave trag, iako ne znam može li se do kraja biti svjestan vlastitih uzora. A mogu za sebe reći i da sam dosta eklektičnoga ukusa, da nađem ponešto srcu mi drago po svim razdobljima i u svim stilovima. Nenadmašenima smatram pisce europskog realizma…. Balzaca, Flauberta, Turgenjeva, Tolstoja, Dostojevskog, Gogolja… U poeziji, pjesnike francuskog simbolizma – Baudelairea, Mallarméa, Verlainea, Rimbauda… Kada je riječ o novijim autorima, sa zanimanjem slijedim dobitnike nagrade Booker koja je plasirala mnogo izvanrednih pisaca kao što su Coetzee, Atwood, McEwan. Pratim i shortlistirane autore, gdje se nađe pravi bisera… Evo, upravo čitam Karen Joy Fowler, „We are Completely Beside Ourselves“. Od naših pisaca, volim Krležu, Andrića, Ujevića, Desnicu… Imamo sjajnih suvremnih pjesnika, istaknula bih Danijela Dragojevića… Jako volim recimo Irenu Vrkljan, mislim da je ona zbilja pero od formata, autorica s puno dubine, kadra prenijeti autentičnu emociju. Rado čitam povijesne thrillere, recimo Eca, zatim dvojac Monaldi i Sorti – zadivljuju me ta tkanja povijesti i pripovijesti…. Ovo je ad hoc lista, nipošto potpuna, nipošto cjelovita i nimalo sistematična. Zbilja mi je teško izdvojiti jedno ime. Kao i s putovanjima gdje se nadam da ću svoje najljepše mjesto tek ugledati, tako uvijek očekujem i da će mi omiljeni pisac biti onaj kojeg ću tek pročitati.

Koje predmete predajete na Filozofskom fakultetu?
Predajem Uvod u znanost o književnosti, Stilistiku, te komunikološko-stilističke sadržaje u okviru studija knjižničarstva koji postoji kao smjer pri studiju kroatistike. Vodim i doktorski studij Izdavaštvo i mediji. Uvijek su mi zanimljive poveznice između teorije i prakse, što mislim da se iz ovoga niza može naslutiti.

marina biti

Je li opravdano pretpostaviti da vas je upravo taj interes za poveznice između teorije i prakse usmjerio prema politici, s obzirom na to da ste javnosti postala poznata i kao jedna od osnivačica i članica predsjedništva u stranci ORaH.?
Ja sam stranački angažman shvatila upravo tako – kao poveznicu između teorije i prakse, i kao nastojanje da svoje akademske kompetencije stavim u službu nečeg provedivog i po mogućnosti dugoročno održivog. O tome primjerice svjedoči mojih tristotinjak napisanih stranica politike znanosti i obrazovanja kojima sam posvetila čitavo prošlo ljeto; bila su to tri mjeseca danonoćnog rada, a bilo bi se brusilo i dulje da nisam bila pod pritiskom da tu politiku predstavim do određenog roka. U tome mi je od pomoći bio i okupljen suradnički tim koji se sastojao od ljudi neposredno uključenih u pojedine obrazovne resore. Činjenica da sam svoju vizuru usklađivala s njihovom, da sam i njihove priloge morala kritički iščitavati,prema potrebi prepravljati, nadopunjavati, rezati, kako bih i poglede drugih integrirala u suvislu cjelinu, to me prisililo da gledam stvari baš s aspekta primjenjivosti i da obuhvatim širu sliku od one koju bih možda vidjela da sam gledala na probleme isključivo iz svoje visokoškolske svakodnevice. Nakon toga posla, mislim da mogu reći da sam izgradila viziju kako bi se naš sustav obrazovanja i znanosti mogao zbilja popraviti, odakle bi trebalo početi i kojim bi se pravcima trebalo kretati da se sustav kvalitetno „preformatira“. Ne mislim pritom na kratkoročne kozmetičke izmjene kakvih smo, prije na štetu nego na korist kvalitete, imali i previše. Mislim na dubinske zahvate i na stvarne pomake u kvaliteti, važne za život i budućnost jednog društva i to ne samo unutar obrazovno-znanstvenoga sektora, nego i u svim drugim sektorima koji ovise o kvaliteti kadra i o znanju koji proizvodimo.

S obzirom na stečeno iskustvo i uložen trud, pa i dosta visoku zapaženost, jeste li razmišljali o povratku u politiku?
U ORaH sam ušla na samome početku, vidjevši u tome priliku da se izgradi jedna poštena, a po mojoj ocjeni Hrvatskoj i vrlo potrebna radna, kompetentna i nadasve odgovorna stranačka organizacija. I bila sam dio toga sve dok sam vjerovala da sudjelujem u nečem što služi tim ciljevima. Odustajanje od stranačkog angažmana ne znači međutim da prestajem vjerovati u mogućnost izgradnje kvalitetne političke organizacije. Ocijenila sam naprosto da to ORaH ipak nije uspio postati, da je došlo do obrata na koji nisam mogla utjecati, i povukla sam se. U ovome trenutku zbilja ne vidim neku drugu političku opciju kojoj bih bila spremna posvetiti svoj trud i vrijeme.

IMG_0501Kada bi postojala, kada bih je kao takvu prepoznala, pokušala bih možda ponovno, jer vjerujem da je Hrvatskoj i dalje silno potrebno da se ljudi koji su spremni raditi uhvate i političkoga posla, da se posvete nečemu što nam svima može donijeti dobro. Jer ništa se neće samo od sebe promijeniti, niti ima mnogo šanse da će postojeće stranačke strukture, ogrezle o klijentelizam i kontaminirane lošim praksama, moći, znati pa ni htjeti iznjedriti potrebne promjene.

Opća je predodžba da se humanistika uglavnom bavi teorijom, a ne praksom. Čini li vas ta vaša sklonost uvođenju primjenjivih promjena neobičnom unutar humanističke struke?
Dovoljno dugo sam dio akademskog sustava a da ne bih imala svijest o tome da moja sklonost inovacijskim pristupima (nazovimo to tako) ponekad strši. Sustav je posložen na način da se sam sebi sviđa, a od nas koji smo u njemu mahom se očekuje da se tome podredimo. No očigledno je da nam efekti nisu dovoljno dobri, da je red koji smo stvorili inhibirajući po kvalitetu. marina bitiNeki me vjerojatno smatraju za remetiteljicu nekih prevažnih obrazaca, no ja bih samu sebe radije nazvala osobom koja ne pristaje na status quo dok nam zdrave oči pokazuju da stanje ne štima. I ne smatram da je „netko gore“ tko nam je takvo stanje propisao neupitan, jer neupitnih nema. Ja zbilja vjerujem, i tvrdim da istinski humanizam ima i svoju praktičnu stranu, da mnoge sheme koje smo uveli treba preurediti kako bi humanističke vrijednosti istinski zašle u životnu praksu.

U čemu vidite glavne prepreke stvaranju takvog pozitivnog trenda?
Pa u sustavu upravljanja kakav imamo, i u silnim pravilnicima, podpravilnicima i drugim aktima koje proizvodimo, umjesto da nešto zbilja korisno proizvodimo. Naša najveća industrija je administracija koja je istisnula ili ozbiljno oslabila potrebne i korisne oblike proizvodnje. A u naravi je svih sustava, posebno ovako administrativno okoštalih kakav je naš postao, da se opiru intervencijama. No valjda je svakom normalnom čovjeku jasno da pravila ne bi smjela biti sama sebi svrha, i da nikome ne bi smjela biti važnija od rezultata. Pravila i postoje ZBOG rezultata, da bi oni mogli biti što bolji. Dapače, dužni smo mijenjati sve što nas gura u pogrešnom smjeru i sprečava u tome da ostvarimo nešto bolje. Naravno, otežano je tako postupati dok su na djelu politike koje nas dehumaniziraju, koje i loše rezultate proglašavaju dobrima samo da bi opravdale svoje postojanje. Zato i te politike moramo mijenjati. To pak ne može ostvariti nitko sam – za to nam treba svježa politička snaga. Ja vjerujem da sazrijevaju uvjeti da nam se i takva politika konačno dogodi. Ona se zasigurno već rađa gdjegod ima ljudi koji nezavisno misle i dišu, no bojim se da neće stići dozoriti već do sljedećih parlamentarnih izbora.

IMG_0508

Smatrate li da ima i drugih mehanizama za promjene, osim izravno stranačkoga angažmana?
Uvijek ima drugih načina. Evo jedne prednajave, kada me već pitate o drugim mehanizmima. S grupom kolega i prijatelja radim na uspostavljanje jedne nove organizacije kojoj će biti cilj pokretanje pozitivnih promjena i ostvarivanje konkretnih rezultata. To neće biti politička stranka, nego nevladina organizacija. Održivi razvoj je koncept koji se dokazuje u primjeni, i ne smije se svesti na političku floskulu. Pokušat ćemo osnažiti ideju održivoga razvoja kroz projektni pristup koji će uključivati i osmišljavanje projekata i njihovu provedbu.

Kad kažete mi na koga mislite?
Mislim na grupu ljudi koja je izašla iz ORaH-a kada i ja. I na neka pojačanja

Je li to neka nova buduća politička ili društveno korisna opcija?
Društvena korist činit će sam smisao djelovanja naše udruge. Ako to bude utjecalo na korigiranje aktualnih politika, bit ćemo vrlo zadovoljni. Trudit ćemo se.

Znači, optimist ste i vjerujete da se stanje u Hrvatskoj može promijeniti?
Oprezni optimist, jer situacija je složena i nitko nema recept… No svakako, da, optimist sam. Situacija se može promijeniti odgovornim radom i kontinuiranim naporima da se stvore uvjeti da se takav rad prepoznaje i valorizira. I, dodatno, spremnošću da se iziđe iz svoje komotne niše, da se zajednički izložimo za to u što vjerujemo. Bez ziherašenja, bez podlijeganja čarima raznih funkcija koje ne služe nikakvim korisnim svhrama, a još manje zbog privilegija i kratkoročne osobne koristi. Zašto? Pa zato jer naša djeca imaju pravo na budućnost, i jer zaslužuju roditelje koji su bolji i koji čine bolje. Ja se za njih i zbog njih izlažem, i u toj motivaciji zasigurno nisam osamljena. Kada je riječ o budućnosti naše djece, imamo razloga da se svi zajedno lavovski založimo. Naravno, sasvim neovisno o horoskopskim sazviježđima koja nas možda, uz gene i drugo, čine različitima u temperamentima i u drugim osobnim karakteristikama.

Razgovarala: Dunja Pavešić

Komentari