Riječkom lukom – u šetnji s Nikonom

985

rijeka molo longo luka
Naravno, nisam išao sam, poveo sam i moga prijatelja Nikona jer bi on bio pretužan da je ostao – na našoj Rujevici, čamiti u stanu, bez mene. Dakle, umjesto da izvedem psa (kojeg nemam) u šetnju, kako je učinilo mnogo Riječana koje smo sretali u našoj šetnji, meni se pridružio moj vjerni, jednooki Nikon.

Do riječke Luke dovezao sam se mojom Opel astrom (dvadeset joj je godina tek – ne mijenjam ja prve ljubavi kao neki drugi), a ne „busom“ (što činim redovito) jer je parkiranje na Gatu Karoline riječke – subotom, od 15,30 – besplatno. Ostalu moju „putanju“ propješačio sam, najprije do Putničkog terminala, a onda – uz Lukobran – do njegova kraja, s već pomalo oronulim lučkim Svjetionikom (na Susku bi rekli – lantijernom).

rijeka brod luka molo longo

Sve u svemu – u odlasku pa u povratku – propješačio sam više od pet kilometara. Kako je moj prijatelj Nikon naviknut da svako malo zastane pa sprema svoja zapažanja u svoju škrinjicu – pješačili smo brzinom od jednog i pol kilometra za jedan sat. Sporije je to od gibanja puža – gotovo da me je sram to i spomenuti u odnosu na dvije djevojke koje su odrađivale neki svoj “atletski trening“ i nestajale iz našega vidika. Ipak, zahvaljujući brzini Nikonova okidača nisu mogle ostati nezapažene.

rijeka trcanje

U Luci, uz Gat Karoline riječke održavala se jedriličarska regata zanesenjaka koji jedre svojim minijaturnim jedrilicama uz pomoć radio komandi. Te male vrlo skupe „igračke za odrasle“ zaista lijepo djeluju i na moru i na kopnu. U jedrenju su podjednako uživali „skiperi“ jedrilica i dokoni gledatelji. O značenju te jedriličarske regate govori i činjenica da je bila međunarodna. Tu sam sreo i moga fejs-prijatelja, nekadašnjeg „Bobijevca“, Deana Miculinića – oboružanog dalekometnim Canonom. I njega je zanteresirala ta jedriličarska regata pa ju je došao preseliti u foto-sjećanje. Prijatelj Dean sigurno se na Gatu Karoline riječke našao ciljano dok sam ja na nju naletio kao „ćorava koka (ili pijetao, svejedno) na pšenično zrno“. U Kavani Karolina riječka gotovo da nema prazne stolice.

Idući Lukobranom vidjeli smo pravi dokumentarni film („uživo) najrazličitijih zbivanja. „Kraljica mora“, naš školskih brod budućih mornara i brodskih časnika – sve do zapovjednika, usidrena odmah na Putničkom teminalu, zastavljala je dah prolaznicima i mamila ih da je fotografiraju foto-kamerama ili mobitelima. Ta „Kraljica mora“ – prava brodska ljepotica – podsjetila me je na rasne ljepotice (mladi bi rekli – „komade“) kakve možete vidjeti – u prolazu – riječkim Korzom – u proljeće – kad izađu prošetati svoje duge noge.

Na riječkom Lukobranu (kod zgrade Dezinsekcije) vidjet ćete i brodskog ljepotana – obnovljeni stari brod „Uragan“ (spomenik kulture) koji je, privremeno (od srpnja prošle godine) preseljen iz Luke na Lukobran zbog uređenja „Bunkera“, pored zgrade Uprave Luke Rijeka, gdje se donedavno (iza žičane ograde) nalazio. Zasigurno malo šetača Lukobanom zna da je „Uragan“, star gotovo jedno i pol stoljeće, bio sagrađen u Hamburgu (Njemačka), najvjerojatnije kao parobrod koji su, kad je građen, počeli zamjenjivati brodove – jedrenjake. Zasad, uz „Uragan“ nema nikakvih podataka da bi prolaznici mogili uspostaviti kakav „prijateljski“ odnos s brodom zanimljive prošlosti. Kažu da mu je tu privremeno boravište, a gdje će mu biti novo mjesto, još se ne zna.

Tko nije sklon pješačenju, može se Lukobranom provozati biciklom. Domišljato se nudi više „dvonožnih koturala“ po popularnoj cijeniod 10 kuna za jedan sat vožnje. Kava, sok ili sat vožnje biciklom – stvar je želje i izbora.
Dvije priložene fotografije – ona s lokotima ljubavi (ili ljubavi zaključane u lokote) i dvoje mladih koji sjede podno Svjetionika, na kraju Lukobrana, podsjećaju nas na Ljubav – kao najjačeg pokretača svih oblika Života. Bez Ljubavi nema ni Života, a lijepo ju je vidjeti i na riječkom „Lungo mare“.

ljubav

11

Naravno, riječki Lukobran ne može biti bez ribolovaca – udičara (uglavnom umrovljenika koji ne mogu biti bez mora, udice i osjećaja trzaja ribe na najlonskoj niti koju drže u ruci). Ne mjere oni vrijeme sato, određuje im ga hod Sunca. Kad Sunce zađe na Učku,oni odlaze čekati sutrašnji ribolov.

ribari

9

10

Posebnu pozornost privlače koće, usidrene do povečerja kad će se otisnuti na Kvarner – u potrazi za plavom, sitnom ribom. Kod velike koće, znakovita imena – „Gira1“, okupila se njena brojna družina ribara – mornara. Rasprostrli duge mreže duž obale i predano krpaju poderana mjesta. Veselo čavrljaju, dobacuju jedan drugome šaljive primjedbe – valjda sve u želji da im svakodnevni posao krpanja mreža bude što manje dosadan i naporan. Gledajući ih kako, stojeći ili sjedeći, poput paških čipkarica koje pletu nenadmašne čipke, pletu svoje mreže – izronila mi je, negdje iz dubine melodijskog sjećanja, ona poznata dalmatinska pjesma (pjevao ju je, nenadmašno, i pokojni Vinko Coce) „Ribar plete mrižu svoju“ („koja njemu triba“). Najradije bi im zapjevao „Zapivaj pismu, ribaru stari, jer to je pisma o moru“, ali ne smijem jer bi odmah pobjegli u brodske kabine!

Osim brojnih „lajavaca“ (svi na povodniku), najbrojniji su usputnici bili mobiteli. Nitko od mladih nije bio bez mobitela (aktivnog ili pasivnog), a i brojni stariji „demonstrirali“ su njihovo korištenje. Ne znam kako smo to uspijevali preživjeti bez mobitela koje desetljeće unatrag?! Slanje poruka, razgovore ili „self-fotkanje“ sretao sam na svakom koraku. Novo vrijeme pa noovi i običaji.
I neki rasni tigrasti mačak (gledao me je sa zida Lukobana) svjedočio je o mačjem suživotu uz more, daleko od gradske vreve, a pola drvene barke, odslužilo zahrđalo sidro i bačeno vitlo za mreže – pričaju svoju priču o prolaznosti Života.

macka

Primijetio sam i jednu zanimljivost. Na više mjesta je istaknuta ploča s natpisom da je „zabranjeno hodanje po zidu lukobrana“, a na nekoliko dijelova lukobranskog zida nalaze se stube (s rukohvatom) koje vode do zida. Naravno da rijetki poštuju spomenutu zabranu pa je šetača jednako po Lukobranu i po njegovu zaštitnom zidu. I ja sam prekršio tu zabranu kako bih što efektnije snimio zalazak Sunca za Učku goru. Zalazak Sunca jučer je bio predivan, baš po ljepoti podsjetio me je na zalazak Sunca na Susku. Seriju fotografija jučerašnjeg zalazećeg Sunca vidjet ćete u sljedećem „postu“. Nisam želio dvije raznorodne ljepote dovesti u sudaranje pa sam jučerašnje fotografije razdvojio u dvije objave.

Borislav Ostojić

Komentari